Talijanski novinarski bard Gianni Brera jednom je rekao kako se talijanski klubovi i reprezentacije moraju braniti zbog fizičke slabosti koja je nastala zbog manjka hrane nakon Drugog svjetskog rata. Arrigo Sacchi se nije slagao s Brerom i problem nije vidio u nutricionizmu, nego u mentalitetu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Velike momčadi kroz povijest imaju jednu zajedničku točku, neovisno o eri nogometa i taktici”, ispričao je Sacchi Jonathanu Wilsonu u knjizi Inverting The Pyramid. “Sve velike momčadi su vladale terenom i loptom. To znači da diktiraš tempo igre kada imaš loptu, a kontroliraš prostor kada se braniš.“
Sličnu je na stvari gledao i César Luis Menotti koji je 1980-ih trenirao Barcelonu. Još od srebra na Olimpijskim igrama 1920. Španjolska je gajila nogometni stil koji se zasnivao na snazi, žestini i agresiji. To se kasnije savršeno uklopilo u ono kako je svoj narod vidio Francisco Franco i rodio se narativ — sličan Brerinom o pothranjenim Talijanima, samo suprotnog predznaka — La Furije koja je u nogometu žestinom utjelovila poželjne nacionalne karakteristike još debelo nakon Francove smrti. Menotti je to vidio malo drugačije. Po njemu je Španjolska mogla igrati bolji nogomet, samo kada bi odlučila biti toreador, a ne bik.
Toreador je u koridi s ciljem da ubije bika. To je krajnji ishod, ali poanta nije u tome da to napravi na najbrži mogući način. Da jest, sa sobom bi nosio pušku, a ne plašt i mačeve. Poanta je u predstavi, pokazivanju vještine i manipuliranju priče koja tek na kraju vodi do završnog udarca nakon kojeg bik pada. Jedini način na koji bik može pobijediti jest da svoj napad izvede najbrže moguće i iskoristi maksimalnu fizičku snagu. Predvidljiv je i jednodimenzionalan, zato vrlo rijetko pobjeđuje. Na to je aludirao Menotti.
Španjolska će i protiv Hrvatske dominirati posjedom lopte. Ona je sada toreador. I toreador jest favorit, ali ovaj bik je itekako jak i ima svoju šansu
Niti je Talijanima problem bio u nutricionizmu, zbog čega su morali igrati obrambeno jer nisu imali snage nadigravati sa suparnicima, niti je Španjolcima bio u tehničkoj inferiornosti zbog čega su mogli parirati samo snagom. Problem je bio isključivo u mentalitetu.
Kvragu, Barcelona je bila drugačija od ostatka Španjolske, ali opet je radila u sličnom mentalitetu. Pepu Guardioli je 1986. bilo 15 godina i otišao je na liječnički pregled na kojem su utvrdili kako će rastom dosegnuti 180 centimetara. To je bilo vrlo važno jer je Barcelona tih godina imala propisane visine za svoje igrače. Svaka pozicija je morala zadovoljiti neku normu, a onaj tko se nije dovoljno fizički razvio da može pratiti standarde španjolskog nogometa nije mogao konkurirati za seniorsku momčad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Onda su u Barceloni odlučili prestati biti bik i postati toreador.
Pepova Barcelona je dokazala Sacchijevu teoriju o velikim momčadima koje imaju zajedničku točku. Maknete trofeje u stranu i sve što imate jest momčad koja je u svakom trenutku vladala terenom i vladala loptom. Igrala je nogomet na vještinu i manipulaciju prostorom, što je onda vodilo do neizbježnog završnog udarca. Guardiola je posjed digao na razinu taktičke potrebe koja je kasnije vodila do golova. Ukratko, pokazao je novi način igre koji je promijenio mentalitet španjolskog nogometa. S Barcelonom i posjedom lopte kao osnovnim stilom Španjolska je osvojila Europsko prvenstvo 2008., Svjetsko prvenstvo 2010. i Europsko prvenstvo 2012. Od momčadi koja igra na silu Španjolska je postala momčad koja želi loptu; njena potreba je imati posjed, kontrolirati teren i diktirati tempo, što se zadržalo i do aktualne generacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, Pepova Barça nije utjecala samo na španjolski nogomet nego na cijeli svijet.
