Svatko tko se iole ozbiljnije bavio sportom, prije svega u mlađim uzrasnim kategorijama kad još nismo sigurni tko smo, što smo i što želimo, poznaje taj osjećaj. Dolazite na trening s nelagodom i tjeskobom, knedlom u grlu, znajući da bi vam sljedećih sat i pol, dva moglo ‘uzeti dušu’ iliti psihofizički vas iscijediti. Posebice suosjećam s onima čiji su treneri oni starog kova, koji vladaju čvrstom rukom i zbog kojih je spomenuta tjeskoba gotovo uvijek prisutna, dobrim dijelom i zbog straha od pogreške. Takvih je — hvala Bogu, neki će reći — sve manje.
Naravno, što smo stariji, to se sve manje nas upušta u taj svojevrsni mazohizam, a osjećaj nagrade postaje veći na nekim drugim životnim poljima. Drugim riječima, postoji nekoliko filtera zbog kojih netko postaje sportaš, a netko obični smrtnik. Jasno, zrno talenta i/ili fizičke predispozicije osnovni su preduvjet za svakog tko želi ogresti u profesionalizam, iako oni ne znače gotovo ništa ukoliko ne želite naporno raditi ili se ne možete oduprijeti svim porocima u kojima mi smrtnici smijemo uživati, tj. ako nemate disciplinu. Rekao bih kako su sve te stavke u onih najumješnijih sportaša urođene i treba ih ‘samo’ isprovocirati.
Sve spomenuto jedan Rafael Nadal ima u izobilju.
No, on nikad ne bi bio šampionski primjerak kad ne bi imao sposobnost podnijeti onaj nesnosni pritisak; pritisak očekivanja, ali i pritisak kojim ga je terorizirao jedan ‘luđak’ starog kova — njegov stric Toni Nadal. A taj je tip stvarno volio provocirati malenog Rafu.
“U životu se valja suočiti s problemima. Od malih sam nogu nastojao stvari učiniti težima za Rafu”
“Toni je od samog početka bio oštar prema meni, oštriji nego prema drugoj djeci”, neobično je otvoren Rafa u autobiografiji Rafa: My Story, koju je objavio u suradnji s Johnom Carlinom. “Zahtijevao je i stavljao veliki pritisak na mene. Razgovarao bi grubo sa mnom, vikao bi puno i bojao sam ga se. Kad bi vidio da druga djeca nisu došla na trening i da smo sami, odmah bi me uhvatio čudan osjećaj u želucu.“
Što će više vrijeme odmicati i što će više legenda o Rafaelu Nadalu rasti, to će ionako blijeda i mutna slika strica Tonija — tipa s kapom koji sjedi u boksu — sve više blijedjeti. Dojam je, međutim, da takvo što treba makar usporiti.
Spartanski odgoj
Antonio ‘Toni’ Nadal Homar rođen je 1961. u Manacoru na Mallorci, gradu od 40.000 stanovnika, gdje će se 25 godina kasnije roditi i Rafa, sin njegova brata Sebastiana; njegov drugi brat Miguel Ángel bio je nogometaš Mallorce i Barcelone. I Toni se okušavao u nizu sportova, a s 14 je godina bio prvi u obitelji koji je zaigrao tenis. Iako je kotirao među prvih 30 španjolskih tenisača, Toni će se kasnije posvetiti trenerskom poslu, odustavši usto od studija povijesti. S nekih četiri, pet godina starosti u klub u Manacoru u njegovu će grupu doći Rafa.
“Uvijek sam ja na kraju treninga morao skupljati loptice i čistiti terene. Svatko tko misli kako sam bio povlašten, grdo se vara”, nastavio je svoju žalopojku Rafa. Tako istraumatiziran znao bi kući doći u suzama, ali majci nikada ništa ne bi zucnuo. Doduše, jednom joj se povjerio kako ga Toni zove “maminim sinčićem”, ali odmah ju je stao preklinjati da mu se ne suprotstavlja.
Toni se zapravo nikada nije libio javno pričati kako je bio rigidan prema Rafi; obično bi taj spartanski odgoj pravdao makijavelizmom.
“Da sam smatrao kako Rafa to ne može podnijeti, nikada ne bih bio takav”, kaže Toni, dodajući da je sve radio iz ljubavi prema nećaku koji je usto bio pristojno i poslušno dijete, netko s kime je bilo lako manipulirati, kaže njegova majka. Valjda baš zato što su bili rodbinski povezani, takav je odnos mogao egzistirati i Rafa je takvo što ‘morao’ trpjeti; uostalom obojica, pa i svi na Touru, ističu kako je njihov odnos pun poštovanja, a Rafa uvijek naglašava da je stricu zahvalan “do groba”.
Kad je sa sedam godina krenuo na turnire, postalo je još teže — jedan je meč po ljetnoj vrućini morao odigrati žedan; naime, zaboravio je ponijeti vodu, a Toni je nije htio kupiti. Bila je to nova lekcija, lekcija o odgovornosti i nešto što će biti kamen temeljac u Rafinu oblikovanju.
Možda sad već zvuči suludo, ali nije Toni baš tako kruta osoba, pogotovo izvan teniskog terena. Doima se kao direktan tip, duhovit i elokventan u prepričavanju raznih dogodovština.
Na jednom turniru je tad već 15-godišnji Rafa gubio je 5-0 u prvom setu. Toni je to promatrao izdaleka jer je pratio meč svojeg drugog pulena, kad mu je jedan poznanik došao reći da Rafa igra s potrganim reketom. Nije ga Rafa slomio jer mu je Toni odavno zaprijetio da će ga prestati trenirati ako to učini; naime, poštovanja je valjalo imati i prema običnom reketu, isključivo zato što si ga neki nisu mogli priuštiti. Bilo kako bilo, Toni se zaputio do nećaka te mu doviknuo kako igra s potrganim reketom, što je naposljetku samo ublažilo poraz — završilo je 0-6, 5-7.
