Stoga bi se, priča Hutinec, očekivalo da ustaše neće biti tako okrutne kao što su bile na prostorima gdje je bilo više miješanog stanovništva. “Međutim, u toj relativno maloj velikoj župi događali su se veliki progoni i deportacije, ustaše su taj prostor sustavno čistile od Židova, ali i Srba koji su deportirani u Nedićevu Srbiju. Budući da su činili tek nekoliko postotaka stanovništva, Židovi, Srbi i Romi nisu bili nikakva prijetnja ustaškoj državi, ali unatoč tome ustaše su pokrenule val nasilja, što potvrđuju njihovi vlastiti dokumenti.”

Od nule do genocida u par tjedana

Među ostalim, Hutinec je pronašao ustaške dokumente u kojima se govori kako valja raspodijeliti opljačkanu imovinu, ne samo Židova i Srba nego i svih drugih deportiranih ili ubijenih žrtava režima. “To dokazuje”, ustvrdio je, “da ustaški zločini nad civilnim stanovništvom nisu bili izazvani oružanim otporom dijela stanovništva, kako to povijesni revizionisti pokušavaju dokazati, jer tu nije bilo partizanskog pokreta sve do proljeća 1942. kad su ustanak pokrenuli uglavnom Hrvati, a ne pripadnici drugih, progonjenih zajednica.”

Unatoč tome, Srbi, Židovi, Romi i antifašisti progonjeni su, deportirani i ubijani na isti način kao u krajevima s jakom i ranom ustaničkom jezgrom. “Došao sam do zaključka da ustaški režim nije slučajno, nesvjesno ili pod prisilom izvanjskih faktora, počinio genocid. Ne, to je bio namjeran, svjestan, dugo planirani pohod. Oni su još prije 1941. pokazivali jasne i nedvojbene namjere da će, jednom kad preuzmu vlast, provoditi isključivu i nasilnu nacionalnu politiku.”

Dok je proučavao druge pokrete i režime iz 1940-ih, uvjerio se da je kod njih postojala duga faza pripreme i navikavanja većinskog stanovništva da prihvati ekstremne metode stvaranja etnički čistih prostora. “U NDH je međutim od diskriminacije do genocida prošlo svega nekoliko tjedana.”

Progon nije bio nasumičan

To potvrđuje da progon civila u NDH, tumači Hutinec, nije bio stihijski niti nasumičan, već provođen u skladu s ustaškom težnjom o stvaranju “rasno” i etnički čiste države. “Novo hrvatstvo trebalo je biti realizirano po modelu preuzetom od Njemačke i njenog modela narodne zajednice, Volksgemeinschaft. To je značilo etničku i rasnu čistoću, što je bio pokazatelj radikalizacije ustaškog pokreta.”

Ustaštvo je, kaže Hutinec, nastalo kao alternativno-moderni projekt, kao fašizam u Italiji ili nacizam u Njemačkoj. “Ustaše, nacisti i fašisti nisu bježali u prošlost niti su tražili bolju prošlost, oni su željeli promijeniti tadašnju sadašnjost s kojom se nisu slagali. Ustaše su u svoje ideološke temelje ugradili ekstremni nacionalizam, posebno antisrpstvo, a nakon 1930-ih prihvatili su i koncept fašizma i antisemitizma te su ga integrirali u ustašku ideologiju.”

Objašnjavajući koncept alternativno-modernog projekta, Hutinec kaže da je fašizam ideologija koja nudi alternativu jer nije zadovoljna modernošću kakva se doista ostvarila. Budući je Benito Mussolini bio prvi fašist koji je došao na vlast, ime tog pokreta preuzeto je u znanosti kao opći pojam koji označava sve ideologije i političke pokrete koji imaju određene zajedničke osobine.

Mržnja i isključivost

“Program fašizma utemeljen je na mržnji i isključivosti, na izopćenju drugih i drugačijih. Mnogi, pa i ustaše, svode pojam fašizam samo na talijanski fašizam, pa mnogi misle da je fašizam jednako nacizam. No nacizam je samo jedna od pojavnosti, podvrsta fašizma, a nacizam i ustaštvo su u praksi bili među najekstremnijim oblicima fašizma.”

