Nakon što su ponovno odradili dodatnih 60 minuta plus jedno raspucavanje, unatoč činjenici da se radilo o turniru od svega dvije utakmice, hrvatski su se reprezentativci vidno izmoždeni poredali pred gomilom na ispunjenim tribinama stadiona De Kuip.
Poraz u finalu ma kojeg god natjecanja je antiklimaks i on je u tom trenutku imao svoje utjelovljenje s obje strane ograde. Nešto ranije, uoči izvođenja jedanaesteraca, sa stadionskih displaya svijetlila je poruka ispisana na nezgrapnom Google Translate hrvatskom, o tome kako je zbog radova na pruzi limitirana mreža putničkih vlakova i kako se navijačima preporučuje da se odmah po završetku susreta upute na obližnje perone. Mnogi, pogotovo oni koji su doputovali iz sat vremena udaljenog Amsterdama, nisu ni trebali takve upute. Brzi bijeg bio je jedina opcija.
Samo 120 minuta ranije — ako se ‘samo’ može reći za novih dva sata igre — horde hrvatskih navijača na potezu od vlakova pa do gradskog centra i samog De Kuipa, bile su poprilično uvjerene da u ovoj fazi Hrvatsku više ništa ne može ostaviti bez tog priželjkivanog zlata. I zaista, i da ste najavama pristupali racionalno i da vas načelno i nije baš ni briga, takva opća samouvjerenost na takvu brojku ljudi uvjerila bi vas da Hrvatska igra nekakvu tek kakvu revijalnu utakmicu, ili barem jednu od onih dosadnjikavih kvalifikacijskih susreta s puno slabijim suparnikom.
Onih 30-ak tisuća ljudi na jednom od najmasovnijih gostovanja hrvatske reprezentacije u njenoj povijesti, došli su ‘uzet’ ono za što su bili uvjereni da im ‘pripada’.
Poraz u finalu neće puno značiti po pitanju besmrtnog statusa ove selekcije
Taj osjećaj samouvjerenosti zavladao je ulicama nizozemskih gradova već nakon prolaska u finale, kad su se po kafićima i kebabdžinicama u Rotterdamu i Amsterdamu prepoznavali ‘domaći’ jezici i dijalekti i kad se bjesomučno zvalo i/ili licitiralo za ulaznice. One koje su stizale iz HNS-ova kontingenta planule su, a svaka informacija o dodatnim kartama na kraju je ispadala suvišna, pošto je djelovalo kao da su — slično i kao uoči finala domaćeg kupa u Rijeci prije mjesec dana — te dodatne već odavno rezervirane za prijatelje, suradnike, menadžere, influencere… Svi su htjeli zlato s turnira koji su prethodno prezirali ili ga naprosto nisu ni pretjerano ozbiljno doživljavali. Sve dok Hrvatska nije dospjela na Final Four.
Drugim riječima, pristup publike bio je očekivano i tipično hrvatski.
Autsajderi i favoriti
Tipično je bilo i maltretiranje onih par tisuća Španjolaca po ulicama i na tribinama, kojima se redovno poručivala ona stara narodna “malo vas je…”.
I nije, naravno, stalo samo na tome. Baš kao i svaki put kad Vatreni igraju protiv bilo koje selekcije koja se smatra nogometnom supersilom, Hrvati su vrijedno tražili razlog za dodatni animozitet i prijezir, apsurdno i neukusno generalizirajući do krajnjih granica i najsitnije detalje samo kako bi sebe uvjerili da su na strani ‘pravde’ i da će im nekakva viša sila osigurati trijumf jer su ga ‘više zaslužili’.
Prvi put otkako je počela svoj pohod u završnicama velikih nogometnih turnira, Hrvatska je, barem se tako činilo, iskočila iz svoje tradicionalne pozicije autsajdera među velikima i osjetila se, opravdano ili ne, favoritom. Možda je to bio dojam stvoren samo na osnovu naraslog samopouzdanja i vjere u svoje mogućnosti, i možda takav navijački stav nisu dijelili Zlatko Dalić i njegovi igrači, ali ta pozicija Hrvatskoj nikad nije odgovarala.
Za razliku od polufinala, u kojem je također veoma solidno brojna gostujuća masa u navijačkom pogledu bila pomalo dezorijentirana i fragmentirana, u finalu je to izgledalo kudikamo impozantnije. Narod je došao po tu pobjedu i novu porciju eskapizma. Bilo je tu i pripadnika klupskih navijačkih skupina, bilo je i pirotehnike, a domaća se patologija još jednom pojavila kroz međusobne sukobe oko Marka Livaje, koji su rezultirali tučnjavom ispred stadiona.
Na samom stadionu nečega takvog nije bilo.
Slavilo se Luku Modrića i poticalo ga da ponovno povuče ekipu do trijumfa. Ali tamo u drugom produžetku noge su i njemu i njegovim suigračima već postale jako teške; ipak, nastavili su grabiti i gristi, željni tog uspjeha i zlata koje im je izmicalo. A onda je nad sparinom omeđenim betonskim gnijezdom zvanim De Kuip konačno počela liti gusta proljetna kiša i sve je odjednom podsjetilo na Moskvu i finale protiv Francuza.
I baš kao tad, ovaj poraz u finalu neće puno značiti po pitanju besmrtnog statusa ove selekcije. Ona je i dalje mentalni gigant, spremna da se za rezultat bori do samog kraja, ali čini se da je autsajderska uloga i dalje ona koji takvom mindsetu najbolje paše, bez obzira na svo prethodno zajedničko iskustvo i pobjede.
Hrvati će se sad nakon poraza vratiti relativizaciji vrijednost ovog natjecanja, ali na njemu je njihova selekcija još jednom pokazala što joj je najveći forte — a to jedan poraz u raspucavanju ne može promijeniti.