Kada im je konačno prekipjelo gledati cirkus koji je Maurizio Zamparini radio na čelu Palerma, navijači su na ulice izašli s transparentom na kojem je pisalo: “Zamparini odlazi”. On je popustio pod pritiskom cijelog grada i na kraju je otišao, a na njegovo mjesto je došao Paul Baccaglini. Ispalo je da njegove komičarske vještine i nisu neka garancija za vođenje kluba, pa se Zamparini ubrzo vratio, onda je klub kupio Clive Richardson. Međutim, njemu su pri kupnji zatajene ključne informacije, tako da se nakon par mjeseci povukao iz posla, a klub je od njega kupila Daniela De Angeli, koja ga je odmah prodala kompaniji Arkus Network.
To se sve dogodilo između veljače 2017. i svibnja 2019. U dvije godine i dva mjeseca Palermo je šest puta mijenjao vlasnike, da bi na kraju je proglasio bankrot zbog kojeg je izbačen u Serie D, a gradonačelnik Leoluca Orlando je nakon toga, kao neka vrsta stečajnog upravitelja, odabrao nove vlasnike. Jučer su ti vlasnici prodali 80 posto vlasništva City Football Groupu i time je Palermo postao 12. član grupacije izgrađene oko Manchester Cityja.
Prvo pitanje koje se nameće je što je taj City Football Group.
U suštini, to je grupacija klubova u vlasništvu šeika Mansoura bin Zayeda Al Nahyana. Njen cilj je stvoriti mrežu klubova po cijelom svijetu koja će svim članovima grupe pružiti prednost u nogometnim i komercijalnim segmentima funkcioniranja u današnje nogometu. Kao što piše na CFG-ovim stranicama, prioritet grupe je stvoriti održivi sustav koji prihvaća globalni pristup koji je istovremeno i lokalni. Ogulimo li sve slojeve PR gluposti kojima je omotano službeno objašnjenje, dolazimo do toga da je CFG-ov cilj stvoriti mrežu povezanih klubova koji će surađivati jedni s drugima da bi svi izvukli maksimum koristi iz resursa koje posjeduju.
Palermo je kupljen iz istog razloga kao Manchester City: zbog peglanja imidža vlasnika
Nije to ništa novo. Sličan pristup je imao Chelsea s klubovima poput Vitessea; Real Madrid i Barcelona su gradili svoju mrežu kampovima za mlade igrače, Red Bull je napravio mrežu klubova istog imena. Međutim, razlika između Red Bulla i svih ostalih je u tome da je Red Bull uređen kao korporacija.
U najkraćim mogućim crtama, to znači da će Red Bullov skaut iz Brazila puno više komunicirati s kolegama skautima iz Austrije, Njemačke ili Amerike nego s trenerima u vlastitom klubu. To je temeljni oblik korporativnosti Red Bullove grupe; vođenje je decentralizirano i podijeljeno u sektore koji su relativno autonomni u odnosu na ostale sektore. Recimo, trener juniorske selekcije više surađuje s ostalim juniorskim trenerima u grupi nego s trenerima seniora i kadeta u matičnom klubu. Time se približava i konačnom cilju: prepoznatljivom stilu nogometa u kojem će igrači u Salzburgovoj juniorskoj selekciji igrati otprilike isti stil nogometa kao njihovi vršnjaci u Leipzigu, New Yorku, São Paulu ili Gani.
Ništa se drastično ne mijenja
Cityjeva grupa ne funkcionira tako.
Red Bull je svoj posao podijelio po djelatnostima, a Cityjeva je grupa uređena tako da svaki klub ima upravu koja se sastoji jednog čovjeka zaduženog za poslovnu stranu i čovjeka koji je zadužen za kreiranje sportske politike, a oni službeno odgovaraju Khaldoonu Al Mubaraku, Ferranu Sorianu i Roelu de Vriesu koji su na čelu grupe. Red Bull je svoju grupu uredio kao korporaciju, a City je svoju zamislio kao franšizu s određenom dozom autonomije.
U praksi to znači da imate Manchester City s Pepom Guardiolom, koji je prošle sezone u engleskoj Premier ligi imao prosjek od 68,2 posto posjeda lopte. S druge strane, u istoj grupi imate Troyes koji je imao 44,2 posto lopte u nogama i koji je igru zasnivao na centaršutovima u kazneni prostor. Uzmemo li u obzir da je Troyes autsajder u Ligue 1 od kojeg se ne može očekivati dominantna igra u posjedu lopte, možda je još bolji primjer Girona koja je prošle sezone igrala u drugoligaškom društvu i povratak u La Ligu tražila direktnim stilom nogometa. Gironin posjed lopte je bio tek nešto sitno iznad 50 posto, a broj dugih lopti je narastao na preko 20 po utakmici, što je daleko od principa igre Guardiolina Cityja.