Hutinec upozorava da neoustaštvo ili simpatiziranje ustaštva danas po svojoj idejnoj osnovi imaju mnogo manje zajedničkih karakteristika sa samim fašizmom, a više s fundamentalizmom koji rješenje sadašnjih problema traži u idealiziranoj prošlosti. Po tom je vrlo slično islamskom fundamentalizmu, ideolozima Islamske države i sličnih pokreta, tvrdi Hutinec, jer traži rješenja sadašnjih problema u “boljoj prošlosti”.

“Jako bi se razočarale izvorne ustaše kad bi vidjeli svoje navodne današnje sljedbenike koji preuzimaju njihovu simboliku i rječnik te slave ustaštvo na verbalnoj razini, a u praksi zapravo ne dijele mnoge njihove temeljne vrijednosti.”

Barbarsko kaotično nasilje

Čak i predstavnik njemačke vojske u Zagrebu Edmund Glaise von Horstenau više je puta prosvjedovao protiv ustaških pogroma nad Srbima. “Nije to učinio zbog brige za Srbe, već zato što su ti zločini rađali i jačali partizanski otpor. Među ostalim, napisao je kako ga često pitaju hoće li njemačka vojska konačno intervenirati protiv ustaških zločin. No, odgovarao je da neće jer bi ad hoc intervencije u pojedinačnim slučajevima mogle za bezbrojne ustaške zločine iz prošlosti odgovornima učiniti njemačke postrojbe koje ih nisu spriječile.”

Međutim, upozorava Hutinec, Von Horstenau se nije zgražao nad nasiljem načelno, nego nad zvjerstvima ustaških koljača; i sami Nijemci često su prakticirali ili podržavali “regulirano” nasilje, barem prividno provođeno bez emocija i posebnih okrutnosti. “Kod ustaša ih je smetalo što je to bilo kaotično nasilje. Iz njemačke perspektive to je bilo barbarsko iživljavanje koje doprinosi neredu, dok je njemački ideal bilo ‘uređujuće nasilje’, ono koje kao rezultat ima mir, red i harmoniju. Naravno, u praksi je to uvijek bio mir groblja.”

Govoreći o potpori Katoličke crkve ustaškom pokretu i NDH, Hutinec ponajprije upozorava da ona nikad nije bila jedinstvena niti monolitna organizacija kakvom se prikazuje. “Katolička crkva u Hrvatskoj je u tome bila svojevrsna preteča Mao Ce-Tungove političke kampanje ‘neka cvjeta stotinu cvjetova, neka se takmiči stotinu škola mišljenja’. Ona je dopustila različita stajališta i onda bi u pogodnom trenutka odabrala što bi joj najviše odgovaralo.

Svećenici s partizanima i s ustašama

Zato je u svojim redovima okupljala i nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je nakon početnog euforičnog pozdravljanja NDH s vremenom pokazivao sve veću suzdržanost prema režimu te nadbiskupa vrhbosanskog Ivana Evađelista Šarića u Sarajevu, koji je otvoreno veličao Antu Pavelića i ustaštvo.”

Međutim, ističe Hutinec, u njenim je redovima istodobno djelovao Svetozar Rittig, jedan od rijetkih katoličkih svećenika koji se uključio u partizanski pokret, a u komunističkoj Vladi Hrvatske obnašao je dužnost ministra bez lisnice i predsjednika Komisije za vjerske poslove. “Mnogi obični svećenici su, više ili manje uspješno, surađivali s partizanima ili im čak i poslije rata pomagali na mirovnoj konferenciji u Parizu oko rješavanja graničnih pitanja s Italijom.”

Katolička crkva uvijek je imala u rezervi različite igrače, podsjeća Hutinec, koji su u pogodnom trenutku i po potrebi mogli s klupe izaći na teren, legitimirajući stavove Crkve u izmijenjenim, često dijametralno suprotnim okolnostima, bez obzira je li riječ o NDH ili imovini samostana u Dajli. “Do 1945. u javnosti je pravim predstavnikom Crkve prikazivan Šarić; nakon kraja rata takvim predstavljaju Rittiga, a sve s ciljem osiguravanja privilegija i interesa Crkve.”

Crkva i povijesni revizionizam

Doduše, takvi pokušaji nisu uvijek mogli uroditi plodom, pogotovo u vrijeme dok je na vlasti bio komunistički pokret koji je nakon neuspješnog nagovaranja Stepinca da odvoji katolike u Hrvatskoj od pokornosti Vatikanu i stvori nacionalnu crkvu, poput one koja i danas djeluje u NR Kini, odlučio maksimalno zaoštriti odnose s Katoličkom crkvom.

