Nico Williams i nova Španjolska
Reprezentacija se promijenila, a on je njeno novo lice
Kao što su Xabi Alonso i Busquets obilježili prekretnicu na tiki-taku, tako su Williams i Yamal osnova za promjene u stilu igre koje je Španjolska napravila za ovaj Euro
Za pronaći zadnju natjecateljsku utakmicu u kojoj je suparnik imao viši postotak posjeda lopte od Španjolske potrebno je vratiti se u lipanj 2008. Tada je Njemačka u finalu Europskog prvenstva relativno rano upala u rezultatski zaostatak i veći je dio drugog poluvremena provela napadajući na suparničkoj polovici, što je dovelo do toga da je Elf utakmicu završio s 54 posto posjeda lopte. Svega 40-ak dana kasnije je utakmicom protiv Wisle Kraków započela era Pepa Guardiole u Barceloni.
Luis Aragonés je u finalu protiv Njemačke počeo s Marcosom Sennom na zadnjem veznom, a Xabi Alonso je sjedio na klupi. Aragonés se odlučio za čvršćeg igrača koji je na turniru imao 4,2 presječene lopte, 2,2 oduzete i 6,6 osvojenih duela. Samo da stavite stvari u kontekst; na prošlom Europskom prvenstvu N’Golo Kanté je skupio 3,5 presječenih lopti po utakmici i bio je na vrhu kategorije s Jorginhom, a tome je dodao još 1,9 oduzetih lopti i 5,8 osvojenih duela. Dakle, Kanté iz 2021., kad je još uvijek bio u vrhunskoj formi, u svakoj je od obrambenih kategorija bio nekih 20-ak posto iza Senninih brojki iz 2008.
Alonso je na cijelom prvenstvu započeo samo jednu utakmicu, i to u trećem kolu grupne faze protiv Grčke kad je Aragonés odmorio svih 11 iz početne postave, uključujući i Ikera Casillasa. Bio je kompletno u drugom planu, a Sergio Busquets nije bio ni u kakvom planu. On će za reprezentaciju debitirati tek godinu dana kasnije, a u tom trenutku nije još bio odigrao niti jednu prvoligašku minutu, iako mu je bilo punih 20 godina.
Upravo će Xabi Alonso i Busquets postati nova lica španjolske reprezentacije. Naravno, bili su tu još Xavi i Andrés Iniesta kao glavni kotačići Guardioline igre koja je automatski oblikovala španjolsku reprezentaciju, pa onda i Cesc Fàbregas, David Silva i Santi Cazorla kao ‘vanjska’ pojačanja spremna odgovoriti zahtjevima stila, ali Xabi Alonso i Busquets su u reprezentaciji u pravilu igrali u paru kao ljudski metronomi kako bi se osigurala maksimalna stabilnost u posjedu i kontrola prostora.
Od finala 2008. i Barcelonina ulaska u Guardiolino doba, Španjolska je spojila 136 uzastopnih službenih utakmica u kojima je imala više lopte od suparnika, na što treba dodati još 60-ak prijateljskih utakmica. Punih 16 godina Španjolska je pobjeđivala i gubila, ali je baš uvijek dominirala posjedom lopte, i to protiv svakog suparnika.
Taj niz je stao protiv Hrvatske. Prvih 15-ak minuta je kontrola ritma bila potpuno na strani Španjolske, ali onda je Hrvatska preuzela loptu u svoje noge i utakmicu je završila s 53 posto posjeda. Imala je Hrvatska puno manje dodavanja u zadnjoj trećini (76 naspram 90 Španjolske), manje progresivnih dodavanja i manju površinu osvojenog terena, imala je Španjolska i uvjerljivo vodstvo zbog kojeg je mogla malo skinuti nogu s gasa, ali Hrvatska je prva reprezentacija nakon 136 službenih utakmica koja je Španjolskoj oduzela dominaciju u posjedu lopte.
Williams i Yamal su osnova za novi stil igre
Španjolci su već protiv Italije imali veći posjed. Isto se ponovilo protiv Albanije, ali ni u jednoj od tih dviju utakmica Španjolska nije prešla 60 posto posjeda. Možda je 56 posto protiv Italije dovoljno da se započne brojati neki novi niz, ali daleko je to od onih sfera na koje nas je Španjolska navikla u proteklih 16 godina. Tek ovih 75 posto posjeda protiv Gruzije ulazi u kategoriju istinske dominacije.
Međutim, upravo je utakmica protiv Gruzije odlična ilustracija novog lica španjolske reprezentacije. Kao što su Xabi Alonso i Busquets obilježili prekretnicu na tiki-taku, tako su Nico Williams i Lamine Yamal osnova za promjene u stilu igre koje je Španjolska napravila za ovo Europsko prvenstvo.
