Mario Balotelli stao je ispred božićnog drvca s crvenim dresom na kojem je onaj njegov broj 45. Njegov inače vragolasti, široki osmijeh sada je nešto rezerviraniji, možda čak i nesigurniji. Doduše, okolnosti možda jesu bizarne; možda se nije nadao da će se sa 30 godina naći u Serie B, i to nakon spektakularno propale povratničke gaže u Bresciji. No, bez obzira na sve, okruženje mu je donekle i poznato.
Drugu stranu tog Monzina dresa drži ni manje ni više nego Adriano Galliani, koji je uz Marija bio i u ona dva navrata kada je — prvo 2013., a onda i 2015. — oblačio Milanov dres. Galliani je inače lokalac koji će sam reći kako je “radio u Monzi 10 godina, a onda je otišao na 31-godišnju posudbu u Milan”.
Vratio se kući s osam scudetta i pet titula osvajača Lige prvaka kako bi preuzeo predsjedničko mjesto u AS Monzi, klubu koji nikada nije igrao ni Serie A, i koji je — u trenutku kada se Galliani vratio 2017. — administrativnim dekretom bio demotiran iz Serie C u Serie D. Klubu iz grada koji je kudikamo poznatiji po trkaćoj stazi na kojoj se održava talijanski Grand Prix Formule 1.
Galliani je sada neizostavni dio svakodnevnice u klubu koji i dalje odiše toplom, provincijalnom bliskošću; sada, doduše, podebljanom ambicijama s kojima se dosad u njemu nisu susreli. Primjerice, prošlog su siječnja sigurno oborili neki rekord kada su u samo jednom prijelaznom roku dopratili i ispratili čak 30 igrača, sve u svrhu jurnjave na novi cilj, a to je plasman u Serie A. Ove su sezone, korona-krizi unatoč, tu letvicu podignuli još i više. Osim kupovine Balotellija, Monza je za Mirka Marića Osijeku izdvojila rekordni klupski iznos od 4,5 milijuna eura, a na posudbu s pravom otkupa je stigao i Dinamov Antonio Marin.
“Milan je bio ljubav mog života. Ali Monza je s druge strane sadašnjost i budućnost. A ja živim s pogledom u budućnost”
Gallianijeva knjiga kontakata koju je ustupio ljudima u klubu omogućila im je i da iz Fiorentine privole Kevina-Princa Boatenga, također starog znanca iz Milana, kao i Christiana Gytkjæra, dotad prvog strijelca poljske Ekstraklase. Na pojačanja su sveukupno ove sezone potrošili preko 17 milijuna eura, što je za drugoligaša, i to svježe spašenog financijskih dubioza, impozantna suma. Filippo Antonelli, inače sportski direktor, nazvao je poslovanje uz Gallianija “trčanjem maratona, ali u sprintu”.
Ipak, svatko tko je barem čuo za Gallianija zna kako u tom moru znanaca i starih drugova jedno bitno ime nedostaje. Ključno ime.
Pohod na vrh
Tek par kilometara od centra Monze i jako blizu čuvenoj trkaćoj stazi stoji Arcore, gradić od nekih 17.000 stanovnika, poznat po nizu glamuroznih vila koje su još u 16. stoljeću gradile lombardijske plemićke obitelji. Jednu od njih, Villu San Martino, davnih je dana kupio Silvio Berlusconi, tajkun koji je gotovo 30 godina drmao talijanskim političkim, javnim, ali i sportskim životom. Osim što je u tri navrata bio i talijanski premijer, Berlusconi je izgradio i najjaču komercijalnu TV kompaniju u zemlju, Mediaset S.p.A, a dragulj u njegovoj vladarskoj kruni bio je nedvojbeno AC Milan, čiji je alfa i omega bio od 1986. do 2017.
Naravno, s Gallianijem kao svojim consigliereom i glavnim operativcem.
Nedvojbeno je Berlusconijev politički uspon bio izgrađen na krilima Milanova uspjeha. Nekadašnji pjevač po terasama hotela i palubama luksuznih cruisera svoje je prve milijune zgrnuo na građevinskim poslovima, da bi razmjerno brzo nanjušio ekspanziju komercijalnih TV sadržaja koji su u tom periodu u Italiji mogli biti emitirani samo na lokalnoj razini. No, Berlusconi je znao s kim treba kada sjesti za stol i učiniti ga prijateljem, a prijateljstvo s tadašnjim premijerom Bettinom Craxijem omogućilo mu je i da 1984. samostalno uđe na nacionalno TV tržište. Dvije godine kasnije, zgrnuo je toliko bogatstvo da je mirno mogao uložiti u svoj najveći PR projekt, AC Milan.
