Dušan Tadić se sudario sa stativom, zabio gol i donio Ajaxu pobjedu protiv Borussije Dortmund na Westfalenu. Nešto manje od dva tjedna kasnije, zabio je i asistirao na Luzu i donio Srbiji pobjedu protiv Portugala. Ajaxu je donio osminu finala Lige prvaka, Srbiji plasman na Svjetsko prvenstvo.
I jedna i druga utakmica mogle bi se za Tadića pisati s velikim početnim slovom. Imale su sve ono što volimo kada pričamo o nogometu: bila su to teška gostovanja na poznatim stadionima protiv slavnih momčadi te su odlučivala o plasmanu među elitu kako u klupskom, tako i u reprezentativnom nogometu. Tadić je u oba slučaja bio igrač utakmice — ne samo zbog golova i asistencija, već zbog svega onoga što radi na terenu, a što se ne može toliko jednostavno kvantificirati kroz statistiku. Kao prije dvije i pol godine protiv Real Madrida, kada mu je L’Equipe dao jednu od rijetkih ‘desetki’ za izvedbu, srpski nogometaš bljesnuo je na najvećoj sceni.
Takve utakmice i takvi trenuci generalno su, iz više razloga, nekih očitijih od drugih, glamuroznije i nose više težine od konzistentnosti i dugotrajnosti forme. Sva ona amorfna masa koja čini nogometni diskurs i koja uglavnom formira javno mišljenje — mediji, stručni žiriji koji dodjeljuju glamurozne nagrade, komentatori i navijači — uvijek je prije svega preferirala trenutke genijalnosti. To je u neku ruku i sasvim prirodno, budući da su to trenuci koji u svima nama izazivaju najviše emocija i napetosti. Konzistentnost je dosadna, svi volimo velike trenutke. Zato sada pričamo o Tadiću, iako on u posljednja dva tjedna nije postao bolji igrač nego što je bio početkom 2020., kao i što onog tjedna u travnju 2019. nije postao bolji igrač nego kada se tek pridružio Ajaxu iz Southamptona.
Jer Tadić takve poteze, takve asistencije, takve golove i takve utakmice ima otkako se vratio u Eredivisie, konzistentno i bez puno galame.
Kao i u Ajaxu, i u Srbiji je Dule kapetan i vođa, onaj koji vodi igrom i primjerom
Ne odigra svaki tjedan utakmicu kao protiv Real Madrida, Portugala ili Dortmunda, ali dovoljno često da nas uvjeri kako nije riječ o iznimkama. Ne treba sumnjati: Tadić već se tri sezone nalazi u društvu najboljih europskih ofenzivnih veznjaka. Niti u Southamptonu, za koji je igrao od 2014. do 2018. nije bio puno lošiji, ali je djelomično bio žrtva klupske sportske politike koja je stalnom rotacijom trenera i prodajom najboljih igrača onemogućila stvaranje bilo kakvog istančanog stila igre, a samim time i ograničila Tadićevu ulogu u momčadi i njegovu kreativnost na terenu.
Ajax se u sklopu šire europske nogometne hijerarhije nalazi otprilike ondje gdje je i Southampton nalazi u sklopu engleske: izvor talentiranih mladih igrača za najbogatije. No, u Nizozemskoj je dolaskom trenera Erika ten Haga postao dominantna sila, sa sofisticiranim napadačkim stilom igre, stabilan i sjajno organiziran. A Tadić je igrač oko kojega se vrti cijeli sustav. U prvenstvu je ove sezone zabio pet golova i podijelio devet asistencija u tek nešto više od 1.000 minuta na terenu. Postiže 1,25 gola/asistencija po utakmici, po čemu je daleko najbolji u Ajaxu i drugi u čitavoj ligi; bolji je samo PSV-ov Cody Gakpo, koji je odigrao 400 minuta manje.
Novi uzlet i nova nada
Po golim brojkama, Tadić je možda i u najboljoj formi karijere, ali čak i tada iz priče ispuštamo previše toga što ga čini igračem kakav je danas.
Da, prvi dodir, odmjerenost i raspon dodavanja, dribling — tko se ne sjeća kako je okrenuo Casemira u slavnoj utakmici protiv Real Madrida — udarac i kretanje. Ali i promjena ritma, pozicioniranje sa i bez lopte, kratke pauze u posjedu koje izbacuju obrambene linije iz ritma. I, prije svega, gledanje i anticipacija.
Istraživanje Dr Geira Jordeta, norveškog profesora psihologije i bivšeg nogometaša, definira tri ključna elementa najviše razine nogometne izvedbe. Prvi, vizualna percepcija, odnosno mogućnost registriranja i skupljanja informacija oko sebe; drugi, vizualno objašnjavanje, to jest interpretacija skupljenih podataka i treći, anticipacija, kao predviđanje budućnosti i egzekucija. Jordetovo istraživanje otkrilo je jednostavnu korelaciju: u osnovi, oni nogometaši koji više gledaju prije primanja lopte, bolje igraju.
Zvuči vrlo banalno, ali kauzalnost je jednostavna — igrači sa boljom vizualnom percepcijom, oni koji prije primanja lopte analiziraju situaciju na terenu, imaju više informacija s kojima uspješno predviđaju budućnost. To je osobina koja definitivno krasi Tadića, što se vidi već i golim okom ako ga gledate.
Na nogometnom terenu strašno je puno buke; najbolji igrači su oni koji najbrže filtriraju bitne informacije od nebitnih i na temelju toga donose odluke, s loptom i bez nje. Takve stvari se još uvijek ne mogu kvantificirati, čak niti s naprednom statistikom, ali često je dovoljno promatrati igrača kako bismo se uvjerili posjeduje li on tu brzinu misli ili ne. Ono što Tadića čini tako posebnim nije samo činjenica da je trenutno najbolji igrač i vođa Ajaxa, trenutno uvjerljivo najbolje momčadi u Nizozemskoj i (barem zasad) jedne od najboljih u Europi, kao i Srbije, već činjenica da na toj razini gotovo bez prestanka igra već tri sezone. Tadić je zabio 82 pogotka i podijelio 81 asistenciju u 165 nastupa otkako je iz Southamptona došao u Amsterdam. To je tek nešto manje od gola/asistencije po utakmici.
Imajući sve to na umu, zbilja je teško oteti se dojmu da je Amsterdam revitalizirao Tadićevu karijeru, baš u onom trenutku kada se činilo da će podijeliti sudbinu s nizom sličnih talentiranih igrača koji su nas često znali zadiviti, ali ipak nikada nisu uspjeli do kraja ispuniti svoj najavljivani potencijal. U tom smislu, nema sumnje da je odluka o napuštanju Premier lige i prelazak u Ajax najbolja odluka njegove karijere.
A onda, već u ovoj njenoj završnoj fazi, dobio je i ono što mu je čitavo vrijeme nedostajalo: novi uzlet i novu nadu s reprezentacijom, za koju je dosad odigrao 82 utakmice. U Srbiju je stigao Piksi Stojković, promijenio očekivanja i atmosferu na bolje, a Tadić, njegov kapetan, poveo je ekipu prema ispunjenju njenih potencijala., pravo u Katar. Kao i u Ajaxu, i u Srbiji je Dule kapetan i vođa, onaj koji vodi prije svega igrom i primjerom.
Još nam preostaje vidjeti koliko može ova ‘nova’ Srbija, ali za očekivati je da će Tadić ondje biti jedan od potencijalnih heroja iz sjene i igrača koje će biti posebno uzbudljivo gledati.