Kraj 'zlatne' generacije
Poraz od Francuske samo je simbolički završetak priče o najjačoj Belgiji ikad
Glavni trg u Bruxellesu nastao je na mjestu gdje je vojvoda od Brabanta sredinom 13. stoljeća sagradio zatvorene tržnice. Njegov je cilj bio povećati prihod od poreza i provizija koje su trgovci plaćali za postavljanje štandova, a primijetio je da ima previše dana u kojima trgovci ne dolaze zbog loših vremenskih uvjeta. Zaključio je da bi bilo dobro omogućiti trgovinu i po lošem vremenu, pa je napravio prostore za predstavnike mesarskog, pekarskog i ceha trgovaca tkaninama.
Novac je kapao u blagajnu, početna se investicija vrlo brzo isplatila, ali i trgovci su postajali sve moćniji i drvene potleušice u kojima su započinjali svoju priču na briselskom Grand-Placeu polako su evoluirale u zgrade, a priča je kulminirala izgradnjom Gradske palače, središtem svjetovne vlasti kojom su najčešće rukovodili trgovci. Kako bi parirao simbolu svjetovne moći, vojvoda od Brabanta je nasuprot Gradske palače dao izgraditi Kraljevsku kuću koja je trebala biti dvostruko veća i još raskošnija od Gradske palače. Međutim, kralj zapravo nikad nije boravio u njoj i stanovnici su je nastavili nazivati Pekarski dom, jer je izgrađena na mjestu tržnice pekarskog ceha.
Upravo se na balkonu Pekarskog doma na briselskom Grand-Placeu pojavila belgijska reprezentacija kako bi nakon brončane medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji pozdravila 300-tinjak tisuća ljudi koji su se okupili da bi je pozdravili.
Belgija je i prije osvajala medalje. Na Olimpijskim igrama 1920. osvojila je zlato i titulu svjetskog prvaka jer FIFA je tada osvajače olimpijskog turnira priznavala kao svjetske prvake. Imala je Belgija uspjehe na europskim prvenstvima, gdje je 1972. bila brončana, pa osam godina kasnije i srebrna, a onda na Svjetskom prvenstvu 1986. i četvrta. Međutim, nikad prije nije imala toliko talentiranu generaciju kao što je ova s Edenom Hazardom, Kevinom De Bruyneom, Romeluom Lukakuom, Thibautom Courtoisom i drugima. Još je 2013. nogometna reprezentacija dobila kraljevsku nagradu za sport, a u obrazloženju je pisalo da se radi o “zlatnoj generaciji belgijskog nogometa”.
Hazard i De Bruyne tada su bili 21-godišnjaci; Courtoisu je bilo 20, Lukakuu 19, a u seniorsku reprezentaciju su im priključeni 17-ogodišnji Adnan Januzaj i Divock Origi, smatrani najvećim mladim talentima u europskom nogometu. Obranu su držali Vincent Kompany, Jan Vertonghen, Thomas Vermaelen i Toby Alderweireld koji su bili malo stariji, ali puno ispod 30 godina, a ključeve vezne linije imali su Mousa Dembélé, Radja Nainggolan i Marouane Fellaini. Radilo se o momčadi s mladom bazom koja je već bila okusila najvišu razinu nogometa i izgledalo je kao da Belgija ima ekipu s kojom će vladati svjetskim nogometom barem idućih desetak godina.
Doduše, vladala je. Belgija je 2015. završila kao najbolja momčad po FIFA-inoj ljestvici, a onda je isti uspjeh ponovila 2018., 2019., 2020. i 2021. Konstantno je pobjeđivala i redovito je upisivala bodove, ali brončana medalja koju je pokazala na Grand-Placeu ostala je jedini uspjeh zlatne generacije.
Nogomet je u Belgiji najniži zajednički nazivnik
Zlatna generacija raspala se tamo negdje u Al Rayyanu kad je Lukaku promašio pet čistih zicera protiv Hrvatske. Možda čak i prije toga, jer je Hazard na utakmici protiv Hrvatske ostao na klupi zbog loše forme, a nitko tu odluku nije dovodio u pitanje jer je Hazard bio samo sjena nekadašnjeg igrača. Ovo što je Domenico Tedesco poveo na Europsko prvenstvo su ostaci ostataka te generacije u kojoj samo De Bruyne, Lukaku, Vertonghen te još eventualno Yannick Carrasco i Axel Witsel ulaze u okvir originalne postave.
Ispadanje od Francuske samo je simbolični kraj priče.
“Nije bilo baš zabavno svjedočiti nezadovoljstvu navijača”, rekao je De Bruyne u intervjuu za Het Laatste Nieuws nakon utakmice protiv Ukrajine. “Vidio sam stvari s kojima se teško mogu pomiriti. Mogu živjeti sa zvižducima i negodovanjem, ali velika je razlika između kritiziranja i vrijeđanja koje smo mi doživjeli. Mislim da je iz svih izlazila frustracija koju mogu razumjeti, ali ne mogu se svi životni problemi svesti na to jesmo li zabili gol ili nismo.”
Belgija je nezavisnost izborila 1830. ratom protiv nizozemskog kralja, ali od 843., kad su u Verdunu trojica unuka Karla Velikog podijelila Franačko carstvo na tri dijela, pa do nezavisnosti, Antwerpen i 100 kilometara udaljeni Liège su u tih 1.000 godina u istoj državnoj zajednici proveli puno manje vremena nego Antwerpen i Zagreb.