“Prije desetak godina Katolička crkva bila je glavni igrač u povijesnom revizionizmu koji je između 2000. i 2010. bio na konopcima, prisutan samo na marginama, a gotovo posve nestao iz akademskih krugova. Prije toga sam bio optimist, vjerujući da ćemo prevladati opsesiju neznanstvenog pristupa povijesti. No tad su se pojavili neki akteri u Crkvi, poput biskupa Vlade Košića, koji su ugarak što je tinjao i vrlo vjerojatno bi se sam ugasio, potpirili i dali mu prostora u javnosti, najčešće u svojim glasilima.”

Pritom je, kaže, Glas koncila bio glavno sredstvo u propagiranju takvih ideja. “Potpuno neutemeljene tvrdnje i teze koje su plasirane u javnost preko Glasa koncila citirale su se i širile u druge medije, pretiskivane su u knjigama sufinanciranim iz crkvenih sredstava i tako su stvorene i autorska jezgra najglasnijih historijskih revizionista kao i njihova čitalačka baza koje i danas postoje, makar su posljednjih godina, osobito u pontifikatu pape Franje, uglavnom udaljeni iz Glasa koncila i drugih uglednijih crkvenih medija.”

Naivni Stepinac nije bio prvi izbor

Vrhu Katoličke crkve Hutinec zamjera što nije učinio gotovo ništa kako bi spriječio nastojanja da se ustaštvo identificira s katoličanstvom. “A to je povijesni falsifikat koji je vjerojatno najlakše opovrgnuti. Ustaški koncept i model hrvatstva nije bio ekskluzivno katolički ili kršćanski, što najbolje pokazuje odnos ustaša prema muslimanima.”

Smatra da je djelovanje Katoličke crkve u Hrvatskoj najbolje vidljivo u slučaju Alojzija Stepinca koji nije bio ni prvi izbor za stolicu zagrebačkog nadbiskupa, ni pravi vođa u nesigurnim vremenima jer je bio naivan, bojažljiv, nesiguran.

“Dugogodišnji pomoćni biskup zagrebački Franjo Salis-Seewis još u Austro-Ugarskoj je pripreman za nasljednika nadbiskupa Antuna Bauera, ali nakon stvaranja Jugoslavije nije mogao biti izabran na čast višu od pomoćnog biskupa jer je njegov brat Johann (Ivan) bio general u austrougarskoj vojsci koja se borila u Srbiji, a jedno vrijeme čak i vojni guverner okupirane Srbije. Stoga nije mogao dobiti suglasnost kralja Aleksandra, pa su Vatikan i Kaptol potražili nekoga tko će formalno biti na čelu Crkve, ali neće biti samostalan u djelovanju.”

Kritike rasnih zakona stigle iz Vatikana

Tako su, priča Hutinec, odlučili postaviti na mjesto zagrebačkog nadbiskupa dotad javnosti nepoznatog Alojzija Stepinca, znajući da će iz sjene upravljati neusporedivo sposobniji i obrazovaniji pomoćni biskup Franjo Salis-Seewis. Nakon hapšenja i osude Stepinca 1946. godine sve do uspona Franje Šepera na čelo nadbiskupije u drugoj polovici 1950-ih godina, on je cijelo jedno desetljeće bio faktički vršitelj dužnosti zagrebačkog nadbiskupa, a danas je u javnosti posve nepoznat iako je najvažnijom nadbiskupijom u Hrvatskoj upravljao jednako dugo koliko i Stepinac prije njega.”

No, ističe Hutinec, da bi se cjelovito ocijenio rad Stepinca trebalo bi dobiti na uvid vatikanske dokumente koji će pokazati koliko je on djelovao samostalno, a koliko je slijedio upute iz Vatikana.

“Neki dostupni dokumenti upućuju da je u najvažnijim pitanjima slijedio naredbe iz Vatikana. Primjerice, Stepinčeve kritike rasnih zakona u NDH koje je izgovorio 1943. u mnogim su elementima identične sličnim javnim istupima crkvenih velikodostojnika u južnoj Francuskoj iz 1942. Otvoreno je pitanje jesu li nadbiskupi Tolousea ili Lyona svoje kritike antisemitskih politika Nijemaca slučajno sročili slično kasnijim Stepinčevim izjavama, samo na temelju crkvenog nauka koji je odbacivao rasizam, ili je posrijedi šira akcija koordinirana iz Vatikana.”