U sezoni 2003./04. u engleskoj Premier ligi bila su samo dva slučaja u kojima je jedna momčad imala preko 65 posto posjeda lopte, a oba su se dogodila nakon što je suparnik dobio rani crveni karton. U sezoni 2010./11. to je naraslo na devet utakmica, u sezoni 2017./18. na 43, a u netom završenoj sezoni je odigrana 57 utakmica u kojima je jedan od suparnika imao barem 65 posto posjeda lopte. Koliko se nogomet pod Guardiolinim utjecajem e zapravo promijenio najbolje pokazuje činjenica da su 2004. bila zabilježena samo tri slučaja igrača koji je u Premier ligi pokušao više od 100 dodavanja na jednoj utakmici. U prošloj sezoni je Pierre-Emile Højbjerg sam imao šest utakmica s minimalno 100 dodavanja.
Tu treba uzeti u obzir i to da Højbjerg igra za Tottenham; dakle, za momčad koja pod Joséom Mourinhom nije bila dominantna u posjedu lopte i koja je osma na tablici po pokušanim dodavanjima. Oni s vrha te ljestvice su još bolji. Manchester City ima Rodrija koji je ove sezone odradio 11 utakmica sa 100+ dodavanja, Liverpool Trenta Alexander-Arnolda koji je 10 puta išao preko 100 dodavanja i još devet puta preko 90, a Chelsea Jorginha koji je u jednoj jedinoj utakmici pokušao 144 dodavanja, od čega je 136 bilo točno. I najvažnije od svega, njegova dodavanja nisu išla unatrag. Lopta je nakon njegovih dodavanja prešla ukupno 2.372 metra, ali puno bitniji podatak je koliko je Jorginho svojim dodavanjima približio momčad suparničkom golu. Gleda samo koliko se pomaknuo isključivo vertikalno, Jorginho je osvojio 503 metra terena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije više stvar u tome tko se kome sviđa i što neko voli. Privatne preference su jedno, ali činjenice su nepobitne — Pepova revolucija je utjecala na nogomet u globalu.
Sve momčadi su se adaptirale jer su to morale. One koje su željele igrati s loptom prihvatile su drugačije standarde da bi držale ritam, a one koje su se željele braniti da ne bi bile pregažene. Promijenjena su pozicioniranja igrača, taktičke zadaće i metode treninga, a igra se na puno manjim prostorima i linije su puno kompaktnije. Pozicijski nogomet i okupacija ključnih zona terena postali su osnova modernog nogometa jer nužno je i u obrani i u napadu imati strukturu koji će omogućiti kontrolu prostora.
Zbog toga se događa ta sve veća disperzija u količini lopte u nogama. Prije 20-ak godina je bilo manje kontrole i posjedi su se češće mijenjali, a sada je česta situacija da jedna momčad ima dvostruko više posjeda lopte u odnosu na drugu. U Premier ligi se to ove sezone dogodilo u 15,8 posto utakmica, dok je 2004. takva dominacija jedne momčadi zabilježena u samo 0,5 posto slučajeva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedan od ključnih razloga za to jest to što između držanja posjeda i zonske obrane nema velike strateške razlike. Dobar primjer za to je utakmica Španjolske i Švedske iz prvog kola Europskog prvenstva. Španjolci su imali 85 posto posjeda lopte, a Šveđani nisu prebacili niti 100 dodavanja. Na kraju su nabrali 89 točnih, broj koji je Rodri sam ove sezone u svim natjecanjima za klub i reprezentaciju prebacio 22 puta. Međutim, obje momčadi su imale isti cilj — kontrolu širine terena i međuprostora. Strateški su ključni bili isti prostori i iste zone terena, a principi su dolazili iz pravila pozicijske igre. Jednako kao što je Španjolska napadala, tako se Švedska branila; po istim načelima.
