Prvi dojam: Hrvatska tupa u napadu, klimava u obrani. Španjolska ju je razbila
Dogodilo se. Pa se dogodilo opet. Pa se onda dogodilo još jednom
Ima l’ izać? Bit će da je ova fraza bila na usnama barem ponekog hrvatskog navijača na samom početku utakmice sa Španjolskom, kad je La Roja pritisnula Vatrene presingom, a u fazi posjeda i (pre)lako dolazila do njihova šesnaesterca jer hrvatska je obrana stajala (pre)nisko i prelabavo, a u nekoliko navrata reagirala mlako i pomalo panično. Španjolska se nametnula i usmjerila vodu na svoj mlin, a Hrvatska je imala problema i s time da prijeđe centar. Možda je takvo stanje stvari nekome iz sjećanja prizvalo i onu davnu koju je Igor Štimac svojevremeno upotrebljavao kao gotovo univerzalni sastojak: “Moramo stajati bliže protivničkim igračima…”
No, to je trajalo svega desetak minuta. Hrvatska se sabrala, a svaki put kad se našla na suparničkoj polovici, to je već izgledalo potencijalno opasno. Nije bilo šansi ni s jedne ni s druge strane, ali nije to bila ni sterilna, monotona utakmica. Tamo sredinom prvog poluvremena udio posjeda lopte je čak prevagnuo na Hrvatsku stranu; istovremeno smo i prvi put vidjeli visoki presing već u španjolskom kaznenom prostoru i djelovalo je kao da će dostajati jedan detalj, jedna pogreška ili briljantni potez koji bi širom otvorio igru.
To se i dogodilo.
Fabián Ruiz uputio je odličan, što bi rekao Štimac, “okomiti pas” koji je rascijepio hrvatsku obranu. Zadnja linija Vatrenih ovaj put je izašla nešto poviše, ali nije bila optimalno postavljena i koordinirana, pa nije mogla ni stići Álvara Moratu koji ju je u trku primio i pospremio pored Dominika Livakovića. Španjolska je zabila iz prve prilike na utakmici.
Pa se dogodilo opet.
Ruiz je najavio kandidaturu za titulu igrača utakmice promiješavši hrvatsku obranu svojim fintama i gotovo se prošetavši do udarca; lopta je prošla kroz noge Josipu Šutalu i spasa nije bilo: 2-0.
Dalić na poluvremenu nije mijenjao
U oba je navrata Hrvatska uzvratila vrlo obećavajućom situacijom odmah nakon kretanja s centra, ali najprije Mateo Kovačić, a onda Marcelo Brozović pa Lovro Majer nisu iskoristili svoje udarce. Pa je nešto kasnije i Joško Gvardiol pucao iskosa, a Ante Budimir malo zakasnio u namjeri da tu njegovu loptu skrene u mrežu. Generalni dojam je bio da je Hrvatska ravnopravna, ali tupa u napadu, a da je obrana izgubila svoju postojanost i kompaktnost, a onda vjerojatno i samopouzdanje. Španjolska je bila u sjajnoj situaciji; vodstvo 2-0 značilo je da ne mora nikud žuriti, što joj po stilu igre savršeno paše, a usto se Hrvatska mora otvoriti i riskirati, ostavljajući tu klimavu obranu još ranjivijom, što opet savršeno paše španjolskim krilima Lamineu Yamalu i Nici Williamsu.
I onda se, već u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena, dogodilo još jednom.
Yamal je zavrnuo u sredinu, uletio je Dani Carvajal i poentirao: 3-0. Sad je to već izgledalo kao da je prijeđena neka točka nakon koje više nema povratka. Ne u ovoj utakmici. A stanje na terenu bilo je takvo da su se Vatreni samo mogli nadati da ih Španjolci u nastavku neće dodatno masakrirati.
Po Optinoj je statistici Hrvatska u prvom dijelu imala 57 posto posjeda protiv Španjolske i čak 66 pasova više, što je ranije bilo nezamislivo. Imala je i jedan udarac na gol više (7-6) i generalno nije bila neopasna, ali rezultat je govorio sam za sebe. Pušing, rođo.
U prvom je poluvremenu hrvatski vezni red proizveo jedno jedino ključno dodavanje (Kovačić); Luka Modrić je dobio jedan duel i četiri puta izgubio loptu; Andreja Kramarića bilo je posvuda osim na lijevom krilu, dok je Majer, koji bi trebao djelovati kao dodatni veznjak i ulaziti u sredinu, vrijeme provodio uglavnom uz aut liniju.
Na poluvremenu Zlatko Dalić, međutim, nije promijenio ništa.
Hrvatska je temeljito poražena
Na početku drugog dijela Livaković je konačno nešto i obranio, ali konfuzne i dekoncentrirane reakcije Vatrenih, kao i njihov govor tijela, puno su govorili o njihovu mentalnom stanju. Nije bilo koncentracije, a ni sreće kod gužve u španjolskom šesnaestercu koja je donijela nekoliko vezanih pokušaja; La Roja se tu obranila i to je samo još dodatno preteglo momentum na njenu stranu. Igralo se dosta otvoreno i neutralci su u tome sigurno mogli uživati, ali dojam je bio da Hrvatska ne igra tako zato što želi, nego što drugačije ne može (u obrani), a u napadu i mora riskirati.
Ako je Španjolska u neku ruku i ‘nasamarila’ Dalića prepustivši toliko posjeda Hrvatskoj, sada joj je takva ravnoteža još više odgovarala. Za očekivati je bilo da će Hrvatska sada više prijetiti, osobito nakon što je ušao Ivan Perišić, ali isto je tako bilo za očekivati da pozicijskom igrom neće moći probiti Španjolsku. Zato je izbornik izvadio i Modrića i Kovačića, a ubacio Luku Sučića i Marija Pašalića: ideja je sasvim sigurno bila dobiti više direktnosti i neposrednosti.
No, tu je već bilo prekasno. Španjolci su znali kako umrtviti utakmicu, kod Hrvatske nije više imao tko voditi igru i do gola je mogla doći samo slučajno, a do tri, pa, nikako. Ali barem taj jedan slučajni se jest dogodio. Ili smo mislili da jest. Unai Simon je na bizaran način s par metara pogodio Majera prilikom ispucavanja lopte; Bruno Petković je nakon kontakta s Rodrijem demonstrirao svoje umijeće dramatičnog padanja u šesnaestercu; Simon mu je obranio penal, a naknadni Brunin gol poništen je zbog Perišićeva preranog ulaska u kazneni prostor kod pucanja penala. Previše nasumičnih događaja odjednom, kao da je tu ispucana zaliha wildcarda za cijelu utakmicu.
I bila je. Do kraja više nismo vidjeli praktički ništa vrijedno spomena i Hrvatska je tako temeljito poražena u svom prvom nastupu na njemačkom Euru.