“Što je više vremena prolazilo, dugovi su me sve više počeli proganjati”, izjavio je mladić istražiteljima. “Iznos koji sam trebao vraćati samo se povećavao, a ja sam vrtio samo da se pokušam oporaviti. Žicao sam prijatelje lovu; tražio sam 40.000 eura pod izlikom da moram kupiti skupi sat dok mi je majka blokirala račune. A onda su stigle i prijetnje. Do rujna 2022. dug je narastao na 250.000 eura, a tada je i krenuo pritisak vlasnika tih ilegalnih kladioničarskih stranica da im vratim novac. Rekli su mi da će mi polomiti noge”.
Ovaj nladić nije nekakav kvartovski probisvijet, odnosno tip lika kojeg znate isključivo po tome što visi po kladionici, okružen stotinama listića i notifikacija na mobitelu. U pitanju je Nicolò Fagioli, 22-godišnji Juventusov nogometaš koji je u šokantnom priznanju ispričao detalje o svojoj ovisnosti o klađenju i o tome kako mu je sedmomjesečna zabrana igranja, uz obavezno liječenje od ovisnosti, sada najmanji problem, iako mu ugrožava karijeru koju je, činilo se, bio dobro utabao.
Još 2018. je Fagioli bio u Next Generationu, The Guardianovoj listi 60 najvećih svjetskih talenata, a u posljednje dvije sezone etablirao se i kao Juventusov prvotimac, što mu je donijelo i poziv u talijansku reprezentaciju. No, kocka mu je toliko prožela život da je nogomet postao manifestacija tog progona i stresa; kad je proljetos zbog loše igre zamijenjen u porazu od Sassuola, Fagioli je sjeo na klupu i počeo plakati. Ispalo je na kraju da te suze nisu bile zbog frustracije, nego zbog straha. Mislio je samo o dugovima.
Istraga nije obuhvatila samo njega, već i još etabliranije talijanske zvijezde: njegova imenjaka Zaniola, člana Aston Ville, kao i Sandra Tonalija, koji je Fagiolija po svemu sudeći i ‘zakačio’ za ilegalne kladionice. I njih dvojica su priznali ovisnost od kockanju i klađenju, ali su naglasili da se, u strahu od najtežih sankcija, nikad nisu kladili na rezultate momčadi za koje igraju ili su igrali. U njihovu je slučaju istraga još u tijeku, a klubovi su dali podršku svakom od javno prozvanih igrača u borbi s onim što je predsjednik Talijanskog nogometnog saveza Gabriele Gravina nazvao “društvenom kugom”.
Glasine o igračima koji se klade i koji su u situaciji sličnoj Fagiolijevoj, da im se to očituje na fokusu i na formi, u nas prolaze kao fusnote u priči za šankom
Prema istraživanju engleskog Centra za društvena istraživanja provedenog 2020., nešto manje od 20 posto opće populacije ima potencijal za razvijanje ozbiljne ovisnosti o nekom vidu kockanja. No, za sportaše ta brojka skače na gotovo dvostruku razinu; prema rezultatima tog istraživanja, čak 39 posto njih ima ozbiljne šanse razviti ovisnost o kocki. A nju razviju kroz nekoliko faktora, od čega je najopasniji utjecaj kladioničarskih firmi i njihovih sponzorstava. Ta dva rizična faktora, istraživanje je pokazalo, zajedno čine čak 58 posto slučajeva ovisnosti, dok je utjecaj suigrača/kolega odgovoran kao primarni faktor u 25 posto slučajeva.
Kako je u ovogodišnjem odvojenom istraživanju na istu temu nazvanom Predictors of Adverse Gambling Behaviours Amongst Elite Athletes otkrio akademik Kieran Murray, kocka predstavlja svojevrsnu ‘nadogradnju’ urođenoj kompetitivnosti i adrenalinu koji donosi. U kombinaciji s lukrativnim plaćama, koje naizgled ‘smanjuju’ rizik, cijela situacija lako može izmaknuti kontroli. No, baš taj element kod ovog problema dovodi do manjka solidarnosti s profesionalnim sportašima.
