Krajem kolovoza 2010. Palermo je u kvalifikacijama za Europsku ligu izvukao Maribor. Bila je to moćna momčad; taman je prodao Edinsona Cavanija, ali su ostali Javier Pastore, Fabio Liverani, Matteo Darmian, Kamil Glik, Antonio Nocerino i Salvatore Sirigu. Predvodnik je bio Fabrizio Miccoli, koji je taman bio okončao sezonu u kojoj je zabio 19 golova u Serie A i razlika u kvaliteti između dviju momčadi bila je ogromna. Usprkos tome Palermo je poslao skauta koji je trebao pripremiti izvještaj o tome kako Maribor igra. Bilo je to vrijeme prije servisa na kojima se priprema može odraditi online, pa je Delio Rossi poslao jednog od svojih pomoćnika kako bi uživo pogledao suparnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prema verziji koju je kasnije ispričao Rossi, asistent mu u izvještaju nije donio niti formaciju u kojoj Maribor igra. Donio mu je nešto bitnije: detaljnu analizu igrača s brojem 27 koji je stilom igre potpuno odudarao od ostatka lige i koji je, prema riječima Rossijevog pomoćnika, bio talentiraniji od Miccolija.
Palermo je samo dan nakon uzvratne utakmice kupio Josipa Iličića, momka s brojem 27 na leđima kojeg je Rossijev asistent istaknuo.
Iličić je dokazao svoju kvalitetu. Talijanski mediji su ga prozvali “Balerinom sa snagom boksača” jer je kombinirao tehničke kvalitete sa snagom u duelima koji ga nisu mogli izbaciti iz takta, a pokazao je i igračku inteligenciju tako da nije igrao umjesto Pastorea ili Miccolija, nego se adaptirao i uklopio se u igru s njima. Nakon Palermova raspada zbog cirkusa kojeg je napravio predsjednik Maurizio Zamparini, Iličić je igrao za Fiorentinu i Atalantu, a na kraju je skupio 96 golova i 66 asistencija u Serie A.
Matjaž Kek odlučio je povesti Iličića na Europsko prvenstvo. Nakon teške borbe s depresijom zbog koje je pauzirao karijeru, Iličić se vratio u Maribor za koji je nastupio u 11 utakmica između epizoda u Interblocku i Palermu, a ove je sezone upisao 31 nastup u slovenskom prvenstvu, što mu je bilo dovoljno za osam golova i 11 asistencija.
Iličić još uvijek odudara od ostatka. Kek je na Europsko odlučio ići u formaciji 4-4-2; uz Benjamina Šeška u vrhu napada je Andraž Šporar, dok su na krilima Jan Mlakar i Petar Stojanović. Slovenija naprijed ima brzinu, snagu i ogromnu razinu obrambene discipline, ali nije da Šeško, Šporar, Mlakar i Stojanović imaju samo volju za trčanjem i dobru kondiciju. Uz odgovornost se ističe i to da jako dobro čitaju suparničke napade i na temelju toga prepoznaju trenutke kada ući u pritisak na zadnju liniju, a kada zatvoriti sredinu kako bi suparniku onemogućili progresiju napada. Jedan dio zasluga za to prepoznavanje ide Keku koji je uigrao momčad da reagira na definirane okidače, ali drugi dio se svodi na igrački profil temeljen na racionalnosti, dobrom fokusu i disciplini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Negativna strana tog profila je to što je Slovenija pri dnu ljestvice u kategoriji driblinga. Šeško, Šporar, Mlakar i Stojanović odigrali su ukupno 963 minute nogometa u grupnoj fazi i u sve tri utakmice su krenuli u prvoj postavi, a zajedno imaju ukupno pet uspjelih driblinga, s tim da su tri bila Stojanovićeva. Jedini donekle prosječan slovenski igrač u kategoriji driblinga je Žan Karničnik koji se s desnog beka zabada u sredinu i onda se koristi driblingom kako bi se riješio čuvara. To onda otvara prostor za Stojanovića koji mora pokušati probiti suparnika, tako da se on nešto češće nalazi u poziciji za dribling. Svi drugi se rijetko uopće odlučuju pokušati proći suparnika jedan-na-jedan.
