Bilo je ljeto 2017. kada je Sloga iz Siminog Hana, malenog mjesta koje je zapravo predgrađe Tuzle, postala posebno zanimljiva javnosti u Bosni i Hercegovini. Naravno, nije to bio početak ovog kluba koji su lokalni entuzijasti osnovali još 1955.. Štoviše, 2015. je Sloga prvi put izborila povijesni plasman u drugi rang natjecanja u BiH, ali je zbog administrativnih problema promociju morala odgoditi za jednu godinu. I tad je već bilo jasno da se jako puno ulaže u jedan tako mali klub, ali 2017. su se stvaridrastično promijenile. Sloga je najednom pokupila trojicu dotadašnjih Slobodinih igrača, još jednog presrela bukvalno pred potpis, i napunila momčad igračima koji su objektivno bili u mnogo višem kvalitativnom, ali i platnom razredu nego sam klub.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Kažete da ćemo, ako ovako nastavimo, za nekoliko godina napasti (titulu, nap.a.) Premijer ligu? Pa mi je želimo napasti odmah od narednog ljeta. Neću da razmišljam o nekoliko godina, nemamo vremena toliko čekati”, kazao je tada Azmir Husić, tada Slogin predsjednik.
Nekih 30-ak mjeseci kasnije isti je čovjek na predstavljanju Elvira Baljića kao novog trenera tad već premijerligaša Tuzla Cityja, s još više samopouzdanja govorio o svom dugoročnom planu s nekadašnjim reprezentativcem koji je, između ostalog, uključivao i izgradnju stadiona i napad na trofeje:
“Kada su u pitanju klupske ambicije, cilj nam je da budemo u vrhu. Ono što ja vidim je minimalno grupna faza Lige Evrope za tri do pet godina. Za to sam spreman sve da im osiguram u svakom pogledu”.
Husić je u Tuzli igrao po svojim pravilima i opet — izgubio. Osim ako u čitavoj priči ne postoji neka pozadina
Prošlog je vikenda ekipa Tuzla Cityja na Tušnju poražena od banjalučkog Borca s uvjerljivih 6-2. Bio joj je to 18. poraz ove sezone, onaj koji ju je dva kola prije kraja ostavio na -5 bodova u odnosu na desetoplasirani GOŠK. U teoriji šansa za ostanak u ligi postoji; u praksi će Tuzlaci teško do šest bodova protiv Zrinjskog i Veleža, još teže dočekati dva poraza Gabeljana.
U praksi, u ljeto 2024. Tuzla City ispada iz Premijer lige Bosne i Hercegovine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da bi priča o Slozi, Tuzla Cityju i Azmiru Husiću uopće imala smisla, moramo se prije svega vratiti još desetak godina unatrag na tuzlansku Slobodu. Klub koji je tradiciju i ime stvarao u Prvoj saveznoj ligi bivše Jugoslavije, 2012. je nakon 42 godine prvi put ispao u niži rang natjecanja. Ogromni financijski problemi prijetili su i klupskoj egzistenciji, a onda se pojavio upravo Husić. On je u to vrijeme bio nepoznat široj javnosti; predstavljen je kao izuzetno uspješni biznismen koji je u Sjedinjenim Američkim Državama izgradio poslovno carstvo u transportu kamionima. On je započeo ozbiljna ulaganja u Slobodu, govorilo se i o ciframa od dva do tri milijuna maraka, a na klupu je privukao legendarnog Miroslava Ćiru Blaževića, koji je Slobodu i vratio u Premijer ligu.
Husić je predstavljan kao spasitelj, i to s nepresušnim izvorem novca koji se ne libi ulagati u Slobodu. Međutim, uskoro su počeli iskakati i problemi, Husić je želio više kontrole nad klubom, nešto što bi se moglo nazvati i privatizacijom, onda je ušao i u sukob s gradskom vlasti i napustio je klub. U međuvremenu je paralelno bio predsjednik Sloge, koja je onda došla kao savršena alternativa. Ondje je Husić svoja ulaganja mogao kanalizirati onako kako je želio, ali je isto tako mogao imati i potpunu kontrolu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uskoro je Sloga — koja je 2018. promijenila ime u Tuzla City i preselila na gradski stadion Tušanj — postala najpoželjniji poslodavac u ligi. Na klupi su, osim Baljića, sjedili i nekadašnji izbornik mlade reprezentacije Slobodan Starčević, onda i Mirza Varešanović, Zlatan Nalić, Nermin Bašić, bio je tu i Husref Musemić, bio je i Dragan Jović, nedavno i Slavko Petrović. Igrački kadar bio je još impresivniji; osim gomile igrača sa premijerligaškim pedigreom, u Simin Han su dolazili i igrači poput crnogorskog reprezentativca Nemanje Nikolića, kapetana Ekvatorijalne Gvineje Emilija Nsuea, Argentinca Agustina Doffoa, Rusa Alekseja Nikitina. Lista je duga, preduga — navodno je baš u ljeto 2017. Husić ponudio tada prvaku Zrinjskom 650.000 maraka za Marijana Ćavara, koji će završiti u Eintrachtu.