Župnici raznosili židovsku imovinu

Na području velike župe Zagorje, priča Hutinec, bilo je vrlo negativnih primjera, poput varaždinskog župnika koji je otvoreno zahtijevao dodjelu namještaja i harmonija opljačkanog iz varaždinske sinagoge. “No, u tomu je spriječen na izričit zahtjev Vatikana, koji je do najniže razine prenio nadbiskup Stepinac. On je početkom 1942. podređenima proslijedio papinu zabranu preuzimanja imovine oduzete iz pravoslavnih ili židovskih bogomolja, pa se i varaždinski župnik morao odreći židovske imovine na koju je računao.”

Hutinec se čudi nastojanjima Kaptola da izgradi kult Stepinca jer je način na koji se na njemu radi, uza sve kontroverze koje prate Stepinca, vrlo čudan i kontraproduktivan. “Krugovi koji to podupiru su se, mislim, preračunali. Zvati Katoličku crkvu Stepinčeva crkva ili imati svetkovinu koju zovu Stepinčevo, posve je neuobičajeno. Katolička crkva u Hrvatskoj se teško može zvati Stepinčevom crkvom, jer bi to značilo izdvajanje u etno-crkvene okvire, nalik pravoslavlju, a naposljetku vjerojatno i odricanje od katoličanstva i odvajanja od vlasti pape. To je samom Stepincu bilo potpuno strano.”

Upravo je Stepinac, upozorava Hutinec, odbio slične Titove ponude, i protiv toga se bio spreman boriti čak i pod cijenu dugogodišnjeg zatvora. “Povrh toga, u katoličkoj tradiciji nije uobičajeno svetkovinu nekog sveca ili blaženika označavati po prezimenu, nego redovito po osobnom imenu. Stepinčevo, kakvo se danas pokušava nametnuti kao glavni iskaz kršćanstva u Hrvatskoj, mnogo je manje vjerska svetkovina, i uglavnom političko sredstvo okupljanja i indoktrinacije.”

Lorković nije bio drugačiji

Tu nemalu ulogu, objašnjava Hutinec, igra i kriza Katoličke crkve, pogotovo njena duboka kadrovska kriza, gdje se manjak dobrih i uglednih svećenika nadoknađuje propagiranjem Stepinčeva kulta ličnosti. “Njegovim se isticanjem i povezivanjem s hrvatskim nacionalnim identitetom nastoji spriječiti erozija ugleda svećeničkog poziva izazvana brojnim primjerima nečasnih i čak kriminalnih radnji današnjih katoličkih svećenika u Hrvatskoj.”

Hutinec se u svojoj knjizi Ustaški teror u velikoj župi Zagorje 1941.-1945. bavi ulogom cijelog niza zločinaca u provođenju ustaške politike. Tako, primjerice, tvrdi da je Mladen Lorković jedan od onih koji je u ustaški pokret ugradio i propagirao koncept narodne zajednice ili Volksgemeinschafta. Lorkovića su povijesni revizionisti pokušali prikazati kao intelektualca koji je navodno bio drugačiji od koljača tipa Maksa Luburića.

“No, on je bio jedan od najradikalnijih zagovornika fašističke ideologije i crpio je inspiraciju iz nacizma koji je upoznao za studija u Njemačkoj”, priča Hutinec te kaže da mu to svejedno nije pomoglo jer su ga ustaše smijenile sa svih funkcija nakon neuspješnog pokušaja promjene strana 1944., a naposljetku i ubile 1945. godine.

Ekstremizam elokventnog Budaka

Cijeli je niz primjera, kaže, kako su povijesni revizionisti pokušali osloboditi ustaške intelektualce odgovornosti za počinjene strahote, opravdavajući ih da osobno nisu činili zvjerstva. Među njima su i ustaški zločinci Mile Budak te Mladenov brat Blaž Lorković. To što su oni poticali ili davali potporu zločincima kroz zakone, uredbe ili ih ohrabrujući govorima i tekstovima, to im povijesni revizionisti nisu uzimali za zlo. Jedan od takvih je i zloglasni Mile Budak.

