Prvi dojam: Vatreni su izgorjeli
Albanija je ogoljela ono u što su mnogi odbijali vjerovati
S dužnim poštovanjem toj reprezentaciji, momčad koja Albaniji dopusti 15 udaraca ne može se smatrati ozbiljnom
Nešto definitivno nije u redu s Hrvatskom. Nešto je trulo u #obitelji i, tko god je dosad odbijao u to vjerovati, ova mu je utakmica morala razbiti iluzije.
U 11. minuti je Volksparkstadion erumpirao u ekstazi albanskih navijača. Jasir Asani uputio je nešto između udarca i centaršuta, loptu je minimalno dirao Qazim Laci i nije se to činilo dovoljnim da bi prevarilo Dominika Livakovića, ali ga jest prevarilo. I odmah su krenuli tjeskoba i neugodna pitanja. Zašto je Asaniju dopušteno da gotovo neometano ubaci loptu? Zašto je na Laciju bio — a zapravo i nije — Marcelo Brozović? Nije li Livaković mogao — i morao, nemojmo se lagati — bolje reagirati?
Osokoljeni ranim golom i evidentno već pomalo grogiranim suparnikom, Albanci su fanatično jurnuli po još i zadatak Vatrenih je, posve neočekivano, bio da se čim prije stabiliziraju, saberu i uspostave ravnotežu na terenu, a onda tek sve ostalo. Šokirali su Albanci u prvom kolu i Talijane, još i puno ranije u utakmici, pa su se Talijani sabrali i preokrenuli; valjda to onda mogu i Vatreni?
A činilo se da će to biti jedna od onih utakmica koje neizbježno idu unaprijed zacrtanim putem. Čim je lopta krenula s centra vidjeli smo da će se Albanija braniti u gustom niskom bloku, a onda najbrže što mogu istrčavati kontre, bez komplikacija i okolišanja, pucajući čim im se za to ukaže prilika. Sve se to znalo i prije utakmice jer ekipa koju vodi Sylvinho uvijek igra tako protiv iole snažnijih suparnika. Ako su izbornici i mogli jedan drugoga nečime iznenaditi, mogli su to tek ponekim detaljem.
Zlatko Dalić je stoga na obje bekovske pozicije izabrao vrlo ofenzivne opcije u Josipu Juranoviću i Ivanu Perišiću, Joška Gvardiola je vratio na stopera, ‘grešnog’ Brunu Petkovića u ime #obitelji instalirao u vrh napada, ali nije otišao do kraja u svojim taktičkim prekrajanjima jer u sastavu je, suprotno mnogim očekivanjima, ostavio Brozovića. Što je značilo i to da formacija ostaje nominalnih 4-3-3.
Moglo se očekivati da će Hrvati kružiti loptom oko albanskog kaznenog prostora kao kad u rukometu igrate protiv zone 6-0 — lomiti, a naposljetku i slomiti taj blok. No, albanski je gol odmah izbacio utakmicu iz zadanih joj tračnica. Albanci su napadali i njihovi su tranzicijski udari bili poput refula bure, snažni i iznenadni. Hrvatska je naprosto bila prespora za njihov polet. Nakon pola sata igre autsajderi su imali dvostruko više udaraca od favorita (6-3), a uz pogodak su imali još jednu ‘veliku šansu’ kako je definiraju Opta i Sofascore, onu koju je skinuo Livaković; Hrvatska pritom nije imala nijednu. A omjer je ostao isti i nakon 45 minuta (8-4 udarci), s tim da je Albanija stvorila i promašila još jednog ‘mrtvaca’.
Utakmica je eskalirala u kaos
Sve to, naglasimo, nakon što su još od 11. minute već vodili.
Spora, kilava i bezidejna Hrvatska nije im mogla ništa.
Da niste gledali utakmicu nego samo na poluvremenu bacili pogled na individualnu statistiku, po svoj prilici bi vam se učinilo da sve to i nije toliko loše, barem u napadu. Petković i Andrej Kramarić dobivali su duele, prolazili su im driblinzi i proigravanja; ali činjenica je da ni oni, a ni vezni red ni ofenzivni bekovi nisu uspjeli kreirati niti jednu jedinu šansu. A to kako je Hrvatska izgledala u fazi obrane ne može se opisati u rečenici ili dvije; dovoljno, uostalom, govori to što joj je Albanija napravila tri velike šanse i vrlo lako mogla zabiti tri gola. Albanija.
Nakon noćne more od prvog poluvremena Dalić je morao odmah reagirati i odmah su umjesto Brozovića i Lovre Majera ušli Luka Sučić i Mario Pašalić. I Hrvatska je odmah po početku drugog dijela izgledala ozbiljnije i bolje. U prvih 15-ak minuta nastavka već je kreirala više i bila opasnija nego u cijelom prvom poluvremenu, iako i dalje nije bilo prave, izrađene šanse. Pritisnula je Albance i znatno im otežala iznošenje lopte iz zadnje linije, kontrolirajući utakmicu posjedom na suparničkoj polovici i ne dopuštajući suparniku da izađe u tranziciju.
Da, vezni red je s promjenom na poluvremenu podigao tempo igre i pomaknuo geometriju prema 4-2-3-1, Hrvatska je počela stizati u završnicu s većim brojem igrača i ona lijeva strana izgledala je bolje koordinirano jer je Kramarić više ulazio u sredinu i ostavljao više prostora za Perišića, ali teško je izdvojiti jedan taktički detalj kao razlog za to što je posve izokrenula ravnotežu na terenu. Je li moguće da je stvar prvenstveno bila u pristupu? Dalić je u prvoj izjavi nakon utakmice odbacio takvu sugestiju, rekavši da naprosto “nije išlo” i da je bilo “sporo i tromo”, ali zašto je bilo tako, kad je iz primjera drugog poluvremena postalo jasno da ne mora biti? I tko je za to odgovoran?
Vrijeme je, međutim, neumitno curilo. I taman kad je nervoza već postajala vidljiva, Hrvatska je unutar tri minute preokrenula rezultat.
Budimo iskreni, barem jedan od tih dvaju golova bio je čisti krumpir; Kramarićeva je lopta prošla albanskom braniču kroz noge, a ona Sučićeva odbila se od Klausa Gjasule za autogol. Ali Hrvatska je u drugom poluvremenu samljela Albaniju, čiji se obrambeni blok potpuno raspao.
I onda, kad je bilo preostalo samo privesti posao kraju, Vatreni su još jednom izgorjeli, pokazavši koliko neozbiljni i shizofreni mogu biti. Umjesto mirnoće i kontrole dopustila je suparniku da se digne iz pepela. Utakmica je eskalirala u kaos, sa šupljim obranama, jurnjavom i šansama s obje strane. Do kraja je Hrvatska skupila čak 22 upućena udarca, a Albaniji dopustila ukupno 15. Albaniji. S dužnim poštovanjem toj reprezentaciji, momčad koja Albaniji dopusti 15 udaraca na svoj gol ne može se smatrati ozbiljnom.
Zašto je tomu tako, što točno ne valja i može li se još uvijek popraviti te spasiti turnir? To su pitanja s kojima smo ostali nakon dvije utakmice bez pobjede, a uoči treće u kojoj Vatrenima samo pobjeda igra.