Husić je s vremenom dospio i u Izvršni odbor Nogometnog saveza BiH, a i zastupnik je u parlamentarnoj skupštini Federacije BiH. On je postao jedna od prominentnijih ličnosti nogometa u BiH i opet je djelovalo kao da ne štedi novac kad su ulaganja u pitanju. Doduše, zaključni financijski izvještaji jasno su pokazivali da sav taj novac zapravo kola ispod stola. Tako su već godinama izdaci Tuzla Cityja za plaće najmanji u BiH, a ispada da igrači poput Tina-Svena Sušića, koji je u Hajduku imao šesteroznamenkasti godišnji ugovor u eurima, ili Irfana Hadžića koji je došao iz Zrinjskog, ili reprezentativca Ajdina Nukića igraju za prosječnu plaću od 700 eura.
Takva su ulaganja u jednom trenutku dala i rezultate.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naravno, nije to bila grupna faza Europa lige kako se najavljivalo, ali Tuzla je igrala solidan nogomet. Još kao drugoligaš je izbacila prvaka Zrinjskog iz kupa, suvereno se plasirala u Premijer ligu i u njoj brzo postala bitan faktor. U sezoni 2021./22., u kojoj je Sergej Jakirović sa Zrinjskim dominirao ligom, City je bio najbolji od ostalih, završivši drugi i plasiravši se u Europu. Prošao je prvo pretkolo u San Marinu, izgledao pristojno protiv AZ Alkmaara, i djelovalo je kao da plan o borbi za vrh zvuči realno.
Kad je lani Sloboda ispala iz Premijer lige, činio se to kao savršeni ‘eto vam sad’ moment za Husića. Iako se i Tuzla borila za ostanak, pripisano je to “privikavanju na Europu” i sličnim besmislicama, a Husić se odmah uključio u pokušaj vraćanja u Slobodu. U jednom trenutku je čak ponudio i fuziju dvaju klubova, koju su navijači odbili, a onda je ostao i bez očekivanog predsjedničkog mjesta. No, kad je djelovalo da će Husić napraviti iskorak i potpuno preuzeti primat u tuzlanskom nogometu, sve je stalo.
U međuvremenu je sina Ernada, koji je usto i vlasnik nogometne agenture, postavio za sportskog direktora umjesto bivšeg reprezentativca Samira Muratovića. Iskusna ekipa je za uvjete u BiH i dalje bila solidna, a u sezonu je ušla s Milenkom Bošnjakovićem kao trenerom, ali je već nakon četiri kola dospjela u borbu za ostanak i tu je ostala tijekom čitave sezone. Pokušali su u Tuzli i sa Slavkom Petrovićem, ali on se na klupi nije zadržao dovoljno dugo ni da dobije radnu dozvolu — izgubili su zadnjih pet utakmica, dobili jednu od zadnjih 10 i zakucali se ispod crte.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Eksperiment s privatnim ulaganjem u bosanskohercegovački klub još jednom je propao. Husić je spržio tko zna koliko milijuna u momčad koja je napravila jedan bljesak; ulaganje nikad nije pretvorio u profit. Usto, skoro pa da je javno priznao kako je čitavo vrijeme radio nelegalno, odbijajući plaćati porez i doprinose na ugovorene plaće, što je samo po sebi bizarno, s obzriom da se radi o čelniku saveza i parlamentarcu. No, takve su bizarnosti u BiH sasvim normalne i u nogometu i u društvu općenito, pa je razočaranje ispadanjem zapravo time i veće, jer Husić je u Tuzli igrao po svojim pravilima i opet — izgubio.
Osim ako u čitavoj priči ne postoji neka pozadina. Sloboda je na putu povratka u Premijer ligu; na vrhu je ljestvice i prema svemu sudeći će rutinski privesti sezonu kraju. Na Tušnju će se tako i dalje igrati premijerligaški nogomet, a hoće li Husić imati veze s njim je pitanje koje zapravo uvijek lebdi nad Tuzlom. Sada samo imamo još jedno: što će biti sa Tuzla Cityjem, nekadašnjom Slogom iz Siminog Hana, lokalnim klubom koji je trebao vladati Premijer ligom.