“Budak ima puno važniji prostor u historiografiji negoli ga je imao u ustaškom režimu. Još u predratnoj emigraciji nije bio u dobrim odnosima s Pavelićem. Sredinom 1930-ih Italija se pokušala oprati od odgovornosti za pomaganje teroristima koji su 1934. ubili jugoslavenskog kralja u Marseilleu i internirala većinu ustaša u vrlo nepovoljnim uvjetima. Dio ustaša tad je želio istaknuti Budaka za novog vođu pokreta. To, dakako, nije odgovaralo Paveliću. Za razliku od njega, koji je bio slab govornik pa je manje javno nastupao, Budak je bio elokventniji te je zbog toga bio prisutniji u javnosti.”

Ipak tvrdi Hutinec, Budak stvarno nije bio tako moćan kako je u prvo vrijeme izgledalo. “Stoga je taj nedostatak kompenzirao brojnim ekstremnim nastupima, ili mu je možda bilo prirodno i normalno da tako govori. Postao je poznat po svojim ekstremističkim i huškačkim govorima održanim diljem NDH tijekom 1941.”

Zloglasna rečenica ‘Srbe na vrbe’

Budak je, tvrdi Hutinec, poticao nacionalni ekskluzivizam, hodao je po provinciji te manje obrazovanim i upućenim ljudima objašnjavao da se Hrvatska mora etnički očisti od Srba, Židova i drugih manjina. “Na jednom takvom skupu u Varaždinu izrekao je zloglasnu rečenicu ‘Srbe na vrbe'”, upozorava Hutinec te podsjeća kako je tadašnji varaždinski stožernik Mate Frković, kasniji ministar unutarnjih poslova NDH, u emigraciji 1960-ih godina ispričao Vinku Nikoliću da je pitao Budaka zašto je to rekao, a ovaj mu je odgovorio da mu je to “izletjelo”.

“Da ništa drugo nije učinio, a puno je toga lošeg napravio, dovoljno je bilo to što je s ustaškim poglavnikom i ratnim zločincem Antom Pavelićem bio supotpisnik rasnog zakona kojim se tražilo izbacivanje židovskog utjecaja iz hrvatske kulture. Na temelju tog zakona brojni ugledni i važni ljudi ostajali su bez posla, izbacivani su iz javnog života, a kasnije likvidirani ili odvedeni u logore.”

Danas su polemike oko Budaka, objašnjava Hutinec, puno manje nego 1990-ih, kad se preko njega pokušavalo rehabilitirati ustaštvo. “Povijesni revizionisti tvrdili su da nije izravno okrvavio ruke, no on je kao propagandist i organizator izravno sudjelovao u genocidu.”

Revizionizam nije povijest nego politika

Dotaknuvši se teme povijesnog revizionizma, Hutinec je odmah upozorio da to nije znanstveni pristup niti historiografija, već čista politika. “Taj termin je vrlo tendenciozan jer se povijesni revizionisti žele prikazati kao revizionisti i povjesničari, a oni to nisu.” Povijesni revizionizam, objašnjava, pojavio se u društvima gdje određena politička struja pokušava legitimirati neku prošlu pojavu ili događaj koji im služi za političko mobiliziranje i učvršćivanje njihove sadašnje politike.

“Čak i sam izraz povijesni revizionizam udomaćen je uglavnom u jezicima i državama u kojima su društva jako podijeljena oko tumačenja prošlosti: u Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj i na prostoru bivše Jugoslavije. Kontroverze se javljaju oko Francisca Franca u Španjolskoj, Adolfa Hitlera u Njemačkoj, Mussolinija u Italiji i Pavelića u Hrvatskoj.” Tog izraza, tvrdi Hutinec, u engleskom govornom području uopće nema, nego se tamo uglavnom koriste izrazi poput poricanje ili iskrivljavanje povijesti.

Historiografija u Hrvatskoj, objašnjava, izgubila je 1990-ih korak sa svjetskom historiografijom jer se okrenula prema sebi iz želje da se distancira od Jugoslavije. “Radi toga je izgubljena veza s brojnim svjetskim izvorima i arhivima. Za to nije bilo nikakva razloga te bih rekao da je tad, teniskim rječnikom, počinjena neprisiljena greška.”

