Julianu Nagelsmannu je siječnju 2008. bilo tek 20 godina i u Augsburgovoj drugoj momčadi bio je stoper s višestrukim operacijama koljena iza sebe. U tom trenutku njegov trener je bio Thomas Tuchel koji je shvaćao da se Nagelsmann neće kruha najesti od svoje nogometne karijere. Vječno ozlijeđeni stoper u šestoj ligi i nije neka referenca na koju se mladi čovjek može osloniti za izgradnju života, tako da je Tuchel poslao Nagelsmanna da skautira TSV Gersthofen.
Time je Nagelsmann počeo svoju trenersku karijeru. Tuchel je u njemu prepoznao potencijal, dao mu je zadatke u skautiranju ostalih momčadi s kojima je Augsburg igrao i prosječni stoper se do kraja sezone pretvorio u talentiranog mladog trenera koji je upijao metode svog mentora.
Kada danas pitate Nagelsmanna je li još uvijek blizak s Tuchelom, odgovor će biti definitivno ne. U razgovoru s Danielom Meurenom i Tobiasom Schachterom, autorima knjige Thomas Tuchel: Die Biografie, Nagelsmann je objasnio da nije bilo neke svađe između njega i Tuchela ili incidenta koji je potrgao njihov dotadašnji odnos; naprosto je riječ o različitim karakterima i drugačijim pogledima na život. Ponekad je teško ispratiti Tuchela, opsjednut je detaljima i vrlo tvrdoglav u lovu na svoju viziju što čini eksplozivni koktel kada se netko ne slaže s njim, a istovremeno je povučen i hladan u odnosu s ljudima.
Najbolje to ilustrira ono kako Tuchel opisuje svoju točku gledišta epizode iz 2008.
Svađalica od trenera u klubu s kratkim fitiljem. Sasvim je moguće da budu savršen spoj, jer će im se mane međusobno poništiti. Barem na neko vrijeme
“Julian je bio uvijek ozlijeđen. Ja bih volio da sam ga mogao koristiti kao igrača, ali naš budžet je bio tako mali da sam ga morao nekako upotrijebiti, pa sam ga poslao da skautira suparnike”, ispričao je svoje viđenje u intervjuu za DAZN koji su Tuchel i Nagelsmann dali prije polufinala Lige prvaka u Lisabonu. “Njegovi izvještaji su bili detaljni i izvanredni za tako mladog čovjeka. Uložio je mnogo truda u to i zaslužio je šansu koja je meni bila logična jer ionako nije mogao igrati.”
Tuchel je iz priče isključio svaki ljudski kontakt i sve je sveo na ekonomsku potrebu. Nije imao novca za nekoga drugoga i poslao je Nagelsmanna. Nije on zaslužan niti je prepoznao talent, to bi ga učinilo emocionalno involviranim i na neki način povezanim s Nagelsmannom, a Tuchel funkcionira isključivo kao slobodni strijelac, usamljeni jahač koji ne održava veze jer je često u sukobu i sa samim sobom. Svađalica.
Potreba za kontrolom
Slično je rekao i Hans-Joachim Watzke, koji se višestruko svađao s Tuchelom dok je bio trener Borussije Dortmund.
“Ne bih svrstao Thomasa među svoje neprijatelje”, odgovorio je Watzke na pitanje novinara hoće li Borussia pomoći Tuchelu, koji je iz kluba otišao kao neprijatelj, u pripremi finala Lige prvaka u kojem je PSG igrao protiv Bayerna. “Ponekad se dogode stvari koje jednostavno ne pružaju harmoniju u radu između ljudi koji su ovisni jedni od drugima. Thomas nije funkcionirao ni s jednim protagonistom u klubu, morali smo se rastati jer se nije uklopio. Tuchel je teška osoba, ali je bez imalo sumnje fantastičan trener i mislim da mu ne treba naša pomoć.”
Harmonija je izostala jer je u Borussiji je za vrijeme Jürgena Kloppa vladala praksa da se trener i uprava redovito nalaze i međusobno diskutiraju o potezima koje povlače. Svađali su se i oni, jer to je sastavni dio svih privatnih i poslovnih odnosa, ali bi na kraju razmijenili mišljenja i svatko bi odlučio o onome za što je bio zadužen. Problem je bio u tome što je Tuchel želio biti trener i raditi svoj posao bez da mu se itko miješa u odluke i bez da ih ikome mora objasniti, ali je paralelno s takvim stavom imao mišljenje o poslovima koji su radili drugi ljudi unutar organizacije i tražio je da oni naprave po njegovom.