Uspon i pad Tuzla Cityja
Eksperiment s privatnim ulaganjem nije uspio. No, možda tu postoji još nešto
Bilo je ljeto 2017. kada je Sloga iz Siminog Hana, malenog mjesta koje je zapravo predgrađe Tuzle, postala posebno zanimljiva javnosti u Bosni i Hercegovini. Naravno, nije to bio početak ovog kluba koji su lokalni entuzijasti osnovali još 1955.. Štoviše, 2015. je Sloga prvi put izborila povijesni plasman u drugi rang natjecanja u BiH, ali je zbog administrativnih problema promociju morala odgoditi za jednu godinu. I tad je već bilo jasno da se jako puno ulaže u jedan tako mali klub, ali 2017. su se stvaridrastično promijenile. Sloga je najednom pokupila trojicu dotadašnjih Slobodinih igrača, još jednog presrela bukvalno pred potpis, i napunila momčad igračima koji su objektivno bili u mnogo višem kvalitativnom, ali i platnom razredu nego sam klub.
“Kažete da ćemo, ako ovako nastavimo, za nekoliko godina napasti (titulu, nap.a.) Premijer ligu? Pa mi je želimo napasti odmah od narednog ljeta. Neću da razmišljam o nekoliko godina, nemamo vremena toliko čekati”, kazao je tada Azmir Husić, tada Slogin predsjednik.
Nekih 30-ak mjeseci kasnije isti je čovjek na predstavljanju Elvira Baljića kao novog trenera tad već premijerligaša Tuzla Cityja, s još više samopouzdanja govorio o svom dugoročnom planu s nekadašnjim reprezentativcem koji je, između ostalog, uključivao i izgradnju stadiona i napad na trofeje:
“Kada su u pitanju klupske ambicije, cilj nam je da budemo u vrhu. Ono što ja vidim je minimalno grupna faza Lige Evrope za tri do pet godina. Za to sam spreman sve da im osiguram u svakom pogledu”.
Husić je u Tuzli igrao po svojim pravilima i opet — izgubio. Osim ako u čitavoj priči ne postoji neka pozadina
Prošlog je vikenda ekipa Tuzla Cityja na Tušnju poražena od banjalučkog Borca s uvjerljivih 6-2. Bio joj je to 18. poraz ove sezone, onaj koji ju je dva kola prije kraja ostavio na -5 bodova u odnosu na desetoplasirani GOŠK. U teoriji šansa za ostanak u ligi postoji; u praksi će Tuzlaci teško do šest bodova protiv Zrinjskog i Veleža, još teže dočekati dva poraza Gabeljana.
U praksi, u ljeto 2024. Tuzla City ispada iz Premijer lige Bosne i Hercegovine.
Da bi priča o Slozi, Tuzla Cityju i Azmiru Husiću uopće imala smisla, moramo se prije svega vratiti još desetak godina unatrag na tuzlansku Slobodu. Klub koji je tradiciju i ime stvarao u Prvoj saveznoj ligi bivše Jugoslavije, 2012. je nakon 42 godine prvi put ispao u niži rang natjecanja. Ogromni financijski problemi prijetili su i klupskoj egzistenciji, a onda se pojavio upravo Husić. On je u to vrijeme bio nepoznat široj javnosti; predstavljen je kao izuzetno uspješni biznismen koji je u Sjedinjenim Američkim Državama izgradio poslovno carstvo u transportu kamionima. On je započeo ozbiljna ulaganja u Slobodu, govorilo se i o ciframa od dva do tri milijuna maraka, a na klupu je privukao legendarnog Miroslava Ćiru Blaževića, koji je Slobodu i vratio u Premijer ligu.
Husić je predstavljan kao spasitelj, i to s nepresušnim izvorem novca koji se ne libi ulagati u Slobodu. Međutim, uskoro su počeli iskakati i problemi, Husić je želio više kontrole nad klubom, nešto što bi se moglo nazvati i privatizacijom, onda je ušao i u sukob s gradskom vlasti i napustio je klub. U međuvremenu je paralelno bio predsjednik Sloge, koja je onda došla kao savršena alternativa. Ondje je Husić svoja ulaganja mogao kanalizirati onako kako je želio, ali je isto tako mogao imati i potpunu kontrolu.