Na kraju je Španjolska je stvorila više prilika. Imala je 17 udaraca, od čega je 11 bilo iz suparničkog kaznenog prostora, stvorila je pet velikih šansi, ali i Švedska je imala dvije velike šanse, možda i bolje od onih koje je imala Španjolska. Jednostavno, to je tako; ako imate toliko visok posjed lopte, logično je da ćete stvarati šanse na račun volumena napada, jer previše puta dođete u suparnički kazneni prostor da se ništa ne bi dogodilo. Isto tako, ostavljate previše prostora da i suparnik ne bi dobio šansu pobjeći. Pitanje je samo tko će iskoristiti svoje šanse.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Španjolska će i protiv Hrvatske dominirati posjedom lopte. To je njezin stil igre, to je mentalitet koji je prihvatila i koji ju sada određuje. Španjolska je sada toreador.
Ne znači da će svaki put takav pristup donijeti rezultat. Statistički, uspješnije momčadi u pravilu imaju veći posjed lopte i ovaj skok broja igrača koji rade 100+ dodavanja nije slučajan, a niti su treneri budale koji nešto rade iako nema smisla, ali gola činjenica da imate loptu nije garancija bilo čega. Nogomet ne nudi točne odgovore i nepogrešive recepte koje se mora pratiti, pa tako to nije ni igra na posjed sama po sebi.
To pogotovo ne znači da se svakome mora sviđati stil igre koji njeguju Španjolci. Doduše, čudan je fetiš koji ljudi kod nas imaju da svaki kiks nekoga s većim posjedom lopte komentiraju citiranjem Jorgea Sampaolija i izlaska u kojem je on imao posjed, a curu je doma odveo drugi lik, dok će hladno preskočiti spomenuti kada momčad poput Portugala bude razbijena od Njemačke bez želje da igra u posjedu, iako ima kvalitetu za nešto više od bunkera. Međutim, ta averzija prema posjedu je nekako razumljiva jer u nogometu vjerojatno ne postoji ništa dosadnije od lošeg pozicijskog nogometa u kojem momčad ne zna što bi s loptom kada je ima u nogama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A upravo to je bila Sampaolijeva poanta. On nije želio reći kako će njegova momčad idući put imati manje posjeda i kako će predati loptu, nego da mora biti konkretnija s njom. Toreador može plesati koliko želi, ali cilj je ubiti bika. To je problem koji Španjolska ima. Ona ima problem sa zadavanjem konačnog udarca jer promašuje previše prilika. Protiv Švedske i Poljske je to bilo očito, iako je stvorila dovoljno da riješi utakmicu. Slovačkoj su Španjolci natrpali pet komada, a nisu igrali ništa bolje nego prije. Samo su zabili ono što su morali i to je bio kraj priče.
Ali problem ide i dalje od doslovne razine. Toreador bika ubada više puta kako bi ga izmorio i oslabio prije nego što ga dokrajči. Španjolskoj ne nedostaje samo konkretnosti pred golom, nedostaje joj konkretnosti i u posjedu. Prilično lako osvaja prostor dodavanjima i manipulira prostorom, ali nedostaje joj driblinga. U tri utakmice grupne faze Španjolska je napravila 17 driblinga, što je dovoljno tek za 20. mjesto među ekipama na turniru, a s obzirom koliko su momčadi poput Finske, Walesa i Češke imali posjeda lopte, logično je da budu ispod.
Španjolska, doduše, nikad nije bila baš kao Pepova Barcelona i taj mentalitet nikad nije bio do kraja preslikan. Čak i kroz osvajanje triju uzastopnih velikih turnira često je igrala na 1:0 i posjed koristila kako bi kontrolirala suparnika. Bila je to neka verzija tika-take koju su engleski novinari nazvali passenaccio, aludirajući na to da se Španjolci zapravo brane posjedom lopte. I to jest bilo tako, ali uvijek su imali nekoga poput Andrésa Inieste koji je na europskim i svjetskim prvenstvima imao u prosjeku 2,7 driblinga po utakmici. Sada nemaju nikoga tko je blizu takvog standarda.
A ako toreador ne ubada da izmori bika prije konačnog udarca, onda biku rastu šanse. Jedini način na koji bik može pobijediti jest da svoj napad izvede najbrže moguće i zato rijetko pobjeđuje, ali ipak ponekad pobijedi, pogotovo ako je toreador pasivan i zaigran.
To je nešto na što će Zlatko Dalić morati misliti u osmini finala i za što će morati imati rješenje. Jer toreador jest favorit, ali ovaj bik je itekako jak i ima svoju šansu.
