Stevens je bio odličan trener, smiren u svojem načinu vođenja utakmice, imao je ideju kako igrati i osjećaj za igrače. On je zaslužan što je Isaiah Thomas završio peti u izboru za MVP-ja kad ga mnogi nisu vidjeli ni kao startnog playmakera. Njegov rukopis odavao je samopouzdanje i efikasnost, znao je kontrolirati emocije i razumno sagledati situacije. Opet, put kojim je išao drukčiji je od većine trenera u ligi. Nije bio profesionalni igrač, čak nije bio ni talentiran za košarku, ali na mnogo drugih načina bio je ultimativni momčadski tip.

Stevensova je filozofija ovisila o kretanju lopte i navođenju igrača da prihvate njegov sustav igre. Zbog te je značajke uspijevao od netalentiranog rostera složiti playoff ekipu. Dok je odrastao u Indiani, volio je rješavati zagonetke i taj analitički način razmišljanja prenio je na košarku. On je dovođenjem Ala Horforda i Aarona Baynesa među prvima izvukao Joela Embiida na perimetar i učinio ga manje komfornim. Riješio je i problem Bena Simmonsa, koji je u to vrijeme bio nezaustavljiv u svojim prodorima na koš, ali imao je jednu veliku manu: nedostatak šuta. Stevens ga je mamio da uzima vanjski šut i njegovom neodlučnošću dobivao sekunde kako bi posložio obranu i približio se pravim šuterima poput JJ Redicka.

Ključno je bilo to što je uspostavio sustav unutar kojeg se Boston mogao prilagoditi različitim okolnostima. Općenito govoreći, Stevens je s trenerskog stajališta bio impresivan, ali aspekt filozofije koji se tiče rukovođenja ljudi i upravljanja međuljudskih odnosa zapravo je njegov najveći talent. To nismo znali kada je naslijedio Dannyja Aingea na funkciji generalnog menadžera. Doduše, Ainge je itekako bio svjestan toga. Znao je da Stevens vidi stvari dva ili tri koraka ispred svih i da kao trener nije mogao dokraja ispuniti taj potencijal. Ni igrači tada nisu bili svjesni toga, što je najbolje opisao Horford uoči početka sezona kada je rekao: “Potpuno je drugačiji. Mi razmišljamo o nečemu, a on vidi širu okvir”.

Stevens je imao vizionarske poteze

Upravo je vraćanje Horforda bio prvi Stevensov potez nakon ustoličenja na funkciji GM-a. I to u trenutku kad su mnogi mislili da je premalo dobio za Kembu Walkera, jer Horford je bio 34-godišnjak koji je prethodne sezone odigrao svega 28 utakmica za Oklahomu i ostavio svoje najbolje igračke dane iza sebe. Međutim, Stevens je znao što znači vraćanje veterana, profesionalca, vokalnog lidera i čovjeka koji je jako dobro poznavao Bostonov sustav.

Nakon toga, rastao se s izborom prve runde drafta 2019. Romeom Langfordom, koji je igrom slučaja došao u tradeu za Jaysona Tatuma u draft noći 2017. i to pretvorio u Derricka Whitea. Vrlo brzo postalo je jasno da Celticsi u njemu imaju sve ono što su godinama tražili u Marcusu Smartu: obranu na lopti, kvalitetnije donošenje odluka u napadu i znatno bolju selekciju šuta.

Stevens time nije završio s regrutiranjem. Kao što je svojedobno shvatio da bi Ime Udoka mogao izvući više od rostera s kojim je on zapeo i da bi tuđe metode mogle imati pozitivan učinak, tako je procijenio da je vrijeme za rastanak s dušom momčadi Smartom i defenzivnim centrom Robom Williamsom. Iako je to bila najteža odluka tijekom cijelog njegovA mandata u Bostonu, duboko u sebi znao je da bi dolazak Kristapsa Porziņģisa mogao puno toga promijeniti. Samo tri dana nakon što je Ainge uzdrmao NBA svijet razmjenom koja je poslala Thomasa u Cleveland Cavalierse za Kyrieja Irvinga, Stevens se pojavio u sklopu ljetnog programa u Kući slavnih, koji je završio pitanjima gledatelja.

Jedan je mladić prišao mikrofonu i upitao ga zašto su razmijenili Thomasa, na što je Stevens odgovorio: “Ono što je Thomas napravio u Bostonu posljednje dvije i pol godine bilo je nevjerojatno. Ranije sam rekao koliko mi znači i što mislim o njemu. Sve su to jako teške odluke. To je najteži dio ovog posla.”

Stevens se nije htio riješiti Smarta; prvotna je ideja bila poslati Malcolma Brogdona u Los Angeles Clipperse, ali taj je posao propao zbog njegove ozljede, a Porziņģis je imao vremena do ponoći da odluči hoće li ili neće izaći iz svog ugovora vrijednog 36 milijuna dolara za narednu godinu i htio se priključiti Celticsima. Stevens je doveden pred zid, morao je birati između miljenika navijača i igrača za kojeg je vjerovao da će otvoriti Bostonov napad i učiniti Celticse boljom momčadi. To nije bio samo mudar, nego i iznimno hrabar potez, koji je vrlo emotivno utjecao čak i na inače smirenog Bostonova GM-a. Gledajući s odmakom, to je bio korak naprijed i potez koji je započeo jednu od najdojmljivijih off-sezona novijeg doba.