To je ono što je Rossijev asistent mislio kad je rekao da Iličić odudara od ostatka lige. On je imao snagu boksača, ali je plesao kao balerina. Driblao je, provlačio je lopte i birao je rješenja koja su bila neočekivana. Ostali su bili fizički moćni i udarali su kao boksači, a cijela liga je bila disciplinirana i dobro organizirana, s jako visokim ritmom odigravanja utakmica, ali bili su šablonizirani i bez previše imaginacije za ples.
REUTERS/Angelika Warmuth/Guliver Image
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kek je složio reprezentaciju koja udara kao boksač. Ne znači to da je Slovenija gruba ili prljava; u donjoj je polovici momčadi iz grupne faze po žutim kartonima, radi manje prekršaja od Hrvatske, Španjolske i Njemačke, a gotovo da nije imala nijedan oštar start. Usporedba s boksačem više se odnosi na to da Sloveniju ne zanima ples. Slovenci u kadru nemaju nijednu balerinu, ali imaju kompaktnu momčad koja može igrati natjecateljski nogomet i pokazati se kao tvrd orah.
Slovenija je to pokazala u skupini C. Nije upisala nijednu pobjedu, ali ni poraz. Prvo je remizirala s Danskom, onda je remizirala sa Srbijom, a onda je u zadnjem kolu remizirala s Engleskom. U te tri utakmice suparnicima je dopustila ukupno 12 udaraca unutar okvira gola i tek 28 dodavanja kojima je izbačeno više od trojice obrambenih igrača. Ograničila je suparnike, odradila je odlične obrambene predstave, bila je kompaktna i fizički moćna te nije dopustila nimalo prostora između linija.
Pomoglo je to što u skupini C nema nijedne momčadi koja je dobra u driblingu. Danska je u toj kategoriji najlošija na prvenstvu. Danci osim Joakima Mæhlea nemaju niti jednog igrača koji je čak u kvalifikacijama imao više od jednog pokušaja driblinga po utakmici, tako da ne čudi to što su u prve tri utakmice imali prosjek od 2,7 uspjelih driblinga po utakmici. Relativno nisko su i Srbi koji naprijed imaju visoke igrače kojima dribling nije karakterističan, a Englezi — koji imaju igračku kvalitetu — igraju pasivno i eliminiraju rizik, tako da i od njih nema previše pokušaja prolaska.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To je Sloveniji olakšalo defenzivnu stabilnost i utakmice svelo na čuvanje prostora, a tu su Kekovi igrači fantastični. Ne samo da su dobro trenirani i motivirani istrčati sve što treba istrčati; oni su svojim igračkim profilima po prirodi disciplinirani, čvrsti te skloni visokom ritmu, s puno trčanja u prostor bez lopte i šabloniziranom donošenju odluka.
Sloveniju u osmini finala čeka Portugal, koji je više oslonjen na dribling i koji, osim Rafaela Leãa u izolaciji na lijevom krilu, u međuliniji ima nekoliko igrača koji su navikli igrati pod pritiskom i koji mogu napraviti višak u brzoj izmjeni pozicija. Međutim, Slovenija je tvrd orah.
Kekova zona 4-4-2 organizirana je i precizno koordinirana. Nije atraktivna, ali je produžetak stila nogometa koji se u Sloveniji igra već godinama i u Šešku ima napadačku figuru koja je konstantna opasnost za kontranapade. Šeško neće proći sam niti će predriblati čuvare kako bi se oslobodio, ali jako dobro napada prostor, ekstremno je brz i ima izvanserijsku kombinaciju snage i motorike, tako da je Slovenija u njemu dobila prvu špicu koja se odlično uklapa u stil cijele momčadi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na kraju krajeva, u knockout fazi nije potrebno pobijediti. Dovoljno je ne izgubiti utakmicu, a to Sloveniji ide na ruku. Bit će autsajder, ali treba se pošteno potruditi da bi se pobijedilo Sloveniju. Kroz skupinu je prošla, a sad joj ostaje borba za dalje, točno onako kako su Kekovi boksači navikli.
Slovenija udara kao boksač
U čemu je tajna neporažene selekcije iz Dežele?
