Kao partner renomiranog The Guardiana, Telesport je dio njegove medijske mreže za predstojeće Europsko nogometno prvenstvo. To znači da ćete odsad na ovoj stranici — uz priče, analize i kolumne naših redovitih autora — moći čitati i tekstove nekih od najboljih nogometnih novinara u svojim zemljama. Uz Telesport i, dakako, The Guardian, članovi mreže su, po jedna medijska organizacija u svakoj od zemalja čije reprezentacije sudjeluju na turniru, a to su, između ostalih, France Football, La Gazzetta dello Sport, El Pais, Die Zeit… Sve u cilju što kvalitetnijeg pokrivanja Eura — jer tko može biti bolje upućen u specifičnosti i tajne pojedine reprezentacije od novinara koji je iz dana u dan prate? Pa ako ste trebali još neki dodatni razlog da se odlučite za neki od naših pretplatničkih paketa, evo jednog…
Danas Patrick Urbini iz France Footballa piše o Lucasu Hernandezu, 80 milijuna eura plaćenom Bayernovom beku.
xx
Lucas Hernandez kod kuće ima medalju osvajača Svjetskog prvenstva, ali malo je nedostajalo da umjesto za Francusku zaigra za Španjolsku. Presudili su telefonski poziv Didiera Deschampsa samo tri mjeseca prije turnira 2018., a onda i razgovor sa suigračem iz Atlético Madrida Antoineom Griezmannom.
Hernandez i Griezmann su pet godina igrali zajedno u klubu, a ovaj drugi priznaje kako je “pritiskao” kolegu i nagovorio ga da Francuzima kaže “da”; također je otkrio da je tadašnji španjolski izbornik Julen Lopetegui prethodno bio pokušao osigurati ga za svoju momčad. Iako je igrao za Francusku od U16 do U21 razine, Hernandezov izbor seniorske reprezentacije nije bio siguran. Čekao je obrat sudbine koji će ispuniti njegove ambicije i dočekao ga je.
“Dugo sam se osjećao više Španjolcem nego Francuzom”, objasnio je. “Španjolska mi je u osobnom i profesionalnom smislu pružila sve. Čak i jezik bolje govorim. Pa ipak, moja domovina ostaje Francuska. Kad sam primio izbornikov poziv, nisam oklijevao ni sekunde nego sam mu rekao kako sam spreman dati sve za nacionalni dres.”
Nedugo nakon toga, 22-godišnjak je bio svjetski prvak. Počeo je svih sedam utakmica u Rusiji na poziciji lijevog beka, upisao je i dvije asistencije — jednu Benjaminu Pavardu protiv Argentine u osmini finala, drugu Kylianu Mbappéu protiv Hrvatske u finalu — i život više nije bio isti.
Kad je u ljeto 2019. prešao iz Madrida u Bayern, bilo je to iz želje da “sebe dovede u opasnost”, prema vlastitim riječima. Morao se prilagoditi sasvim novom stilu igre
Rođen u Marseilleu, gdje je njegov otac Jean-François kao agresivni ljevonogi središnji branič igrao između 1995. i 1998., odrastao je u Španjolskoj — ondje je tata završio igračku karijeru prije nego što je preko noći napustio obitelj, ostavivši joj samo dugove. Lucas i njegov mlađi brat Theo, koji je igrao za Atléticove mlađe kategorije i drugu momčad prije nego što je prešao u Real Madrid, pa u Milan, živjeli su majkom Laurence i njenim roditeljima, odnosno bakom i djedom.
“Bilo je to lijepo, ali teško vrijeme”, sjeća se Hernandez. “Sjećam se da je mama stalno radila prekovremeno da bi nas prehranila, ali nas je svejedno vodila na treninge i utakmice… Theo i ja joj dugujemo sve. Jedini način da prebrodimo poteškoće i pružimo joj nešto zauzvrat bio je taj da se nastavimo boriti i pokušamo ostvariti svoje snove.”
Deschamps poput Simeonea
Nogomet je za njega od djetinjstva predstavljao pokretačku silu, još otkako su ga skauti primijetili kao 11-godišnjaka koji je igrao za mali klub iz zapadnog madridskog predgrađa po imenu Rayo Majadahonda. Atléticova filozofija i duh, kao i ono što je u njih kasnije unio Diego Simeone, utjecali su na njegovu igru, ali i sam karakter.