Ne znači to da je Tuchel bio konstantno u krivu. Veći dio njegovih argumenata je bio na mjestu jer Dortmundova želja da se natječe za trofeje i konstantno bude u vrhu njemačke lige u izravnoj je kontradikciji s kontinuiranim prodavanjem najboljih igrača i obvezom trenera da profilira mlade talente koje će mu klub prvom ili drugom prilikom prodati. Ili pričamo o rezultatu ili o inkubatoru talenata za prodaju; jedno i drugo teško mogu ići zajedno i nepošteno je od trenera tražiti da ih pomiri.
Problem s Tuchelom je bio taj što nikad nije znao prešutjeti ono što mu je bilo na umu ili riješiti svoje probleme unutar klupske strukture. Vječno je stršao iz hijerarhije osporavajući tuđe odluke, stalno je komentirao stvari u medijima i neprestano je ulazio u sukobe sa svima oko sebe u želji da kontrolira sve što može i veći dio onoga što ni teoretski ne može. Tuchel je takav karakter i on tako funkcionira. S jedne strane mu ta potreba za kontrolom pomaže da bude odličan trener jer je opsjednut detaljima i inovativan. Zahtjevan je, ali puno i daje. S druge strane, ona radi protiv njega jer neizbježno ulazi u sukobe i konflikte čim nešto nije onako kako je on zamislio. Ako ne može uhvatiti svoju viziju, javlja se toksična atmosfera u kojoj je konflikt neizbježan jer čovjek je naprosto svađalica.
Rezultat, sad i odmah
To je razlog zašto se relativno kratko zadržava u klubovima i, što je još važnije, to je razlog zašto je na pas-mater otišao iz gotovo svih radnih odnosa. U PSG-u je naučio malo se prilagoditi zvijezdama, ali i dalje je u osnovi ostao isti, opet je završilo na isti način kao i u Dortmundu.
Za Tuchela je pozitivna stvar to što taj njegov karakter ne bi trebao biti problem u Chelseaju, jer i klub je točno takav.
Obično trenerski posao poistovjećujemo s nečim dugoročnim. Nekad trener gradi kuću, a nekad prvo mora napraviti cigle s kojima će zidati. U svakom slučaju, trener mora imati viziju, mora biti arhitekt koji će na svojoj ideji sagraditi identitet cijelog kluba. Chelsea već zna koji je identitet kluba — rezultat, sad i odmah. Tuchel je doveden kako bi to isporučio.
Uostalom, ne traže svi klubovi Sir Alexa Fergusona koji će na svom kultu ličnosti sagraditi hijerarhiju cijelog kluba. Chelsea je to već pokazao preko Joséa Mourinha i Antonija Contea; dođeš, odradiš posao, osvojiš naslov i već kod prvih problema letiš van. Nema kredita, emocija ni velikog strpljenja. Rezultat ili imaš ili nemaš i to je ono što ti određuje sudbinu, a tu ideolozi poput Maurizija Sarrija ili Andréa Villasa-Boasa, s igrom koja zahtjeva vrijeme dok se sagradi, jednostavno ne prolaze. Chelsea nije klub za njih.
Za Tuchela bi mogao biti. On je teška osoba, ali je i izvrstan trener. Zna što radi i sposoban je vrlo brzo napraviti funkcionalni sustav. Kvragu, čovjek je u četiri tjedna priprema transformirao Kloppovu gegenpressing Borussiju u momčad koja je igrala pozicijski nogomet, usput popravivši sve ono što se pod Kloppom raspalo do te mjere da je Borussia u jednom dijelu sezone čak držala posljednje mjesto na prvenstvenoj ljestvici. A to što se kratko zadržava u klubovima, što je intenzivan i što troši sebe i sve oko sebe, to nije nikakav problem. U Chelseaju ionako nijedan trener neće izdržati pet godina.
Svađalica od trenera u klubu s kratkim fitiljem. Sasvim je moguće da budu savršen spoj, jer će im se mane međusobno poništiti. Barem na neko vrijeme, nakon čega će krenuti svatko svojim putem, ali to je ionako neizbježno i kod Tuchela i kod Chelseaja.