U knockout fazi nije potrebno pobijediti. Dovoljno je ne izgubiti utakmicu, a to Sloveniji ide na ruku
Krajem kolovoza 2010. Palermo je u kvalifikacijama za Europsku ligu izvukao Maribor. Bila je to moćna momčad; taman je prodao Edinsona Cavanija, ali su ostali Javier Pastore, Fabio Liverani, Matteo Darmian, Kamil Glik, Antonio Nocerino i Salvatore Sirigu. Predvodnik je bio Fabrizio Miccoli, koji je taman bio okončao sezonu u kojoj je zabio 19 golova u Serie A i razlika u kvaliteti između dviju momčadi bila je ogromna. Usprkos tome Palermo je poslao skauta koji je trebao pripremiti izvještaj o tome kako Maribor igra. Bilo je to vrijeme prije servisa na kojima se priprema može odraditi online, pa je Delio Rossi poslao jednog od svojih pomoćnika kako bi uživo pogledao suparnika.
Prema verziji koju je kasnije ispričao Rossi, asistent mu u izvještaju nije donio niti formaciju u kojoj Maribor igra. Donio mu je nešto bitnije: detaljnu analizu igrača s brojem 27 koji je stilom igre potpuno odudarao od ostatka lige i koji je, prema riječima Rossijevog pomoćnika, bio talentiraniji od Miccolija.
Palermo je samo dan nakon uzvratne utakmice kupio Josipa Iličića, momka s brojem 27 na leđima kojeg je Rossijev asistent istaknuo.
Iličić je dokazao svoju kvalitetu. Talijanski mediji su ga prozvali “Balerinom sa snagom boksača” jer je kombinirao tehničke kvalitete sa snagom u duelima koji ga nisu mogli izbaciti iz takta, a pokazao je i igračku inteligenciju tako da nije igrao umjesto Pastorea ili Miccolija, nego se adaptirao i uklopio se u igru s njima. Nakon Palermova raspada zbog cirkusa kojeg je napravio predsjednik Maurizio Zamparini, Iličić je igrao za Fiorentinu i Atalantu, a na kraju je skupio 96 golova i 66 asistencija u Serie A.
Matjaž Kek odlučio je povesti Iličića na Europsko prvenstvo. Nakon teške borbe s depresijom zbog koje je pauzirao karijeru, Iličić se vratio u Maribor za koji je nastupio u 11 utakmica između epizoda u Interblocku i Palermu, a ove je sezone upisao 31 nastup u slovenskom prvenstvu, što mu je bilo dovoljno za osam golova i 11 asistencija.
Iličić još uvijek odudara od ostatka. Kek je na Europsko odlučio ići u formaciji 4-4-2; uz Benjamina Šeška u vrhu napada je Andraž Šporar, dok su na krilima Jan Mlakar i Petar Stojanović. Slovenija naprijed ima brzinu, snagu i ogromnu razinu obrambene discipline, ali nije da Šeško, Šporar, Mlakar i Stojanović imaju samo volju za trčanjem i dobru kondiciju. Uz odgovornost se ističe i to da jako dobro čitaju suparničke napade i na temelju toga prepoznaju trenutke kada ući u pritisak na zadnju liniju, a kada zatvoriti sredinu kako bi suparniku onemogućili progresiju napada. Jedan dio zasluga za to prepoznavanje ide Keku koji je uigrao momčad da reagira na definirane okidače, ali drugi dio se svodi na igrački profil temeljen na racionalnosti, dobrom fokusu i disciplini.
Negativna strana tog profila je to što je Slovenija pri dnu ljestvice u kategoriji driblinga. Šeško, Šporar, Mlakar i Stojanović odigrali su ukupno 963 minute nogometa u grupnoj fazi i u sve tri utakmice su krenuli u prvoj postavi, a zajedno imaju ukupno pet uspjelih driblinga, s tim da su tri bila Stojanovićeva. Jedini donekle prosječan slovenski igrač u kategoriji driblinga je Žan Karničnik koji se s desnog beka zabada u sredinu i onda se koristi driblingom kako bi se riješio čuvara. To onda otvara prostor za Stojanovića koji mora pokušati probiti suparnika, tako da se on nešto češće nalazi u poziciji za dribling. Svi drugi se rijetko uopće odlučuju pokušati proći suparnika jedan-na-jedan.
