Euro dnevnik: Gledao sam Englesku sa Škotima u srpskom ruhu
Navijački banter, turnir ljubavi i mira i neprijatelji naših (ne)prijatelja
Koliko god se veliki turniri reklamiraju kao nekakva mjesta ljubavi i mira, na njima se podjele dovoljno dobro i vide
Warschauer Straße, golema žila kucavica u berlinskom Friedrichshainu, živahno je područje; ispod mosta na kojem je i istoimena postaja nalazi se hrpa alternativnih klubova i barova, izgrađenih u nekadašnjim željezničkim hangarima. To je otprilike stereotipna vizija Berlina i njegove alternativne scene; u stvarnosti možda nije toliko reprezentativna, jer Berlin ima rupetina kakve svijet ne može zamisliti, ali ako prosječni odmjereni turist treba vizualizirati generičke hipsterske birtijice, to je jedno od takvih mjesta.
S druge strane ta postaja i pripadajući most mogu biti isto tako stereotipno berlinsko okruženje, ali u prijetećem smislu. Kada padne noć, tu se stope pijani turisti i klošari koji se roje sve od obližnjeg Frankfurter Tora: oni će vas zaskočiti i opsjesti poput horde zombija nanjuše li samo da imate svježe otvorenu kutiju cigareta. I možda zato je baš ispalo prikladno da sam spontano završio u tom dijelu kako bih ispratio susret Engleza i Srba, onaj koji je jučer generirao najviše interesa.
Scena uoči utakmice Hrvatske i Španjolske, i veseli srpski konobari koji u hrvatskom lokalu donose pića dok u pozadini bend svira Thompsonove hitove savršeno oslikava dinamiku odnosa gastarbajtera, hrvatskih i srpskih. Isto tako, jedna od prvih interakcija po dolasku u Berlin, kad sam pratio otvaranje Eura u također hrvatskom restoranu u Spandauu, još i prikladnije prikazuje idilu koja je nepojmljiva onim nabrijanim ljudima kod kuće.
Slobo, simpatični mrgalj, pojavio se u navedenom restoranu prepunom hrvatskih navijača, iako mu na podlaktici strše vidljivi nacionalistički motivi u formi tetovaža. Kad se igramo asocijacija, to zvuči kao naprosto neki loš skeč i uvod u erupciju kaosa koji mogu samo prekinuti pripadnici interventne policije, ako uopće i mogu. Ali Slobo je veseljak koji je ondje redovni gost i svi ga srdačno pozdravljaju. Leti pitanje: hoće li se skupa ispratiti ogled Srbije i Engleske? “Ma jok, pa da mi ti navijaš za Engleze”, znalački odvrati prijatelju Hrvatu, također lokalcu. Sve zvuči kao neki vic, pitanje je samo tko na njegovu početku ulazi u kafanu.
Iako Berlin nije baš tradicionalno uporište za srpske gastarbajtere — ni blizu, primjerice, Beču — njih tu ima po nekim procjenama i preko 15.000. Vidljive su bile i grupice navijača koji su od ranog poslijepodneva obznanili svoje prisustvo na berlinskim ulicama.
Ipak, nisam očekivao da ću u nasumičnom lokalu istočnog Berlina. naletjeti na dres Srbije. A još manje da će taj dres biti na plećima Škota.
Fokus na Hrvatskoj i Albaniji
Grupica škotskih navijača došla je tu, već vidno pod gasom, kako bi dali na sve moguće načine dali do znanja da žele svo zlo ovog svijeta svojim omraženim susjedima čije se krune nikako ne mogu riješiti. Jedino slobodno mjesto bilo je upravo do njih i, kad sam se nasmijao na modni izričaj, odmah su me pohitali pitati odakle sam.
Odgovor je novopečenog McGregorijevića ponukao na panični monolog o tome kako ne želi tu uzimati strane, da zna za rat, i kako je to samo čin provokacije potencijalnim Englezima u kraju. Nije pomoglo ni moje bjesomučno objašnjavanje kako se nema razloga opravdavati, jer meni nije ni na kraj pameti da sudjelujem u bilo kakvim natjecanjima tko će kojem susjedu više krava prokleti. Takav pomirljiv stav ih je iznenadio, najviše zato jer znači da se može opušteno navijati protiv Engleza.
Taj stav ‘neprijatelj mog neprijatelja’ očito, srećom, ne vrijedi za domicilne gastarbajtere, ujedinjene u (su)životu i borbi za kruhom u tuđini, ali je snažan dominantni narativ baš ovog turnira.
Mjere sigurnosnih provjera uoči turnira nikad nisu bile veće, onolike kolika je i opća razina prijeteće atmosfere u društvu koje se sve više zatvara u svoje duboko definirane okvire i granice. Jasno, uvijek je postojala ta razina podjebavanja rivala, ali u ovom je slučaju cjelokupna društvena klima postala mutirana, pa i toksična verzija navijačkih bantera.
I koliko god se veliki turniri reklamiraju kao nekakva mjesta ljubavi i mira, na njima se te podjele dovoljno dobro i vide. Sigurno je i da će se u tom pogledu fokus staviti i na ogled Hrvatske i Albanije — dviju nacija s, jelte, zajedničkim ‘neprijateljem’ na istom turniru. Uostalom, pred onom hrvatskom kafanom sa srbijanskim osobljem u jednom je trenutku prošao automobil okićen albanskim zastavama, čiji je vozač sjeo na trubu u znak pozdrava.
Jedni drugima možemo na terenu zagorčati život i šanse za prolazak skupine svesti na minimum, ali barem će nekima ostati satisfakcija da će onim trećima zajedno poželjeti sve najgore.