Jedino su utakmice sa suparnicima protiv Gruzije mogućnost da vidimo onu staru Španjolsku koja 75-80 posto vremena ima loptu u svojim nogama. Tek kad se suparnik povuče u duboki blok, krene s petoricom u zadnjoj liniji i nije agresivan u sredini terena, tada će Španjolska ući na suparničku polovicu, zagospodariti terenom, učitati dobro naučeni kod i početi vezati mrežu dodavanja kojom guši suparnika. Odluči li se suparnik za srednji blok i umjesto petorice u zadnjoj liniji ima petoricu u sredini terena, Španjolska može završiti utakmicu s većim posjedom lopte, ali to sigurno neće ići u ekstreme od 75-80 posto, pa čak niti protiv nešto slabijih suparnika.
Glavni razlog za to je geometrija. Kontrola posjeda drži se kroz centralne zone, a Španjolska je protiv Maroka u osmini finala Svjetskog prvenstva na krilima imala Danija Olma i Marca Asensija. Njih dvojica su igrači koji ulaze u sredinu, tako da je Španjolska zapravo imala dvije desetke, a trokut u veznoj liniji imao je još dvije opcije u sredini terena s kojima je mogao vezati dodavanja.
Osnova španjolskog posjeda je rondo — vježba s treninga koja se svodi na pola koraka lijevo, pola koraka desno, orijentaciju prema suigraču koji ima loptu i odigravanje iz prvog dodira ili, još bolje, iz “pola dodira”, kao što je to govorio Charly Rexach koji je proveo 30 godina kao trener u La Masiji. Kad imate 4-3-3 sa zadnjim veznim i dvije osmice te kad oba krila uđu u sredinu kao dodatne desetke, onda se utakmica pretvara u rondo, ševu, kolo, zrende ili kako god to zovete.
Španjolska u takvim situacijama lako čuva posjed; pa čak i kad izgubi loptu, ima dovoljno igrača blizu koji je mogu oteti natrag, ali nije toliko opasna prema naprijed jer je resurse potrošila na opcije za čuvanje lopte.
Ovo više nije ista Španjolska
Španjolska je na prošlom Svjetskom prvenstvu ispala od Maroka na jedanaesterce u utakmici u kojoj je imala 77 posto posjeda i samo 13 udaraca. Na prošlom Euru je isto stradala na penale od Italije u utakmici sa 72 posto posjeda lopte i 14 udaraca, a na onom Svjetskom prije toga je isto ispala na penale u utakmici gdje je protiv domaćina Rusa imala 79 posto posjeda i 22 udarca, ali od čega je dobar dio došao s distance.
Svaka od tih utakmica pokazala je da igranje s petoricom igrača u sredini terena omogućava Španjolskoj da čuva loptu i da zbog toga teško gubi, ali i da teško pobjeđuje.
Utakmica protiv Gruzije je sasvim druga priča.
Španjolska je dominirala posjedom i pozicijskom igrom, ali zato što je suparnik to prepustio time što se branio u formaciji 5-3-2. Luis de la Fuente nije morao uvlačiti krila da bi dobio prednost u sredini terena; Rodri, Pedri i Fabián Ruiz su protiv sebe imali samo trojicu suparnika i to su rješavali bez problema uz pomoć stopera. Držali su kontrolu, pritiskali su suparnika, ali za to nisu morali žrtvovati opcije u završnici i nisu izgubili ništa bitno u odnosu na prve tri utakmice kad su imali značajno manji posjed.
Posebno je impresivan u cijeloj priči bio Nico Williams, koji je dominirao utakmicom.
Zabio je gol i imao je četiri ključna dodavanja za suigrače, ali sve je počelo s odličnim pozicioniranjem koje je imao i vrhunskom nogometnom inteligencijom. Nije se uvlačio u sredinu i nije insistirao na tome da prilazi lopti; razvlačio je suparničku zadnju liniju i savršeno se postavljao ovisno o tome koje zone su zauzimali Marc Cucurella i Ruiz. Nije gušio igru, pomicao se iz široke pozicije u lijevi halfspace, napadao je dubinu i loptu je dobivao u situacijama u kojima može napasti driblingom. Tu do izražaja dolaze Williamsove fizičke i tehničke predispozicije koje mu omogućavaju da bude opasan u svim situacijama, pogotovo jer je praktički jednako dobar s obje noge, što ga čini još nepredvidljivijim.
On na lijevoj strani, Yamal kao spasitelj na desnoj strani i Španjolska odjednom ima paletu rješenja u završnici. Od ronda i gužve u centralnim zonama, Španjolska je došla do toga da ima moć probijati suparničke obrane, razvlačiti zadnju liniju i slagati dribling za driblingom, a da ne žrtvuje previše pozicijsku strukturu.
Naravno, Gruzija je ekstrem i 35 upućenih udaraca ne znači puno. To je zadnji lagani suparnik s kojom će se Španjolska susresti, ali čak i protiv Gruzije smo vidjeli da ova Španjolska ima novi stil igre i da to nije ona ista momčad koju smo gledali prošlih godina. Opasnija je, direktnija i lakše radi razliku u završnoj trećini, bez da je izgubila strukturu dolaska do nje. A Williams i Yamal su lica te nove Španjolske.