Puna 51 godina prošla je od katastrofe koja je 11. rujna 1970. pogodila sjeveroistočnu Italiju. Nešto prije devet sati navečer na području pokrajine Veneto formirao se snažni tornado, koji se prema Fujitinoj ljestvici svrstao na kategoriju F4, što je tornado koji izaziva “razarajuću štetu”. Najveća katastrofa dogodila se kada je prohujao kroz Venecijanski zaljev, gdje mu se na putu našao motorni brod; iako je težio pune 22 tone, tornado ga je podignuo u zrak i prevrnuo, pri čemu je poginula 21 osoba. Nakon toga je tornado pokosio i nekoliko kamperskih odredišta, gdje je živote izgubilo još 13 ljudi. Sveukupno je tada poginulo 36 osoba, a više od 500 ljudi je ozlijeđeno.
Sjećaju se dobro tog užasnog dana i na stadionu Pier Luigi Penzo u Veneciji. Taj lijepi stadiončić drugi je najstariji neprekidno korišten stadion u Italiji — nakon stadiona Luigi Ferraris u Genovi — i nalazi se na otočiću Sant’Elena. Na otok se može doći samo brodom, što se redovno bilježi fotografijama dolazaka navijača na utakmicu; na otočiću, naime, uopće ne postoji prometna infrastruktura i dolazak bilo kakvih vozila nije moguć.
Te rujanske večeri je tornado prohujao preko Sant’Elene i preko samog stadiona. Iako je inicijalno primao 26.000 gledatelja, grad je zaključio kako zbog loših klupskih rezultata nema smisla provoditi temeljitu rekonstrukciju tako da se održi taj kapacitet, već su ga tada sveli na svega 5.000 gledatelja. Bez obzira na to, činjenica da su u rekordnom roku obnovili svoj stadion bila je izvor ponosa, zalog da Venezia i u najtežim trenucima, baš kao i njen grad izgrađen na pontonima, može isplutati na površinu.
O čudu se prošlog ljeta opet pričalo ne samo na Sant’Eleni, već u cijeloj Veneciji.
Venezia se sada nada kako će ove sezone uspjeti u novom čudu. Klub je to koji je, baš poput grada iz kojeg dolazi, predodređen da nekako ostane na površini
Venezia je imala u planu novu rekonstrukciju stadiona, koja je trebala biti odrađena tek za iduću sezonu. Iako je klub imao svoje ambicije u Serie B, nitko nije baš realno očekivao da će se vinuti u visine i vratiti u Serie A, prvi put nakon druge katastrofe koja je zadesila ekipu 2002. Međutim, korak po korak, Venezia je lani bila sve bliže vrhu i čudu, da bi na kraju završila peta i kroz playoff utakmice protiv Chieva, Leccea i na kraju Cittadelle stigla natrag među elitu poslije punih 20 godina.
Tornado je, na kraju krajeva, prirodna nepogoda i viša sila protiv koje se ne može boriti osim preventivno. Ali katastrofa od 21. srpnja 2002., podjednako mračnog dana u Veneciji, ostavila je kudikamo dalekosežnije posljedice na klub. Bio je to dan kada je izvedena il furto di Pergine — jedna od najbizarnijih priča u ionako vječno sadržajnom i bizarnom okruženju talijanskog nogometa.
Palermova pljačka
Maurizio Zamparini, talijanski poduzetnik koji je prije 10 dana umro u svojoj 81. godini, poznata je njuška u Italiji. Pod njim je Palermo onomad ušao u Serie A i postao kultni klub; doduše, i onaj čija se kaotična priča naknadno pretvorila u umorni cirkus. Međutim, Zamparini je ostao zapamćen u Italiji, a i šire. kao svojevrsna ikona. Zapravo, svugdje osim u Veneciji.