Granice licemjerja
Razmjeri pošasti takvog vida ovisnosti dovele su nas do toga da svi znamo barem jednu osobu koja ima kronični problem s kockom i kod koje smo vidjeli makar natruhe pakla do kojeg ta ovisnost dovodi. No, velika je razlika u suosjećanju kad se radi o tipu iz kvarta koji ono nešto novca što nekako uspije skrpati sprži na tikete ili aparate, te profesionalaca poput Fagiolija, koji na tjednoj bazi u Juventusu inkasira preko 35.000 eura bruto plaće. Takve razlike nas dovode do toga da se fokusiramo isključivo na taj aspekt priče kroz razliku u početnoj poziciji; bogati profesionalci klade se iz zabave, kako je i Fagioli započeo, a narod se često kladi iz pukog očaja i nade u jackpot.
U takvim je okolnostima onda teže spoznati širu sliku i to koliko je zapravo strašna kocka kao pošast ako i bogatog profesionalnog nogometaša gura u pakao neprospavanih noći, ruba živčanog sloma i kamatarskih prijetnji.
I dok je kod generalne populacije princip privlačenja novih klijenata nešto teži — ili lakši, ovisno o situaciji — ovih 58 posto rizika za ovisnost kod profesionalnih sportaša kroz sponzorstva predstavljaju i najgori oblik principa ‘mrkve i batine’. Slučaj Brentfordova igrača Ivana Toneyja, koji zbog klađenja ima zabranu nastupa u Premier ligi do siječnja 2024., posljednji je takav iz ove domene koji je obišao svijet, iako spirala u koju je Toney upao nije ni približno slična, eto, Fagiolijevu slučaju.
Ono što kod Toneyja, međutim, nadilazi granice licemjerja jest činjenica da je upravo njegov Brentford klub koji se vinuo do elite kroz drugačiji pristup, ali i tako što je “vjerovao u kocku”. Doslovno — jer je klupski vlasnik Matthew Benham svoje bogatstvo namaknuo kroz vlasništvo tvrtke Smartodds koja se bavi praćenjem statističkih podataka u svrhu zarade u kladioničarskoj industriji. Benham je također vlasnik i kladioničarske tvrtke Matchbook. Dakle, Toney je samo gurao u poslovnoj branši vlasnika svog kluba, u ligi u kojoj u ovom trenutku osam od 20 klubova ima kladionice kao najveće individualne sponzore. Štoviše, uračunamo li tu i Championship, čiji je glavni sponzor tvrtka Sky Bet, ukupna brojka spada na 16 od 44 kluba koji direktno ovise o ‘kockarskim’ sponzorstvima.
Premierligaši su se, doduše, dogovorili o kolektivnoj zabrani takvih sponzorstava na dresovima, ali ona stupa na snagu tek za tri godine. Poučeni metodama koje kladioničarske tvrtke u Velikoj Britaniji usvajaju — a koje uključuju i traženje pravnih rupa kako bi omogućili reklamiranje čak i na utakmicama omladinskih (!) kategorija — upitno je koliki će praktični efekt ta zabrana imati.
‘Zabavni’ tabu
U Hrvatskoj pak, u kojoj kladionice nisu samo glavni sponzor domaćeg nogometa, već i dobrom dijelu klubova pojedinačno, više od 50.000 ljudi ima teški oblik ovisnosti o igrama na sreću. Kod nas nikakav vid reguliranja ni ne postoji — štoviše, propao je neslavno čak i plan ograničavanja otvaranja kladionica/kockarnica u krugu škola (!) — i takva je situacija zapravo sasvim normalizirana. Istovremeno glasine o igračima koji se klade i koji su u situaciji sličnoj Fagiolijevoj, da im se to očituje na fokusu i na formi, prolaze kao fusnote u priči za šankom.
Svaki vid ovisnosti, pa tako i onaj o kocki, kod nas je tek ‘zabavni’ tabu, slično kao što je riječ i s alkoholizmom koji se i u nogometu uvelike romantizira. Tim gore što je svako istupanje iz pozicije idola u ovom slučaju nepostojeće, također u strahu ne samo od reakcije javnosti, već i zbog rizika formalnog kažnjavanja.
Kocka je tiha pošast popularnog sporta; ona se hrani ljudskim slabostima, manifestiranim kroz bijedu s jedne strane, te nezrelost i nametnutu hiperkompetitivnost s druge. Njene posljedice jednako glođu i sirotinju i ove mlade bogataše, od kojih većina niti nema primanja dovoljna da makar pokuša nadoknaditi enormnu štetu koju im nekontrolirana ovisnost donosi.
Upravo zbog toga se s budućnošću mladih ljudi ne treba kockati niti ih kažnjavati zbog toga što su navučeni na ono što im se s druge strane nameće pod normalno; protiv ovisnosti treba tim više nastupiti zajedničkim snagama, s obje strane.