To je ono što je Rossijev asistent mislio kad je rekao da Iličić odudara od ostatka lige. On je imao snagu boksača, ali je plesao kao balerina. Driblao je, provlačio je lopte i birao je rješenja koja su bila neočekivana. Ostali su bili fizički moćni i udarali su kao boksači, a cijela liga je bila disciplinirana i dobro organizirana, s jako visokim ritmom odigravanja utakmica, ali bili su šablonizirani i bez previše imaginacije za ples.
Kek je složio reprezentaciju koja udara kao boksač. Ne znači to da je Slovenija gruba ili prljava; u donjoj je polovici momčadi iz grupne faze po žutim kartonima, radi manje prekršaja od Hrvatske, Španjolske i Njemačke, a gotovo da nije imala nijedan oštar start. Usporedba s boksačem više se odnosi na to da Sloveniju ne zanima ples. Slovenci u kadru nemaju nijednu balerinu, ali imaju kompaktnu momčad koja može igrati natjecateljski nogomet i pokazati se kao tvrd orah.
Slovenija je to pokazala u skupini C. Nije upisala nijednu pobjedu, ali ni poraz. Prvo je remizirala s Danskom, onda je remizirala sa Srbijom, a onda je u zadnjem kolu remizirala s Engleskom. U te tri utakmice suparnicima je dopustila ukupno 12 udaraca unutar okvira gola i tek 28 dodavanja kojima je izbačeno više od trojice obrambenih igrača. Ograničila je suparnike, odradila je odlične obrambene predstave, bila je kompaktna i fizički moćna te nije dopustila nimalo prostora između linija.
Pomoglo je to što u skupini C nema nijedne momčadi koja je dobra u driblingu. Danska je u toj kategoriji najlošija na prvenstvu. Danci osim Joakima Mæhlea nemaju niti jednog igrača koji je čak u kvalifikacijama imao više od jednog pokušaja driblinga po utakmici, tako da ne čudi to što su u prve tri utakmice imali prosjek od 2,7 uspjelih driblinga po utakmici. Relativno nisko su i Srbi koji naprijed imaju visoke igrače kojima dribling nije karakterističan, a Englezi — koji imaju igračku kvalitetu — igraju pasivno i eliminiraju rizik, tako da i od njih nema previše pokušaja prolaska.
To je Sloveniji olakšalo defenzivnu stabilnost i utakmice svelo na čuvanje prostora, a tu su Kekovi igrači fantastični. Ne samo da su dobro trenirani i motivirani istrčati sve što treba istrčati; oni su svojim igračkim profilima po prirodi disciplinirani, čvrsti te skloni visokom ritmu, s puno trčanja u prostor bez lopte i šabloniziranom donošenju odluka.
Sloveniju u osmini finala čeka Portugal, koji je više oslonjen na dribling i koji, osim Rafaela Leãa u izolaciji na lijevom krilu, u međuliniji ima nekoliko igrača koji su navikli igrati pod pritiskom i koji mogu napraviti višak u brzoj izmjeni pozicija. Međutim, Slovenija je tvrd orah.
Kekova zona 4-4-2 organizirana je i precizno koordinirana. Nije atraktivna, ali je produžetak stila nogometa koji se u Sloveniji igra već godinama i u Šešku ima napadačku figuru koja je konstantna opasnost za kontranapade. Šeško neće proći sam niti će predriblati čuvare kako bi se oslobodio, ali jako dobro napada prostor, ekstremno je brz i ima izvanserijsku kombinaciju snage i motorike, tako da je Slovenija u njemu dobila prvu špicu koja se odlično uklapa u stil cijele momčadi.
Na kraju krajeva, u knockout fazi nije potrebno pobijediti. Dovoljno je ne izgubiti utakmicu, a to Sloveniji ide na ruku. Bit će autsajder, ali treba se pošteno potruditi da bi se pobijedilo Sloveniju. Kroz skupinu je prošla, a sad joj ostaje borba za dalje, točno onako kako su Kekovi boksači navikli.