Ondje je osvanuo još 1986., kad je tada trećeligaška Venezia plesala na rubu bankrota. Uložio je u klub i spasio ga od propasti, ali je isto tako odradio i fuziju s drugim klubom iz tog područja, AC Mestreom, nazvavši novi klub Calcio VeneziaMestre, promijenivši usput i klupske boje. Također je i izmjestio klub sa Sant’Elene u Mestre, na Stadio Francesco Baracca. Svatko tko iole poznaje povijest grada zna koliko je to kompleksna priča zbog tradicionalne netrpeljivosti ljudi s otoka i onih iz Mestrea, to jest s kopna, koji na njih gledaju kao na bogate skorojeviće okružene hordama turista.
Zamparini je u hodu ipak neke stvari povukao, vrativši 1991. klub pod imenom Venezia u Serie B nakon 23 godine, ali i natrag na ‘njen’ stadion. Dobri dani su se vratili u Veneciju, onih kojih i nije bilo toliko puno nakon zlatne klupske ere — točnije, od Drugog svjetskog rata. Stvar je kulminirala 1998., kada je Venezia pod Walterom Novellinom završila druga u Serie B i nakon 31 godinu ponovno zaigrala u talijanskoj eliti.
Bila je to romantična priča; puno svjedoka tog vremena će se i danas sjetiti ekipe koju je složio tadašnji sportski direktor Beppe Marotta, s Álvarom Recobom i Pippom Manierom u vrhu napada. Bilo je tu poslije još uspona i padova, Venezia dvaput u samo tri godine ispadala iz Serie A, ali stvari su generalno bile uredne. Sve do tog 21. srpnja 2002.
Tog jutra je objavljena vijest kako je Zamparini iznenada odlučio izaći iz Venezie i preuzeti Palermo. I to kako: ne samo da je objavio kako pakira stvari, već je uzeo klupski autobus i u njega nakon Venezijina jutarnjeg treninga posjeo čak 12 prvotimaca. Bus je bio ugodno popunjen kosturom ekipe, od vratara Generosa Rossija, preko trojice braniča i šest veznjaka, pa sve do dvojice napadača, uključujući i Manierea. Ne samo to, već je do vozača sjeo i trener Ezio Glerean, a Zampariniju je preostalo samo da vozaču vikne kako je vrijeme za polazak iz kampa Pergine Valsugani prema Longaroneu, gdje je bio smješten Palermov kamp. Dva dana poslije u istom smjeru su krenuli i sportski direktor Rino Foschi te hrvatski napadač Igor Budan.
Venezia je u tri dana ostala bez sportskog direktora, trenera i 13-orice igrača. Još važnije, ostala je i bez glavnog financijera, što je značilo i da klub nema načina za nadomjestiti takav egzodus.
Sol na ranu
To je rezultiralo potpunim krahom. Venezia je 2005., nakon dvije sezone preživljavanja u Serie B, potpisala bankrot — prvi od čak tri koliko će ih registrirati u razmaku od idućih 10 godina. Svaki put bi klub krenuo iznova, od Serie D, i svaki bi put opet krahirao.
Činilo se da će kultni grad poput Venecije zaista i službeno ostati bez profesionalnog nogometnog kluba, pogotovo nakon što je 2013. propala i intervencija gradonačelnika Massima Cacciarija, koji je potpisao osnivanje nove inkarnacije kluba pod imenom Foot Ball Club Unione Venezia. No, tada se pojavio izvjesni američki pravnik Joe Tacopina, čija njujorška obitelj očito vuče i talijanske korijene. Tacopina nije bio nov u sportskom biznisu: još 2011. je bio dio američkog konzorcija koji je ušao u Romu, a 2014. — godinu prije nego što će kupiti Veneziju — otkupio je i većinski paket u Bologni. U Veneziji je, međutim, situacija bila očigledno zahtjevna, pa je ponovno upokojio tu posljednju verziju kluba i osigurao da ‘novi’, Venezia FC, dobije prava nasljeđa na povijesni kontinuitet kluba.