To znači da je Belgija prilično specifična država. Podijeljena je prvenstveno između dvaju jezika koja su simbol identiteta. U Valoniji se priča francuski, dok je u Flandriji služben nizozemski jezik i u obje strane postoje jaki otpori prema sporazumijevanju s onim drugim — do te mjere da je u svih pet organizacijskih jedinica drugi jezik engleski. Podijeljena je i po vjerskog tradiciji, tako da je istok zemlje katolički, a španjolski vladari su prekinuli širenje protestantizma čvrstom granicom prema flamanskim područjima, koja su kasnije ipak ušla u sastav suverene Belgije zbog otpora dugotrajnoj pomorskoj blokadi Flandrije pod pritiskom amsterdamskih trgovaca, koja je osiromašila jednu od najbogatijih europskih regija.
Podjela je i politička, tako da više ovlasti danas imaju vlade dviju polovica nego savezna vlada. Na kraju krajeva, Belgija je 541 dan između 2010. i 2011. bila bez savezne vladejer se etničke sastavnice nisu mogle dogovoriti, a to je za 50 posto duže od svjetskog rekorda za državu bez vlasti koji je držala Kambodža.
U državi s dva jezika, dva identiteta, dvije vjere i pet manjih vlada u kooj dobar dio stanovništva nikad nije ni bio u onom drugom dijelu zemlje, najmanji zajednički nazivnik je nogometna reprezentacija.
Ovakva generacija se vjerojatno više nikad neće ponoviti
Zato je Belgija i imala tolika očekivanja od svoje zlatne generacije. To je praktički jedini faktor koji spaja duboko podijeljenu zemlju i donosi homogenost. Za Belgiju navijaju i Flamanci i Valonci. Utakmice gledaju i oni koji pričaju francuski i oni koji govore nizozemski. Na velika natjecanja idu i katolici i protestanti. Belgija je zapravo Belgija samo onda kad igra nogometna reprezentacija i neuspjeh na velikom natjecanju stvara dodatnu frustraciju jer znači povratak svakodnevnim društveno-političkim problemima.
Zlatna generacija nije ispunila svoj potencijal. Možda nije imala ni sreće jer je, recimo, u Rusiji igrala protiv Engleske u grupi, pa onda u četvrtfinalu protiv Brazila, a onda u polufinalu protiv Francuske, pa je ispala u gustoj utakmici u kojoj je vjerojatno bila bolji suparnik. Iduće Europsko prvenstvo bilo je pomaknuto za godinu dana, što je taman ona godina koja je nedostajala da Belgija dobije Hazarda u vrhunskoj formi, a onda je u osmini finala išla na Portugal, pa iza toga na Italiju od koje je ispala u još jednoj gustoj utakmici. To su dva jako teška ždrijeba i dva ispadanja od momčadi koje su na kraju osvojile natjecanje, a Belgija je protiv obje pokazala da je u najmanju ruku ravnopravna.
A onda – kad je Luka Modrić tek ostvarivao najbolje rezultate za reprezentaciju, dokazujući da se može igrački vrhunac može produžiti — Belgija se raspala. Hazard se umirovio s jedva nešto preko 30 godina, Lukaku je izgubio brzinu kojom je radio razliku, a De Bruyne je sve češće ozlijeđen, tako da nije ni bilo onog efekta posljednjeg plesa jedne momčadi.
Još veće je pitanje hoće li Belgija ikad više imati ovakav potencijal.
Hazard, De Bruyne, Lukaku i Courtois su svi rođeni unutar dvije godine. Sve njih i dobar dio ovih starijih poput Kompanyja, Vertonghena, Vermaelena, Alderweirelda i Dembéléa zahvatio je belgijski nacionalni program Michela Sablona koji je razvijao sasvim drugačiji pristup mladim kategorijama. Eliminiran je pritisak rezultata brisanjem tablica, selekcija nije rađena po godinama nego po visini i težini, a naglasak je stavljen na razvoj tehničkih kapaciteta. Tih desetak godina kvalitetnog rada iznjedrilo je fantastičnu generaciju punu talenta i igrača koji su bili nositelji najboljih nogometnih klubova.
Logično bi bilo postaviti pitanje: zašto Belgija ne izbacuje još takvih igrača kada je sustav toliko efikasan?
Odgovor je u tome da je Belgija bila pionir takvog pristupa, a živimo u svijetu u kojem informacije putuju munjevito brzo. Belgija još stvara talentirane igrače, ali drugi su preuzeli te principe i rade na istim stvarima. Recimo, English DNA program iz kojeg su izašli Phil Foden, Jude Bellingham, Bukayo Saka i ostali tehnički talentirani Englezi napisan je po uzoru na Sablonov program. Neke stvari su popravljene, druge su unaprijeđene, treće su prilagođene engleskom sustavu, ali osnova je slična, samo pojačana financijskom snagom, većim bazenom i jačim selekcijskim kapacitetima.
Na kraju krajeva, kad neki Manchester City kupuje nedokazanog klinca iz Belgije, kao što je Chelsea kupio De Bruynea, tom klincu se u startu teže probiti kraj Fodena ili Colea Palmera koji su mu konkurencija čim dođe, a isto vrijedi i za većinu ostalih engleskih klubova.
Zato je poraz Belgije od Francuske važna stvar. Zlatna generacija zaustavljena je već ranije, a ovo je bio samo zadnji čin kojim simbolično završava priča o najtalentiranijoj skupini nogometaša u belgijskoj povijesti koja nije napravila svoj maksimum i koja nije uzela ono što je mogla. I koja se vrlo vjerojatno nikad više neće ponoviti.