Kada se slegnu konfete, možemo se složiti da je iza nas jedna od depresivnijih završnica Kupa Krešimira Ćosića. Kup je stigao u vrijeme kada su se iz Zadra i Cibone nadmetali u javnom kukanju o posvemašnjoj besparici, dok je treći abaligaš Split već odavno zapeo u kvalifikacijskoj fazi ‘voljom ždrijeba’ naletjevši na Cibonu. Na to su se nadovezali četvrtfinalni derbi Cibone i Zadra usred radnog tjedna te nedavne očajne predstave Vukova u ABA ligi, stoga ne čudi nezainteresiranost zagrebačke publike za festival domaće košarke.
No, skromna posjeta nije demotivirala Vukove na putu do trofeja. Nakon što su preživjeli šut Darija Drežnjaka u posljednjoj sekundi četvrtfinala, u sljedeće dvije utakmice potpuno su pomeli parket sa Šibenkom u polufinalu (101:71) te Cedevitom Junior u finalu (86:66). I to nije nikakvo iznenađenje, već realna slika stvari.
Stvarao se narativ da bi Vitamini predvođeni Krunoslavom Simonom trebali biti ravnopravni protivnik Vukovima, ali bilo je to na tankim nogama. Istina je da su Vitamini u proteklom razdoblju povezali trijumfe nad svim hrvatskim abaligašima, ali to su bile utakmice u kojima su Cibona, Zadar i Split na megdan Cedeviti izlazili umorni i nedovoljno fokusirani. A kad je fokus na maksimalnoj razini, onda je to posve drugačija priča, što su Vukovi jučer zorno demonstrirali. Cedevita je, doduše, u Simonu imala najkvalitetnijeg igrača na terenu, ali on nije imao adekvatnu podršku u dovoljnom broju. Damir Mulaomerović u svom kadru od igrača sa značajnijim abaligaškim iskustvom ima još samo Pavla Marčinkovića i Jakova Mustapića, dok ostatak rostera čine poletni, ali neiskusni i nedorađeni igrači.
Ako je ikakve dvojbe o ravnopravnosti bilo, ona je posve raspršena nakon nevjerojatne Cibonine serije 19:0 koja se protegla iz prve u drugu četvrtinu. Mulaomerović je naprosto ostao bez odgovora na sve ono što je Josip Sesar bacio na njegove momke. Jasno, Cibosi su Simona branili izrazito agresivno, što je, pak, ostavljalo određeni rizik na perimetru jer je Kruno poslovično dobro distribuirao loptu prilikom udvajanja.
Dvojac koji treba istaknuti osvojio je svoj prvi trofej: Sesar kao trener, Kapusta uopće
Međutim, Vitamini su imali vrlo lošu šutersku večer (trice 7/28), a pored toga se kritičnom se pokazala njihova fizička inferiornost pod košem. Đorđe Topolović, Saša Ciani i Renato Serdarušić nisu mogli uspostaviti nikakvu kontrolu pored Krešimira Ljubičića, Filipa Bundovića i Marka Bakovića, stoga su Vukovi pojeli Vitamine u skoku (40:23). Kada se tome pridoda očigledna ispuhanost veterana Simona i Marčinkovića nakon ne baš glatke pobjede nad Dinamom u polufinalu, Cedevita nije mogla pružiti ništa više od časnog, ali ipak slabašnog otpora.
Cibosi su, pak, opravdali ulogu favorita i došli do trofeja kojem su se nadali, ali ga se nitko nije usudio javno obećati s obzirom na sumorno stanje koje vlada pod Tornjem.
Melem na rane
Podsjetimo, prošlog se ljeta vodila intenzivna kampanja za spas Cibone koja je, navodno, bila pred samim gašenjem. Naposljetku je takav rasplet spriječen (barem zasad), no u međuvremenu se diljem Europe razbježala čitava prošlosezonska ekipa koja je obilovala talentom, a zamijenila ju je šarolika momčad neostvarenih igrača.
Borna Kapusta, Krešimir Ljubičić, Lovro Mazalin, Filip Bundović, Ivan Perasović... Svatko od njih ima zasebnu priču, ali veže ih činjenica da je u njihovim karijerama u međuvremenu nešto pošlo po krivu. Štoviše, podosta igrača iz aktualnog kadra je, ne tako davno, upravo Cibonina struka otpisala kao neperspektivne, neuklopljive, nepotrebne… I nije da se opće mišljenje o njima u međuvremenu drastično promijenilo, zvali su ih natrag samo zato što u aktualnim okolnostima nisu mogli dovesti bolje igrače.
Doista, tko bi normalan uopće želio doći u klub za koji je poznato da grca u financijskim nedaćama? Ciboni igrači već su prilikom potpisa ugovora bili sasvim svjesni da će im plaće debelo kasniti, ali pod Toranj su stigli s nadom da s pristojnom minutažom i dobrim igrama mogu kupiti sebi bolju budućnost; preko abaligaške pozornice izboriti se za ugovor kod nekog stabilnog francuskog ili njemačkog drugoligaša. Da, bio je to brak iz interesa, ali i takvi brakovi mogu se pokazati plodonosnima, a primjer toga je osvojeni Krešin kup koji je stigao u izrazito turbulentnom periodu sezone.
Cibona trenutno ne djeluje dobro u abaligaškoj konkurenciji. Nakon što je u 2022. ostavila solidan dojam, poslije Nove godine Vukovi u regionalnoj konkurenciji izgledaju otprilike kao i Cedevita Junior u odnosu na njih — nedoraslo.
U šest ovogodišnjih utakmica u ABA ligi upisali su pet poraza, većinom od momčadi iz donjeg doma, a u nekim utakmicama bili su posve deklasirani, i to na svom terenu (Mega, Split). Jedina pobjeda predstavlja čak i veću sramotu od tih poraza; riječ je o teškom mukom izborenom trijumfu nad proljevom poharanim Borcem, koji je tu utakmicu odigrao sa samo sedam igrača, od kojih četvoricom juniora.
Cibona u ABA-i definitivno hoda po trnju, ali osvojeni Kup barem nakratko će joj poslužiti kao melem na rane. A dvojac koji treba istaknuti osvojio je jučer svoj prvi trofej: Sesar kao trener, a Kapusta uopće.
Kao mladome treneru, Sesaru nije lako graditi autoritet u situaciji u kojoj njegovi igrači (kao ni on sam) nisu plaćeni. To je znalo dovesti do potpunih raspada sustava, kao i nekih neugodnih scena (festival tehničkih protiv Splita), ali naposljetku je Sesar pokazao da je sposoban sakupiti svoje momke kada je najvažnije i povesti ih do kraja. Kapusta je, pak, nastavio biti vođa na terenu i s 27 poena, osam asistencija i šest skokova zaslužio MVP titulu, a ujedno uzvratio Mulaomeroviću za ničim izazvanu javnu paljbu otprije mjesec dana.
I tako su, usprkos nezavidnim okolnostima, Vukovi došli do prvog trofeja u sezoni.