Talijanski nogometni gigant je tih godina posrnuo do dubina Serie B, sa imidžem uvelike okaljanim sudjelovanjem u zloglasnoj aferi Totonero. U prosincu 1985. Milanovi su navijači praktički preklinjali Berlusconija da se uključi u ozbiljno urušenu vlasničku strukturu, podižući mu čak i transparente s otvorenim pozivima. On je mudro čekao dok prvim danom 1986. na snagu stupi novi izdašni paket TV prava. Tada je, u veljači, i službeno predstavljen kao novi Milanov vlasnik.
Milanov uspon pratio je njegov privatni, i obrnuto. Godinu dana prije nego što će Milan u svibnju 1994. pred 70.000 gledatelja na Olimpijskom stadionu u Ateni ugasiti Barcelonin nalet i s 4:0 u finalu osvojiti svoj peti naslov europskog prvaka, ujedno i drugi u samo šest godina Berlusconijeve vladavine, Silvio je osnovao svoju stranku Forza Italia. Takav direktni slogan nije samo bio plod orijentacije na populizam, već je ciljano tvorio jasne aluzije na navijačke slogane kakvi su se čuli i sa San Sira. Forza Italia je bila Berlusconi, stranka koja počiva isključivo na njegovom kultu ličnosti. A on je obećavao prosperitet Italiji kakav je donio njenu sportskom simbolu, Milanu.
Nagodinu u eliti?
Problem kod ljudi poput Berlusconija je taj što su spremni na to da im novostečena moć lako utječe na doživljaj stvarnosti oko njih, a to je iznimno problematično u politici i u nogometu.
Berlusconi je na oba područja nakon impozantne vladajuće ere doživio i pad. U politici se on očitovao kada su ga 2017. sa scene uklonili antiestablišmentski populisti, dobrim dijelom i đaci njegovih političkih učenja. To im nije bilo toliko teško; Berlusconi je dotad već bio pritisnut tolikom gomilom skandala, od brojnih seksualnih delikata pa do presuda vezanih uz porezne prijevare i zloupotrebu ovlasti.
S političkim padom stigao je i Milanov. Berlusconi je 2017. i konačno prodao klub nakon 31 godine, pritom samog sebe portretirajući kao žrtvu neminovnih promjena, tvrdeći da “iznosi potrebni za jurnjavu na sam vrh ne mogu više biti servisirani preko financija samo jedne obitelji”. Jednako kao što su ga politički pojeli njegovi ideološki nasljednici, tako su ga i u nogometnom smislu s trona zbacili oni koji su slijedili njegov put, utaban još te 1986. Ali on nije čovjek koji je spreman odustati, iako su mu već 84 godine.
“Milan je bio ljubav mog života”, izjavio je uoči prijateljske utakmice između Milana i Monze na San Siru. “Ali Monza je s druge strane sadašnjost i budućnost. A ja živim s pogledom u budućnost.”
Galliani je znao za neiscprni elan svog šefa koji bi umro onog dana kada bi se na nekom imanju tiho povukao i odlučio da je dosta, unatoč tome što ga je i zdravlje počelo izdavati. Kada mu je na jednom doručku Galliani skrenuo pažnju da obitelj Colombo, dotadašnji Monzin vlasnik, zbog dugova prodaje klub, Silvio nije dvojio ni trenutka.
U rujnu 2018. preuzeli su tadašnjeg trećeligaša za svega tri milijuna eura, a samo godinu dana kasnije će, protivno očekivanjima, Berlusconi završiti kao zastupnik u Europskom parlamentu.
Iako aktualni roster sugerira drugačiji tijek događaja, Berlusconi insistira na dugoročnom razvoju Monze kroz uspjehe postignute sa talijanskim igračima u prvom planu, pokazujući da nikada neće odbaciti populističko dodvoravanje onima koji su tijekom godina činili njegovo glasačko tijelo. Derivat toga su i rasistički incidenti, poput onog u kojem je Paolo Berlusconi — Silviov brat i bivši Milanov dopredsjednik — baš Balotellija jednom nazvao njihovim “malim kućnim crnčićem”. Dvojac je sada ujedinjen u Monzi, u kojoj je i Paolo ponovno operativno uključen.
I zasad im solidno ide. Potpuno redizajnirana momčad ima svojih problema i sigurno treba vremena za dodatno uigravanje, ali trenutno se nalazi na rubu zone koja vode u doigravanje. Bodovne razlike u ligi nisu velike i definitivno je u igri da već ove sezone izbori plasman u Serie A.
Je li to nešto što bi zadovoljilo Berlusconija i Gallianija koji tobože skromno pričali o Monzi kao svojoj sadašnjosti ili budućnosti, ili njihove ambicije još uvijek sežu onamo odakle novčanikom možda jestu otišli, ali srcem nikad, druga je priča.