Naša historiografija bira provincijalnost

Hutinec kaže kako ne razumije potrebu da se ostane provincijalan kad tehnologija omogućava da se lako dođe do tih dokumenata. To više, kaže, što se tom problematikom više bave stranci nego mi. “Zato je hrvatska historiografija od 1990-ih, uz nekoliko rijetkih iznimki, izgubila korak sa svijetom i u istraživanju Holokausta, ali i genocida. Teorijski kaskamo za drugima jer ne istražujemo ni druge primjere masovnog nasilja izvršenog na ovim prostorima tijekom 20. stoljeća.”

Hutinec se nada da će knjiga o velikoj župi Zagorje pomoći premostiti, ili bar započeti proces premošćivanja jaza između naše historiografije i svjetskih trendova u povijesnoj znanosti. Među ostalim, Hutinec je otkrio fotografije koje su u ratu nad Jasenovcem i Starom Gradiškom snimili saveznički avijatičari i na kojima se vide ne samo položaj i raspored logora, nego i pokušaji ustaša da pred sam kraj rata unište masovne grobnice i druge tragove zločina počinjenih u logoru.

Naslućujući slom NDH, ustaše su nastojali uništiti dokaze o svojim zločinima. Osim što su likvidirali sve logoraše kako ne bi mogli svjedočiti, srušili su zgrade logora te iz masovnih grobnica izvadili leševe, spaljivali ih i pepeo bacali u Savu. Kako se nakon oslobođenje Jasenovca nisu mogli utvrditi pravi razmjeri zločina jer je otkriven tek manji broj grobišta, ustaše i povijesni revizionisti tvrdili su da je Jasenovac bio logor u kojem se lagodno živjelo.

Ustaštvo je danas isplativo

Objašnjavajući motive perjanica današnjeg obnavljanja ustaštva, Hutinec kaže da je to jako isplativo. “Njima su financijska i politička dobit glavni motiv. Država je 1990-ih godina financirala takve projekte jer su prepoznali da je povijest korisno sredstvo političke mobilizacije pomoću kojeg mogu gurnuti u drugi plan mnoge životno važne teme. To je zgodna kost koja se baci u javni prostor i onda se oko toga glođu mase, a političari se mogu u miru baviti stvarima koje su im važnije.”

Hutinec objašnjava da ga studiju povijesti nije privukla tradicionalna politička povijest i pripovijedanje o velikim povijesnim ličnostima ili ideologijama, nego mogućnost da se kroz povijesnu znanost istraže krajnje granice ljudskog iskustva, osobito u ekstremnim situacijama poput genocida izvršenog u NDH.

“U takvim kaotičnim okolnostima puno ovisi o ljudima, njihovim težnjama, namjerama i strahovima. S obzirom da sam našao mnogo neistraženog materijala, to mi je pomoglo da znanstvenim pristupom bolje razumijem povijest ustaškog masovnog nasilja, osobito na razini pojedinih njegovih žrtava. Pojedinac u takvim vremenima pod pritiscima okoline često poklekne i s više ili manje žara sudjeluje ako već ne u izravnim progonima i ubijanju, a ono barem u redistribuciji imovine i drugim, manje javnim aspektima masovnog nasilja. Takve su pojave bile vrlo česte i na području koje sam istraživao.”

Antifašizam nije parola, nego sustav vrijednosti

No, čak i u takvim okolnostima, ističe Hutinec, i u vremenima kad se dominacija ustaštva u NDH činila neupitnom, ipak je postojalo onih koji su zadržali integritet i oduprli se ustaškom nasilju. Neki su to činili na deklarativnoj razini odbijanjem sudjelovanja u takvim postupcima, ali bilo je i onih koji su se oružjem suprotstavili ustašama.

“Knjigom Ustaški teror u velikoj župi Zagorje pokušavam ukazati koliko je antifašizam važan, ne samo kao parola, nego kao sustav vrijednosti utemeljen na dosljednom odbijanju vrednovanja ljudskih života po arbitrarnoj i nasilno nametnutoj hijerarhiji. Vrijednost ljudskog života je intrinzična, i ne smije se jednostavnim potezom pera trenutačno vladajućeg političkog vođe nečiji život proglasiti više ili manje vrijednim ili poželjnim.

Sjećanje na otpor takvim ustaškim pokušajima, kojim se spriječilo ostvarenje zločinačkog ustaškog modela društva, i danas je važno kao opomena onima koji pretendiraju biti arbitri nečije ljudskosti ili neljudskosti, ali i kao ohrabrenje onima koji će im se u tome suprotstaviti”, zaključio je povjesničar Goran Hutinec.