Idući korak bio je potpis Jaylena Browna, igrača koji je u tom trenutku bio kamen spoticanja. Naime, Browna se označilo kao kočnicu Celticsa, mislilo se da ne može igrati zajedno s Tatumom i da je vrlo riskantno dati mu dotad najveći ugovor u povijesti vrijedan 304 milijuna dolara na pet godina. Stevens nije bio toga mišljenja. Dapače, vjerovao je u Browna i njegovu radnu etiku, znajući da će na tržištu teško naći dostojnu zamjenu. Za njega nije bilo druge opcije ako želi ostati konkurentan.

Alarm u uredima Celticsa zbog Damiana Lillarda

Brown ne samo da je opravdao povjerenje, nego je utišao širu NBA publiku i sve moguće kritičare, postavši MVP finala s pedigreom budućeg člana All-NBA petorki.

Dva mjeseca poslije pokazao se puni Stevensov potencijal, koji je Ainge vidio još za vrijeme gledanja njegova Butlera s tribina, razmišljajući tada o novom treneru Celticsa. Jedan od razlog za to što je dobio posao u Bostonu bio je taj što je znao igrače učiniti boljima i spremnima prihvatiti njegovu viziju. Imao je sposobnost komunicirati s ljudima i organizirati stvari prema svojoj filozofiji.

Za razliku od Aingea, koji je bio na glasu kao čovjek s kojim nitko ne želi napraviti razmjenu, Stevens je izgradio kult povjerenja i savršenog okruženja za osvajanje naslova. Stao je iza Joea Mazzulle kada je malo tko vjerovao u njega, gospodski se ponio prilikom seks skandala s Udokom; kad je vidio da njegovu nasljedniku treba pomoć, doveo mu je top asistente u vidu Charlesa Leeja (novog trenera Hornetsa) i Sama Cassella te njima pridodao Jeffa Van Gundyja u ulozi savjetnika (danas prvog asistenta Tyronnea Luea u Clippersima).

Sve to govori o Stevensovoj veličini koja je dovela do tradea za Jruea Holidaya — teško da bi to bilo moguće u Aingeovo vrijeme. Boston je doveo Holidaya noć prije početka trening kampa. Nekoliko mjeseci nakon što je razmijenio miljenika navijača, Stevens je dočekao igrača kojega je godinama smatrao obrambenim asom i liderom idealnim za njegov trenerski stil. Još dok je bio trener, svakog bi ljeta dolazio u Aingeov ured i pitao mogu li kako dovesti Holidaya i uvijek bi naišao na prepreku.

Stevens je dugo pripremao teren, osluškivao je tržište, vodio razgovore i stvarao odnose koji bi jednog dana mogli biti od pomoći. Jedan takav odnos izgradio je s Portlandovim generalnim menadžerom Joeom Croninom, ne razmišljajući nužno o Holidayju, nego o široj slici — o tome što bi obojici moglo biti od koristi u slaganju rostera i što misle o drugim momčadima.

I kad je postalo jasno da Damian Lillard napušta Blazerse, u uredima Celticsa upalio se alarm. Stevens je bio toliko pronicljiv da je unaprijed počeo gledati koji igrači bi mogli završiti u Portlandu, a da njima neće biti potrebni. To ga je svelo na nekih 10-15 igrača među kojima su on i njegov stožer počeli prebirati tko bi mogao biti prikladan za Celticse i što napraviti u slučaju da netko od njih postane dostupan.

Stevens je stvorio kulturu, identitet i stil

Celticsi su na kraju ekspresno dobili svog čovjeka. Toliko brzo da drugi nisu bili u stanju reagirati i tako je složena najbolja startna petorka NBA lige. Momčad je to koja je protutnjala sezonom sa samo tri poraza u doigravanju i nikome nije dala ni šanse.

Način na koji su Celticsi koristili Holidaya drugačiji je od svih njegovih dosadašnjih angažmana. On se najviše morao podrediti i promijeniti stil igre, ali ako je netko bio sposoban za to, onda je to Holiday. Stevens je njime riješio zagonetku zvanu titula. Njime je dobio perfekciju sustava unutar kojeg sva petorica igrača djeluju za ekipu, ispunjavajući obveze koje traži moderna košarka. Sve spomenute igrače Stevens je već vezao ili će vezati na dulje razdoblje. Ili dok se ne umirove.

Posljednje tri godine kao trener završio je s omjerom 133-93 (58 posto pobjeda). Prve tri godine kao predsjednik košarkaških operacija ostvario je omjer 172-74, što je čak 70 posto pobjeda. I to bez doigravanja, u kojima je dogurao do dvaju finala i uzeo jedan naslov. Njegovo geslo je “uvijek se može biti bolji i nikad ne smijemo prestati raditi”. Zbog toga je ostalih 29 momčadi u problemima, jer ovaj Boston ne ide nikamo. Dok god ima Stevensa, pa sada i Mazzullu, koji se poput kakvog redovnika uklapa u njegovu filozofiju, Celticsi će težiti savršenstvu.

Kao što je nedavno preminuli Bill Walton rekao o slavnom Johnu Woodenu: “Biti dijelom te momčadi bilo je važnije od svega. Stvorio je kulturu, identitet i stil”. Stevens je to postigao odlaskom s klupe Celticsa, najlukavijim potezom od svih u njegovoj eri.