Priča o toreadoru i biku
Talijanski novinarski bard Gianni Brera jednom je rekao kako se talijanski klubovi i reprezentacije moraju braniti zbog fizičke slabosti koja je nastala zbog manjka hrane nakon Drugog svjetskog rata. Arrigo Sacchi se nije slagao s Brerom i problem nije vidio u nutricionizmu, nego u mentalitetu.
“Velike momčadi kroz povijest imaju jednu zajedničku točku, neovisno o eri nogometa i taktici”, ispričao je Sacchi Jonathanu Wilsonu u knjizi Inverting The Pyramid. “Sve velike momčadi su vladale terenom i loptom. To znači da diktiraš tempo igre kada imaš loptu, a kontroliraš prostor kada se braniš.“
Sličnu je na stvari gledao i César Luis Menotti koji je 1980-ih trenirao Barcelonu. Još od srebra na Olimpijskim igrama 1920. Španjolska je gajila nogometni stil koji se zasnivao na snazi, žestini i agresiji. To se kasnije savršeno uklopilo u ono kako je svoj narod vidio Francisco Franco i rodio se narativ — sličan Brerinom o pothranjenim Talijanima, samo suprotnog predznaka — La Furije koja je u nogometu žestinom utjelovila poželjne nacionalne karakteristike još debelo nakon Francove smrti. Menotti je to vidio malo drugačije. Po njemu je Španjolska mogla igrati bolji nogomet, samo kada bi odlučila biti toreador, a ne bik.
Toreador je u koridi s ciljem da ubije bika. To je krajnji ishod, ali poanta nije u tome da to napravi na najbrži mogući način. Da jest, sa sobom bi nosio pušku, a ne plašt i mačeve. Poanta je u predstavi, pokazivanju vještine i manipuliranju priče koja tek na kraju vodi do završnog udarca nakon kojeg bik pada. Jedini način na koji bik može pobijediti jest da svoj napad izvede najbrže moguće i iskoristi maksimalnu fizičku snagu. Predvidljiv je i jednodimenzionalan, zato vrlo rijetko pobjeđuje. Na to je aludirao Menotti.
Španjolska će i protiv Hrvatske dominirati posjedom lopte. Ona je sada toreador. I toreador jest favorit, ali ovaj bik je itekako jak i ima svoju šansu
Niti je Talijanima problem bio u nutricionizmu, zbog čega su morali igrati obrambeno jer nisu imali snage nadigravati sa suparnicima, niti je Španjolcima bio u tehničkoj inferiornosti zbog čega su mogli parirati samo snagom. Problem je bio isključivo u mentalitetu.
Kvragu, Barcelona je bila drugačija od ostatka Španjolske, ali opet je radila u sličnom mentalitetu. Pepu Guardioli je 1986. bilo 15 godina i otišao je na liječnički pregled na kojem su utvrdili kako će rastom dosegnuti 180 centimetara. To je bilo vrlo važno jer je Barcelona tih godina imala propisane visine za svoje igrače. Svaka pozicija je morala zadovoljiti neku normu, a onaj tko se nije dovoljno fizički razvio da može pratiti standarde španjolskog nogometa nije mogao konkurirati za seniorsku momčad.
Onda su u Barceloni odlučili prestati biti bik i postati toreador.
Pepova Barcelona je dokazala Sacchijevu teoriju o velikim momčadima koje imaju zajedničku točku. Maknete trofeje u stranu i sve što imate jest momčad koja je u svakom trenutku vladala terenom i vladala loptom. Igrala je nogomet na vještinu i manipulaciju prostorom, što je onda vodilo do neizbježnog završnog udarca. Guardiola je posjed digao na razinu taktičke potrebe koja je kasnije vodila do golova. Ukratko, pokazao je novi način igre koji je promijenio mentalitet španjolskog nogometa. S Barcelonom i posjedom lopte kao osnovnim stilom Španjolska je osvojila Europsko prvenstvo 2008., Svjetsko prvenstvo 2010. i Europsko prvenstvo 2012. Od momčadi koja igra na silu Španjolska je postala momčad koja želi loptu; njena potreba je imati posjed, kontrolirati teren i diktirati tempo, što se zadržalo i do aktualne generacije.
Međutim, Pepova Barça nije utjecala samo na španjolski nogomet nego na cijeli svijet.