“Volim igrati obranu, nadmetati se, biti agresivan po cijelom terenu”, govori Hernandez. “Uživam u duelima, startovima, oduzimanju lopte. Kad sam bio mlađi, bio sam veliki fan Fabija Cannavara i Carlesa Puyola — bili su međusobno različiti igrači, ali obojica vrlo čvrsti i snažni. Način na koji je Atlético igrao — dobro se braniti da bi dobro napadao, nikad obrnuto — sasvim mi je odgovarao i dosta je sličio pristupu u francuskoj reprezentaciji u koju sam ušao. Zapravo, Deschamps i Simeone imaju puno toga zajedničkog, a obojici je u osnovi najvažnija samo jedna jedina stvar: pobjeđivanje. Zato se u novoj okolini nisam osjećao dezorijentirano. Mogao sam se vrlo brzo adaptirati.”
Iako je njegova ‘prirodna’ pozicija ona stoperska, nešto što mu je možda i preneseno preko očeve DNK, i u klubu i u reprezentaciji se probio kao moćan, eksplozivan i beskompromisan lijevi bek. Igrač kojeg je Griezmann uoči SP-a opisao kao “svog vojnika”.
“Sada sam naviknut na igranje na lijevoj strani, ali mogu pokriti obje pozicije, ne predstavlja mi nikakav problem prebaciti se, pa čak i tijekom iste utakmice”, objašnjava. “Moj brat je čisti lijevi bek i ofenzivno je puno jači od mene. Ali ja sam bolji branič, to uopće nije upitno.”
Kad je Hernandez u ljeto 2019. prešao iz Madrida u Bayern, bilo je to iz želje za novim izazovom; želje da “sebe dovede u opasnost”, prema vlastitim riječima. Bayern je platio čak 80 milijuna eura da bi Hernandeza doveo u München, što ga čini najskupljim pojačanjem u klupskoj povijesti. Ali već je te iste godine morao obaviti ne jednu, nego dvije operacije — desno koljeno i ligamenti desnog gležnja — a pretrpio je i neke manje ozljede, ostavši na tek marginalnoj ulozi u prošlosezonskom Bayernovu pohodu na europski naslov. Točnije, odigrao je samo epizodnu ulogu od šest minuta u demoliranju Barcelone (8-2).
“Jedino sir mora biti francuski”
“Prošle sezone je Alphonso Davies bio najbolji lijevi bek na svijetu, zato nikome nisam imao što za zamjeriti, ali čitavo vrijeme sam bio dio te pustolovine”, kaže on. U klubu je tražio broj 21 na dresu — onaj koji i inače nosi, ali koji se u Bayernu nitko nije usudio tražiti nakon umirovljenja kapetan i klupske ikone Philippa Lahma 2017. Morao se prilagoditi sasvim novom stilu igre zasnovanom na posjedu lopte, napadačkom pristupu i branjenju u visokoj liniji, što je sve bilo sasvim suprotno od onoga na što je bio naviknut u Madridu. “Morao sam najprije poraditi na svojim dodavačkim vještinama”, priznaje.
Nakon 18 godina u Španjolskoj, morao se priviknuti i na drugačiji način života.
“Nedostaje mi lokalni jamón (pršut), kao i partnerstvo koje sam imao s Tomom Lemarom i Antoineom”, kaže. “Ali čim sam se našao zajedno s trojicom drugih Francuza, s Pavardom, Kingsleyem Comanom i Corentinom Tolissom, bilo je to nešto vrlo slično kad je u pitanju opuštanje u slobodne dane — šetnje po obližnjim šumama ili ribolov u tamošnjim jezerima.”
Hernandez je inače pasionirani ribič, a ljubav prema tom hobiju prenijeli su mu i otac i djed. A njegov dualni identitet ogleda se i u glazbenom, kao i gastronomskom ukusu: “Jedino sir mora biti francuski”, smije se, “ali u svemu ostalom naginjem španjolskim stvarima. Uostalom, moja žena Amelia je Španjolka, a sin Martin je rođen u Madridu, dva tjedna nakon Svjetskog prvenstva. Kad sam u Španjolskoj, osjećam se kao Španjolac. Ali kad dođem u Francusku, onda sam Francuz.”
Patrick Urbini piše za France Football. Pratite ga na Twitteru: @purbini