Uskoro je Sloga — koja je 2018. promijenila ime u Tuzla City i preselila na gradski stadion Tušanj — postala najpoželjniji poslodavac u ligi. Na klupi su, osim Baljića, sjedili i nekadašnji izbornik mlade reprezentacije Slobodan Starčević, onda i Mirza Varešanović, Zlatan Nalić, Nermin Bašić, bio je tu i Husref Musemić, bio je i Dragan Jović, nedavno i Slavko Petrović. Igrački kadar bio je još impresivniji; osim gomile igrača sa premijerligaškim pedigreom, u Simin Han su dolazili i igrači poput crnogorskog reprezentativca Nemanje Nikolića, kapetana Ekvatorijalne Gvineje Emilija Nsuea, Argentinca Agustina Doffoa, Rusa Alekseja Nikitina. Lista je duga, preduga — navodno je baš u ljeto 2017. Husić ponudio tada prvaku Zrinjskom 650.000 maraka za Marijana Ćavara, koji će završiti u Eintrachtu.
Husić je s vremenom dospio i u Izvršni odbor Nogometnog saveza BiH, a i zastupnik je u parlamentarnoj skupštini Federacije BiH. On je postao jedna od prominentnijih ličnosti nogometa u BiH i opet je djelovalo kao da ne štedi novac kad su ulaganja u pitanju. Doduše, zaključni financijski izvještaji jasno su pokazivali da sav taj novac zapravo kola ispod stola. Tako su već godinama izdaci Tuzla Cityja za plaće najmanji u BiH, a ispada da igrači poput Tina-Svena Sušića, koji je u Hajduku imao šesteroznamenkasti godišnji ugovor u eurima, ili Irfana Hadžića koji je došao iz Zrinjskog, ili reprezentativca Ajdina Nukića igraju za prosječnu plaću od 700 eura.
Takva su ulaganja u jednom trenutku dala i rezultate.
Naravno, nije to bila grupna faza Europa lige kako se najavljivalo, ali Tuzla je igrala solidan nogomet. Još kao drugoligaš je izbacila prvaka Zrinjskog iz kupa, suvereno se plasirala u Premijer ligu i u njoj brzo postala bitan faktor. U sezoni 2021./22., u kojoj je Sergej Jakirović sa Zrinjskim dominirao ligom, City je bio najbolji od ostalih, završivši drugi i plasiravši se u Europu. Prošao je prvo pretkolo u San Marinu, izgledao pristojno protiv AZ Alkmaara, i djelovalo je kao da plan o borbi za vrh zvuči realno.
Kad je lani Sloboda ispala iz Premijer lige, činio se to kao savršeni ‘eto vam sad’ moment za Husića. Iako se i Tuzla borila za ostanak, pripisano je to “privikavanju na Europu” i sličnim besmislicama, a Husić se odmah uključio u pokušaj vraćanja u Slobodu. U jednom trenutku je čak ponudio i fuziju dvaju klubova, koju su navijači odbili, a onda je ostao i bez očekivanog predsjedničkog mjesta. No, kad je djelovalo da će Husić napraviti iskorak i potpuno preuzeti primat u tuzlanskom nogometu, sve je stalo.
U međuvremenu je sina Ernada, koji je usto i vlasnik nogometne agenture, postavio za sportskog direktora umjesto bivšeg reprezentativca Samira Muratovića. Iskusna ekipa je za uvjete u BiH i dalje bila solidna, a u sezonu je ušla s Milenkom Bošnjakovićem kao trenerom, ali je već nakon četiri kola dospjela u borbu za ostanak i tu je ostala tijekom čitave sezone. Pokušali su u Tuzli i sa Slavkom Petrovićem, ali on se na klupi nije zadržao dovoljno dugo ni da dobije radnu dozvolu — izgubili su zadnjih pet utakmica, dobili jednu od zadnjih 10 i zakucali se ispod crte.
Eksperiment s privatnim ulaganjem u bosanskohercegovački klub još jednom je propao. Husić je spržio tko zna koliko milijuna u momčad koja je napravila jedan bljesak; ulaganje nikad nije pretvorio u profit. Usto, skoro pa da je javno priznao kako je čitavo vrijeme radio nelegalno, odbijajući plaćati porez i doprinose na ugovorene plaće, što je samo po sebi bizarno, s obzriom da se radi o čelniku saveza i parlamentarcu. No, takve su bizarnosti u BiH sasvim normalne i u nogometu i u društvu općenito, pa je razočaranje ispadanjem zapravo time i veće, jer Husić je u Tuzli igrao po svojim pravilima i opet — izgubio.
Osim ako u čitavoj priči ne postoji neka pozadina. Sloboda je na putu povratka u Premijer ligu; na vrhu je ljestvice i prema svemu sudeći će rutinski privesti sezonu kraju. Na Tušnju će se tako i dalje igrati premijerligaški nogomet, a hoće li Husić imati veze s njim je pitanje koje zapravo uvijek lebdi nad Tuzlom. Sada samo imamo još jedno: što će biti sa Tuzla Cityjem, nekadašnjom Slogom iz Siminog Hana, lokalnim klubom koji je trebao vladati Premijer ligom.