U sezoni 2003./04. u engleskoj Premier ligi bila su samo dva slučaja u kojima je jedna momčad imala preko 65 posto posjeda lopte, a oba su se dogodila nakon što je suparnik dobio rani crveni karton. U sezoni 2010./11. to je naraslo na devet utakmica, u sezoni 2017./18. na 43, a u netom završenoj sezoni je odigrana 57 utakmica u kojima je jedan od suparnika imao barem 65 posto posjeda lopte. Koliko se nogomet pod Guardiolinim utjecajem e zapravo promijenio najbolje pokazuje činjenica da su 2004. bila zabilježena samo tri slučaja igrača koji je u Premier ligi pokušao više od 100 dodavanja na jednoj utakmici. U prošloj sezoni je Pierre-Emile Højbjerg sam imao šest utakmica s minimalno 100 dodavanja.
Tu treba uzeti u obzir i to da Højbjerg igra za Tottenham; dakle, za momčad koja pod Joséom Mourinhom nije bila dominantna u posjedu lopte i koja je osma na tablici po pokušanim dodavanjima. Oni s vrha te ljestvice su još bolji. Manchester City ima Rodrija koji je ove sezone odradio 11 utakmica sa 100+ dodavanja, Liverpool Trenta Alexander-Arnolda koji je 10 puta išao preko 100 dodavanja i još devet puta preko 90, a Chelsea Jorginha koji je u jednoj jedinoj utakmici pokušao 144 dodavanja, od čega je 136 bilo točno. I najvažnije od svega, njegova dodavanja nisu išla unatrag. Lopta je nakon njegovih dodavanja prešla ukupno 2.372 metra, ali puno bitniji podatak je koliko je Jorginho svojim dodavanjima približio momčad suparničkom golu. Gleda samo koliko se pomaknuo isključivo vertikalno, Jorginho je osvojio 503 metra terena.
Nije više stvar u tome tko se kome sviđa i što neko voli. Privatne preference su jedno, ali činjenice su nepobitne — Pepova revolucija je utjecala na nogomet u globalu.
Sve momčadi su se adaptirale jer su to morale. One koje su željele igrati s loptom prihvatile su drugačije standarde da bi držale ritam, a one koje su se željele braniti da ne bi bile pregažene. Promijenjena su pozicioniranja igrača, taktičke zadaće i metode treninga, a igra se na puno manjim prostorima i linije su puno kompaktnije. Pozicijski nogomet i okupacija ključnih zona terena postali su osnova modernog nogometa jer nužno je i u obrani i u napadu imati strukturu koji će omogućiti kontrolu prostora.
Zbog toga se događa ta sve veća disperzija u količini lopte u nogama. Prije 20-ak godina je bilo manje kontrole i posjedi su se češće mijenjali, a sada je česta situacija da jedna momčad ima dvostruko više posjeda lopte u odnosu na drugu. U Premier ligi se to ove sezone dogodilo u 15,8 posto utakmica, dok je 2004. takva dominacija jedne momčadi zabilježena u samo 0,5 posto slučajeva.
Jedan od ključnih razloga za to jest to što između držanja posjeda i zonske obrane nema velike strateške razlike. Dobar primjer za to je utakmica Španjolske i Švedske iz prvog kola Europskog prvenstva. Španjolci su imali 85 posto posjeda lopte, a Šveđani nisu prebacili niti 100 dodavanja. Na kraju su nabrali 89 točnih, broj koji je Rodri sam ove sezone u svim natjecanjima za klub i reprezentaciju prebacio 22 puta. Međutim, obje momčadi su imale isti cilj — kontrolu širine terena i međuprostora. Strateški su ključni bili isti prostori i iste zone terena, a principi su dolazili iz pravila pozicijske igre. Jednako kao što je Španjolska napadala, tako se Švedska branila; po istim načelima.
Na kraju je Španjolska je stvorila više prilika. Imala je 17 udaraca, od čega je 11 bilo iz suparničkog kaznenog prostora, stvorila je pet velikih šansi, ali i Švedska je imala dvije velike šanse, možda i bolje od onih koje je imala Španjolska. Jednostavno, to je tako; ako imate toliko visok posjed lopte, logično je da ćete stvarati šanse na račun volumena napada, jer previše puta dođete u suparnički kazneni prostor da se ništa ne bi dogodilo. Isto tako, ostavljate previše prostora da i suparnik ne bi dobio šansu pobjeći. Pitanje je samo tko će iskoristiti svoje šanse.
