“Nije stvar u starim zaslugama”, isto tako je Kek — po običaju — bio direktan prije samo mjesec dana, kad je prolazio kroz konačni popis igrača koje je vodio na ovaj Euro, a na kojem se našlo mjesta i za Josipa Iličića.

Legendarni Jojo odigrao je nešto više od pola sata u prijateljskom susretu s Armenijom to mu je bila prva utakmica za Sloveniju još od studenog 2021. i kvalifikacijskog susreta za Svjetsko prvenstvo u Kataru protiv Cipra. Mnogi su stoga pomislili da je njegova priča, barem što se reprezentacije tiče, odavno završena, iako je iza Iličića vrlo solidna sezona u njegovu Mariboru, koju je na kraju završio s devet golova i 12 asistencija u 36 odigranih utakmica.

No, onaj manji dio javnosti i medija koji i nije a priori dijelio oduševljenje time što će opet vidjeti voljenog Josipa u nacionalnom dresu postavio je otvoreno pitanje o potencijalnom utjecaju na dinamiku u svlačionici. Jojo je univerzalno voljen, da, ali činjenica jest da su neki drugi igrači pod Kekom izgurali taj plasman na veliko natjecanje i vraćanje jedne takve monumentalne, ali ujedno i veteranske figure moglo je poremetiti fino kalibriranu kemiju.

Iličićeva magija je još tu

Odgovor nije trebao dati ni Kek, koji je naglasio kako si “Slovenija naprosto ni ne može priuštiti odbiti one koji istinski žele igrati za reprezentaciju”. Upravo je svlačionica unisono izrazila podršku njegovu povratku; bivši hajdukovac Jan Mlakar bio je među prvima koji je izrazio oduševljenje činjenicom da je njegov stari mentor, koji ga je još u Fiorentini dočekao i prigrlio poput starijeg brata kad je Mlakar kao izgubljeni srednjoškolac stigao u klub, sada opet tu.

“Nevjerojatno je što je opet s nama”, rekao je Mlakar. “Vjerujem da će Jojo sada dobiti šansu da nam baš da taj dodatni impuls na turniru.” Dodatni je impuls Jojo već dao na tom povratničkom susretu s Armencima, zabivši golčinu za pobjedu, nakon čega je upijao ovacije tribina Ljudskog vrta. Magija je još tu, iako se činilo da je potpuno iščeznula.

Iličićeva je priča svojedobno obišla svijet i koliko god mislili da se o njoj nema više što za kazati, poanta je upravo da se o njoj i dalje priča. Priča o sjajnom nogometašu na vrhuncu karijere kojeg je baš nogomet gurnuo preko ruba mentalnih kapaciteta i spremnosti da se nosi s traumama koje je putem doživio. Od pitanja vlastitog odnosa sa smrću i evociranja uspomena na pokojnog oca, nakon što je svjedočio tragičnom i preranom odlasku svog kapetana u Fiorentini Davidea Astorija, koji je legao u krevet i više se nije probudio.

I baš kad je mislio da se nekako izborio s tamom koja ga je obuzela, Iličić se našao u epicentru smrti — u pandemijskom Bergam,u gdje sirene tijekom karantene nisu stale zavijati i gdje se mrtvi više nisu mogli ni brojati. Nogomet mu nije više bio ni na kraju pameti; ako išta, nogomet mu je, preko Astorija, postao samo još jedan sinonim za tu tamu i strahove koje nije mogao racionalizirati. Gian Piero Gasperini prisjećao se kako ga je “podizao kao lutku” kad ga je posjetio u bolnici nakon što ga je, uslijed pada imuniteta uzrokovanog mentalnim stresom, pokosila bakterijska infekcija.

“Podizao sam ga i govorio mu, ajde Jojo, dođi s nama…”, pričao je potreseno Gasperini. Jojo nije imao snage ići bilo kamo prije nego što je odlučio da se može jedino vratiti kući, u Sloveniju, uz zaista dirljiv oproštaj koji su mu priredili Atalantini ultrasi.

Njegova fotografija s ‘drugog debija’ za Maribor obišla je svijet; za jedan dio javnosti je slika vidno debeljuškastog Iličića bila otužni testament velikoj karijeri koja je, činilo se tada, dolazila svom brzom kraju. Nije toj percepciji pomoglo ni to što je Iličić tada odmah i zabio, jer u binarnom svijetu koji ne nudi olako druge šanse ta je priča mogla ići samo u tom jednom smjeru. Ustvari su taj njegov osmijeh i visoko raširene ruke podsjetile na onu kultnu fotografiju Stjepana Filipovića, narodnog heroja koji je visoko podignuo ruke i razdragano prkosio smrti.

Iličić je uzeo broj 26, kao ‘zadnji’

Jojo je svojim povratkom na teren, ali ponajprije otvorenim razgovorom o svim omčama koje su ga stezale i gurale ka depresiji, postao također simbol otpora i podrške koju traže milijuni ljudi diljem svijeta.

Život, nažalost, ne piše filmske scenarije, pa tako Iličić nije uspio odvesti Sloveniju do novog senzacionalnog rezultata. I da, porazi se ne trebaju slaviti kako je rekao Kek, od njih ne treba stvarati mitove i natezati njihov narativ da se prikaže kako ste eto, ipak možda i zaslužili više od časnog otpusta. I zgrčila su se mnoga srca i izbrisali mnogi već ispisani romantični naslovi kad je baš Jojo od svih uzeo loptu i hrabro zapucao taj prvi jedanaesterac, koji mu je sjajni Costa skinuo.

Izgledno je da Slovenija ne bi prošla dalje sve i da je Iličić zabio taj penal, ali ako za Sloveniju i sve nas postoji jedan pobjednički element u gubitničkoj večeri, to je slika njega, koji je zasluženo bio dio ove lijepe slovenske priče na Euru. Njegov nastup postao je mala pobjeda za sve one koji u ovom trenutku preživljavaju uvjereni da nemaju izlaza iz svojih bunara i da nikad neće biti drugačije, a kamoli bolje. Baš kao što je on po objavi konačnog popisa simbolički uzeo broj 26 kako bi poručio da mu je čast biti onaj ‘zadnji’ pozvani igrač na rosteru mnogi među nama za sebe misle da su zadnje rupe na svirali, da su smetnja svima i da pažnja koju dobivaju služi samo kao obaveza iz sažaljenja.

Za svijet koji ušutkava sve koje se bore s depresijom i tretira ih kao slabiće, Iličićev je promašaj isto tako tek usmjerio Sloveniju prema nesretnom završetku. A taj je promašaj, zapravo, samo završetak te njegove na kraju itekako sretne priče na koju može biti ponosan.