Tacopina je ćudljiv tip, ali činilo se kako je u Veneziji imao suvisao plan. Promovirao je Moneyball filozofiju, dovodivši jeftina i efikasna pojačanja koja je dao u ruke ni manje ni više nego Filippeu Inzaghiju, kojeg je senzacionalno reaktivirao iz pauze nakon neuspješne trenerske epizode u Milanu. Također je ostvario veliku reoganizaciju klupskih struktura, s naglaskom na iznimno uspješni marketing, poznat po viralnim kampanjama i predstavljanjima atraktivnih dresova. Venezia je ponovno evocirala uspomene na slavne dane potkraj 1990-ih; nedostajao je samo rezultat. A on je pod Inzaghijem brzo stigao; nakon što je u godinu dana odveo ekipu natrag u Serie B, period stabilizacije podrazumijevao je i predaju kluba u ruke drugom američkom vlasniku, bivšem šefu njujorške burze Duncanu Niederaueru, koji je nastavio razvijati Tacopininu revoluciju.
No, duh Pergine još je visio nad Sant’Elenom, pogotovo kad se momčad 2018. u Serie B susrela s Palermom. Tu je priča zatvorila krug.
Prve povratničke sezone u Serie B Inzaghi je s ekipom došao na prag čuda tako što ju je doveo do playoffa za Serie A, samo da bi u finalu naletio baš na Palermo. Omraženi suparnik je još utrljao soli na ranu i izbacio Veneziju, nakon čega je Inzaghi podnio ostavku. I opet je Palermo uzdrmao klub do temelja; iduće sezone izmijenila su se trojica trenera, a rezultata nije bilo. Dapače, momčad se 2019. opet našla u playoffu, ali ovaj put za ostanak u Serie B, te je poražena od Salernitane.
Neočekivani podvig
No, bio je to i period u kojem je Zamperinijevo ludilo u Palermu dosegnulo vrhunac prodajom kluba za 10 eura, što su vlasti ocijenile kao nelegalnu prodaju i naredile administrativne sankcije spram kluba, koji je izbačen iz lige i na kraju ugašen, a taj bizarni splet okolnosti značio je i da Venezia ipak ostaje u Serie B. Nakon te poštede momčad je senzacionalno lani stigla i do niza koji ju je doveo do neočekivanog i ogromnog podviga: u samo pet godina od Serie D do povratka u Serie A. Slike i snimke slavljeničkih gondola i brodova po venecijanskim kanalima bile su, očekivano, viralne poput predstavljanja novih dresova.
Problem je bio u tome što se u klubu ni sami nisu nadali da će taj put proći tako brzo, pa ih je ovog ljeta zadesio novi-stari problem, a to je pitanje stadiona.
Dobri stari Pier Luigi Penzo jedva da je imao uvjete za Serie B, zbog čega su Niederauer i ekipa najavili potrebnu rekonstrukciju za 2023. No, vremena je sada bilo malo, pogotovo ako uzmete u obzir ne samo činjenicu da je talijanska administracija kompleksna, već i da je objektivno bilo kakav značajniji građevinski zahvat na Sant’Eleni poprilično otežan zbog limitiranih opcija kod transporta i kretanja teške mehanizacije po otočiću. Ipak, i to čudo je na kraju ostvareno: u samo dva mjeseca stadion je dobio novo osvjetljenje, nove svlačionice i novih 4.000 sjedećih mjesta. Ta brojka i dalje znači da je Pier Luigi Penzo na svega 11.150 sjedećih mjesta, pošto je kapacitet ranije bio podignut s 5.000 na 7.150, što ga čini drugim najmanjim stadionom u Serie A, a od njega je manji samo Spezijin Alberto Picco.
Venezia se sada nada kako će ove sezone uspjeti u novom čudu, a to je preživljavanje u Serie A.
I zasad se drži, sa samo dva boda zaostatka za 17. mjestom i sigurnom pozicijom koju trenutno drži Cagliari. S ograničenim budžetom i brzinski sklepanim kadrom za najviši rang Venezia ima veliki posao do tog cilja, ali klub je to koji je, baš poput grada iz kojeg dolazi, samim svojim postojanjem predodređen da nekako na kraju ostane na površini, ma kako nemirne vode oko Sant’Elene bile.