Na kraju krajeva, City Football Group je kupio Palermo, ali u samom klubu se ništa drastično nije promijenilo. Dario Mirri je prodao svoje dionice, ali je svejedno ostao predsjednik kluba s jakim upravljačkim ovlastima i ako on ne smatra da bi se nogomet trebao igrati stilom koji ga igra Guardiolin City, onda Palermo neće igrati takvim stilom nogometa.
Zašto je onda Khaldoon Al Mubarak kupio Palermo?
Manchester City nema ništa od Palerma. Serie B nije na dovoljno visokoj razini da City može onamo slati igrače koji su u drugom ili trećem planu kako bi se razvijali, neće igrati istim stilom, nema razvijenu omladinsku školu iz koje se mogu povlačiti najbolji talijanski talenti, a nije niti na tržištu kao što je New York da bude izravan marketinški plus. Na kraju krajeva, Palermo više nije čak niti klub koji će dovesti Edinsona Cavanija, Javiera Pastorea ili Paola Dybalu, što mu je bila najveća snaga u zadnjih 20-ak godina. Veze s južnoameričkim agentima su davno prekinute i FIFA-ine odluke o zabrani TPO-a onemogućile su Palermu da bude tranzitna točka za elitne južnoameričke talente kojima bi to mogla biti zadnja stanica prije prijelaza u Manchester City.
Naprosto je teško smisliti scenarij po kojem suradnja s Palermom donosi nešto opipljivo Cityju, nešto što ne bi imao bez njega.
Najveća reklama
Međutim, upravo u tome i jest poanta. Manchester City nije matični brod City Football Groupa na koji svi ostali donose plijen. Najveći je brod u floti i predstavlja šeikov krunski dragulj, ali grupa nije osmišljena kako bi se stvorila piramida na čijem bi vrhu bio Manchester City, a svi klubovi bi radili za njega, kao što je to riječ u Red Bullovoj strukturi koja je izravno usmjerena na Leipzigov sportski uspjeh. Manchester City nema izravnu koristi od Palerma, kao što nema ništa od Girone, Troyesa, Yokohama F. Marinosa ili Montevideo City Torquea. Ne dovodi igrače preko njih, ne koristi ih kao inkubator za razvoj mladih igrača, ne šalje trenere na razvoj.
Palermo je kupljen iz istog razloga kao Manchester City: zbog peglanja imidža vlasnika.
U.S. Città di Palermo nije generički klub bez imena i tradicije, iako nije imao velike rezultatske uspjehe. Najstariji je nogometni klub na Siciliji i drugi najstariji u Južnoj Italiji, a imao je vjernu navijačku bazu kako na samoj Siciliji, tako i na sjeveru zemlje među iseljenicima. A to u ovom kontekstu vrijedi.
“Iz komercijalne perspektive, imamo više imovine u više vremenskih zona, a to znači da možemo bolje surađivati s našim partnerima”, objasnio je Don Dransfield, koji je bio voditelj stateškog razvoja grupe. “Konačno, našim navijačima je najvažnije da imamo veću količinu i bolju kvalitetu interakcije s obzirom na to da imamo više imovina preko koji možemo komunicirati.”
Kada je Dransfieldova izjava prevede s PR-ovskog na običan jezik, to znači da će reklama koju vidite na Cityjevoj utakmici biti prikazana na utakmici svakog od preostalih 11 klubova unutar grupacije, u različitim vremenskim zonama, različitim publikama i u savršenom tajmingu. Najveća reklama koju CFG radi je, u suštini, ona Mansoura bin Zayeda bin Sultana Al Nahyana i pretvaranja njegova imidža iz — barem zapadnom svijetu — nepoznatog i relativno nebitnog bliskoistočnog despota u sposobnog vizionara koji je pokrenuo ovaj ili onaj nogometni klub.
Sada će tu reklamu u Italiji moći gledati i oni koji su fokusirani na calcio i koje ne zanima engleski nogomet, pa preskaču gledanje Manchester Cityja.
Zato je City kupljen, zato je 2013. pokrenuta ideja o City Football Groupu koji će razgranati mrežu po svijetu i zato CFG sada ima klubove u četiri od pet zemalja koje tvore lige Petice, iako ti klubovi — za razliku od Red Bullovih — zapravo ni ne surađuju u svakodnevnim zadacima. Njihov zadatak ionako nije sportski uspjeh. Sportski uspjeh se svede na nuspojavu koja olakšava i ubrzava temeljni cilj, a on je zapravo peglanje šeikova imidža na Zapadu.