Euro dnevnik: Hrvatska se vratila u Berlin, ali nije se ponovila navijačka 2006.
Škorini hitovi, srpski konobari i ultrasi koji pokušavaju spasiti stvar
Kad su se Španjolci na terenu odvojili na tri gola razlike, a ova ista rulja koja se oštrila na pomicanje starih klasika ušutila i sjela, ultrasi su iz tog svog kuta preuzeli stvar
Vožnja centrom Berlina na dan kad Hrvatska u gradu otvara veliko natjecanje pomalo je i nadrealno iskustvo.
Pred jednom halom, okićenom hrvatskim zastavama, stoji veliki poziv na gledanje utakmice i to uz glazbenu pratnju Miroslava Škore. Nekih desetak minuta i još nekoliko hrvatskih dresova po ulicama dalje, jedna birtija vrvi hrvatskim navijačima. Bend, puno manjeg profila od onog Škorina, vrti paletu provjerenih hrvatskih hitova. Kako vrijeme odmiče, narudžbe postaju sve ‘tvrđe+, ali linija je zadana i onaj “stari hrvatski pozdra” ipak ostaje s njene druge strane.
A onda je u svemu stigao i trenutak s daškom komične ironije; u trenutku kad se u stihovlju palilo “dva-tri srpska štaba” konobar donosi novu rundu i dobre želje za večer izražava s otkrivajućim “vam” u njima. “Pa ček, kome nama?”, upitao je jedan prisutni gospodin, ne sluteći da je osoblje redom iz — Srbije. I tu se jasno publika podijelila na one domaće gastarbajterske snage, kojima su te scene najobičniji dan u uredu, te one došljačke, šokirane tim malim životnim ruganjima. Ipak, uz smijeh su sve dobre želje unisono prihvaćene.
Prema mnogim svjedocima vremena, zbijenim u prevruće i navijačima prekrcane vagone U-bahna, aura dana odisala je onima otprije 18 godina, i to na istim lokacijama. Činjenica da Hrvatska ponovno igra veliko natjecanje u Njemačkoj ogromna je stvar za ovdašnju brojnu hrvatsku populaciju, a scene unisonog urlanja himne na onoj prvoj hrvatskoj utakmici na Svjetskom prvenstvu 2006. — odigrane na istom ovom Olimpijskom stadionu — postale su kultna navijačka uspomena.
“Ma briga me za sve ostalo, samo da ta himna opet zagrmi”, rekao je jedan od putnika-navijača. Svakom stanicom, a od uvjetno rečeno centra grada — jer “centar” u gradu koji je toliko dugo bio tako direktno podijeljen i nije baš toliko jasan termin — do stadiona ima ih zaista podosta, takvih je bilo sve više. I svima je misao na tu 2006. bila prva stvar na pameti.
Ali otad se promijenilo baš jako puno toga, pogotovo u hrvatskom slučaju. Sve što se u međuvremenu izdogađalo u našem nogometu, a ono negativno nije počelo curiti dugo nakon tog turnira u Njemačkoj, praktički je raslojilo kult praćenja reprezentacije. Euro u Francuskoj 2016. bio je najniža točka te priče, s prosvjedima i demoniziranim prosvjednicima.
Hrvati su razgrabili većinu ulaznica
Godine su prošle, a s njima su došli i najveći uspjesi koji zaista jesu dosta pomogli barem dijelu otuđenih vratiti možda ne tu istu strast kao što je bila prisutna prije 18 godina, ali dovoljan interes za biti tu, za kanaliziranje svoje podrške i skepse na licu mjesta, to da. Jasne konture toga vidio sam već i lani, na finalnom turniru Lige nacija, kad su po prvi put nakon dugog vremena na reprezentativnim utakmicama bile prisutne baš veće i organizirane navijačke skupine, u ‘službenoj’ pojavi.
Jučer je taj prizor bio još impozantniji, a njihovo prisustvo vrlo vidljiv dodatak.
Doduše, pri izvođenju himne nije bila potrebna nikakva dodatna motivacija hrvatskim kibicima koji su razgrabili valjda dvije trećine ulaznica. I čuo se baš taj dodatni poriv kako bi se audiovizualno zaista ponovio Berlin iz 2006. Scene ipak nisu bile baš toliko impresivne — letvica je onomad postavljena praktički nedostižno visoko — ali svejedno je slika ogromnog i osunčanog Olimpijskog stadiona prepunog hrvatskih navijača impozantna. Trojica usamljenih Španjolaca koje sam primijetio nevoljom smještene u središte hrvatskog grlatog sektora, mogli su samo snimati te scene.
I kažem, nije da ultrasi trebaju raditi razliku u tim i takvim trenucima, ali definitivno su itekako pomogli onda kad su se Španjolci na terenu odvojili na tri gola razlike, a ova ista rulja koja se oštrila na pomicanje nekih starih klasika ušutila i sjela, ili otišla okupirati neki od šankova. Tada su ultrasi iz tog svog kuta preuzeli stvar, naviknuti na takve slike kad im klubovi dođu u slične situacije; bilo je tu i pirotehnike, pa i obligatornih poruka ‘ljubavi’ Hrvatskom nogometnom savezu, čisto u pokušaju izbjegavanja priča o kompromisima i prodajama ideala. Biti će taj njihov povratak sigurno priča ovog turnira, ma kako on za Hrvatsku završio na terenu.
Ona 2006. će ostati takva kakva je, neponovljiva, kao i one Cicine suze i sve što je dio legendarne snimke iz tog dana. Ne leži tu ‘problem’ ni u svemu spomenutom što se izdogađalo, ali činjenica jest da su i odlasci na ove velike turnire i čitav koncept te navijačke podrške s protokom vremena i sami postali dosta modernizirani i trendovski.
Ipak, činjenica da se Hrvatska službeno vratila u Berlin nakon 18 godina svakako je priča za sebe, kao i za zajednicu kojoj je jučerašnji dan djelovao kao nacionalni praznik, a ne samo nogometni.