Španjolska će i protiv Hrvatske dominirati posjedom lopte. To je njezin stil igre, to je mentalitet koji je prihvatila i koji ju sada određuje. Španjolska je sada toreador.
Ne znači da će svaki put takav pristup donijeti rezultat. Statistički, uspješnije momčadi u pravilu imaju veći posjed lopte i ovaj skok broja igrača koji rade 100+ dodavanja nije slučajan, a niti su treneri budale koji nešto rade iako nema smisla, ali gola činjenica da imate loptu nije garancija bilo čega. Nogomet ne nudi točne odgovore i nepogrešive recepte koje se mora pratiti, pa tako to nije ni igra na posjed sama po sebi.
To pogotovo ne znači da se svakome mora sviđati stil igre koji njeguju Španjolci. Doduše, čudan je fetiš koji ljudi kod nas imaju da svaki kiks nekoga s većim posjedom lopte komentiraju citiranjem Jorgea Sampaolija i izlaska u kojem je on imao posjed, a curu je doma odveo drugi lik, dok će hladno preskočiti spomenuti kada momčad poput Portugala bude razbijena od Njemačke bez želje da igra u posjedu, iako ima kvalitetu za nešto više od bunkera. Međutim, ta averzija prema posjedu je nekako razumljiva jer u nogometu vjerojatno ne postoji ništa dosadnije od lošeg pozicijskog nogometa u kojem momčad ne zna što bi s loptom kada je ima u nogama.
A upravo to je bila Sampaolijeva poanta. On nije želio reći kako će njegova momčad idući put imati manje posjeda i kako će predati loptu, nego da mora biti konkretnija s njom. Toreador može plesati koliko želi, ali cilj je ubiti bika. To je problem koji Španjolska ima. Ona ima problem sa zadavanjem konačnog udarca jer promašuje previše prilika. Protiv Švedske i Poljske je to bilo očito, iako je stvorila dovoljno da riješi utakmicu. Slovačkoj su Španjolci natrpali pet komada, a nisu igrali ništa bolje nego prije. Samo su zabili ono što su morali i to je bio kraj priče.
Ali problem ide i dalje od doslovne razine. Toreador bika ubada više puta kako bi ga izmorio i oslabio prije nego što ga dokrajči. Španjolskoj ne nedostaje samo konkretnosti pred golom, nedostaje joj konkretnosti i u posjedu. Prilično lako osvaja prostor dodavanjima i manipulira prostorom, ali nedostaje joj driblinga. U tri utakmice grupne faze Španjolska je napravila 17 driblinga, što je dovoljno tek za 20. mjesto među ekipama na turniru, a s obzirom koliko su momčadi poput Finske, Walesa i Češke imali posjeda lopte, logično je da budu ispod.
Španjolska, doduše, nikad nije bila baš kao Pepova Barcelona i taj mentalitet nikad nije bio do kraja preslikan. Čak i kroz osvajanje triju uzastopnih velikih turnira često je igrala na 1:0 i posjed koristila kako bi kontrolirala suparnika. Bila je to neka verzija tika-take koju su engleski novinari nazvali passenaccio, aludirajući na to da se Španjolci zapravo brane posjedom lopte. I to jest bilo tako, ali uvijek su imali nekoga poput Andrésa Inieste koji je na europskim i svjetskim prvenstvima imao u prosjeku 2,7 driblinga po utakmici. Sada nemaju nikoga tko je blizu takvog standarda.
A ako toreador ne ubada da izmori bika prije konačnog udarca, onda biku rastu šanse. Jedini način na koji bik može pobijediti jest da svoj napad izvede najbrže moguće i zato rijetko pobjeđuje, ali ipak ponekad pobijedi, pogotovo ako je toreador pasivan i zaigran.
To je nešto na što će Zlatko Dalić morati misliti u osmini finala i za što će morati imati rješenje. Jer toreador jest favorit, ali ovaj bik je itekako jak i ima svoju šansu.