Nakon meča upitao je Rafu strogo profesorski: “Možeš li mi objasniti kako čovjek koji cijeli svoj život trenira tenis nije primijetio da igra sa slomljenim reketom?”. Rafa nije puno oklijevao te je odgovorio: “Gledaj, već sam toliko navikao na to da sam ja kriv za sve, da mi nije palo na pamet pomisliti kako je reket uzrok poraza”.
Ni vode mu nije dao
Konstantno prebacivanje odgovornosti ili, ako hoćete, krivice na Rafu imalo je itekako svoju svrhu — ono ga je izgradilo kao igrača koji gotovo nikada ne traži izgovore u porazu. A kad uđeš u takav mod razmišljanja, onda si u stanju kritički sagledavati vlastitu igru te se koncentrirati na pogreške. Drugim riječima, nećeš se opterećivati trivijalnostima. Jasno, ništa od toga ne bi bilo smisleno da Rafa nije bio tvrd k’o kamen; otišao bi tada u preveliku samokritiku i vjerojatno pukao.
Doduše, insistiranje na tome da nikada ne smije imati izgovor znalo je otići u ekstrem.
Nakon poraza u Wimbledonu 2013. od Stevea Darcisa Rafa se Toniju požalio kako ga je kočila bol u koljenu, na što ga je stric upitao bi li ga ona kočila da se radilo o finalu. Tko zna, nije suludo zaključiti da je Rafa baš zato igrao s kojekakvim bolovima i da je, na kraju krajeva, zbog toga često ozlijeđen.
Da, Rafa je uistinu izdržljivo ‘đubre’ — kao klinac bi prvih 40 minuta znao trenirati bez da popije kap vode, a nakon sat i pol treninga bi mu Toni znao reći kako će trenirati još pitajboga koliko. Trenirali su na lošim terenima i s praznim lopticama i vjerojatno je zato Rafa mentalna stijena, ali i neprikosnoveni borac.
“U životu se valja suočiti s problemima. Ne možete kao dijete na svijet gledati ružičasto”, kaže Toni. “Od malih sam nogu nastojao stvari učiniti težima za Rafu. Tako da je on, za razliku od druge djece, odmah naučio kako stvari ne idu lako.” Kad je Rafa osvojio prvenstvo Španjolske Toni je došao do njega s popisom od 25 prijašnjih osvajača. “Znaš li koliko njih su postali top igrači?”, pitao je.
Nikada, međutim, Toni Nadal nije bio egotriper i sebi pripisvao zasluge; obično se po medijima provlači ona teza kako je dešnjaka Rafu natjerao da forhend igra lijevom rukom.
“Samo sam ga pitao koliko top igrača zna koji s obje strane igraju dvoručno”, ponovio je više puta skromno, savjetujući mu da odabere ruku s kojom može snažnije udariti. A nije odmoglo niti to što nije dogmatik zakalupljen u španjolski tradicionalni defenzivni stil igre te je usto glancao svaki Rafin udarac.
I dalje u sjeni
Pa, ipak, jedna stvar je povrh svega.
“Ljudi zaboravljaju kako je bitnije oblikovati osobu, a tek onda igrača”, kaže otac Rafina duha, tip koji prije svega stavlja naglasak na respekt i poniznost. Vidi se to samo iz načina na koji Toni priča o njihovim rivalima, a svoju filozofiju danas propagira u Manacoru, u Akademiji Rafael Nadal.
“Svijet je dovoljno velik i bez toga da si još i sami umišljamo kako smo veliki”, prizemljen je, ističući kako je i najgori dan na teniskom terenu, vjerojatno bolji nego li u životu većine ljudi. “Rafa bi uvijek trebao imati pozitivan stav. Jer u ovom životu, to što loptica odlazi u aut i nije takav problem.“ Vjerojatno je i takav realni pogled na igru, s određenom distancom, omogućio Rafi da se othrva raznim krizama.
Jedan od načina kako su u Rafinu djetinjstvu razbijali monotoniju i strahovladu ogledao se u tome što je Toni svog nećaka uvjerio da ima čarobne moći. Rafini otac i djed na obiteljskim bi okupljanjima hinili da Toni može postati nevidljiv, pa je Rafa vjerovao kako ga jedini on može vidjeti.
S vremenom je, međutim, Rafa shvatio kako je i stric od krvi i mesa, a i sam je Toni znao reći kako bi vjerojatno ranije prekinuli da mu nije stric; ‘kupovao’ ga je i time što nikada nije primao novac. Rafa je, međutim, stremio je za većom autonomijom te su se krajem 2017. razišli, a prvi je trener postao Carlos Moya, koji se još početkom te godine priključio. Naravno, Toni je i dalje u sjeni te je jedan od rijetkih koji je isticao da ne treba pretjerano brinuti zbog neuobičajenih poraza početkom zemljane sezone, shvaćajući da će mu trebati da se zahukta, prije svega zbog ozljede u Indian Wellsu. Uostalom, postoji li osoba koja bolje poznaje Rafaela, kako ga uvijek naziva?
Rafu koji je prošao sito i rešeto njegova terora. Rafu koji jedva čeka da padne, samo da bi se podigao. Rafu koji i dalje poteže forhende i koji živi za još jednu nedjelju. I za još jedan Vamooos!