Godinama mi nije jasno kako takav klub kakav je HSV iz tako velikog i bogatog grada kakav je Hamburg toliko glavinja i štrapa. A kad dođete onamo, još vam je manje jasno. Grad je čudo, stadion je čudo, navijači su čudo, grad diše s HSV-om, njegove boje i znakovi iscrtani su diljem grada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osim, naravno, u jednom komadu koji ne samo kao da nije u Hamburgu, nego po mnogo čemu kao da nije ni na ovom svijetu. Kad uđete u St. Pauli tijekom dana, imate osjećaj da ste prošli kroz portal koji vas je iz 21. bacio u teško 20. stoljeće. Kad uđete u St. Pauli tijekom noći, imate osjećaj da ste transponirani u neki postapokaliptični scenarij opskurnih neonskih reklama, dehumanizirane groteske i travestije, ne samo one seksualne.
I onda klub koji je izronio iz tog kaotičnog cirkusa prljavih ulica i prljavih životnih priča, čiji stadion izgleda kao smrdljivi spomenik nogometu kojeg više nema nigdje osim u tom kvartu, klub kojeg više zanimaju neke ideološke poruke i ideje nego biznis, čak i rezultat – uspije ove sezone vratiti Hamburg na bundesligašku mapu, dok onaj jadni HSV, koji bi to toliko želio, nastavlja grcati po drugoligaškom blatu.
No, pustimo hamburške probleme, nismo zbog njih došli u najveću njemačku luku. Hamburg je bio pozornica prve međusobne utakmice između Hrvatske i Albanije, nakon koje su ostala još samo tri europska suparnika s kojima hrvatska nogometna reprezentacija nikad nije igrala — Crna Gora, Farski otoci i Luksemburg.
Bilo je jasno unaprijed da ne bi trebalo biti navijačkih problema ili sukoba po gradu jer je riječ o prijateljskim narodima i zemljama koje nemaju praktično nikakvih otvorenih pitanja. Doista, dani uoči i sam dan utakmice prošli su bez i najmanjeg međusobnog incidenta, a bilo je prilično zabavno gledati stalno međusobno pozdravljanje i nazdravljanje skupina crveno-bijelih i crveno-crnih navijača po St. Pauliju, oko Volksparkstadiona i diljem gradskih trgova i mostova.
Njemačka policija je, još ozbiljnije od mogućih međusobnih hrvatsko-albanskih navijačkih čarki, pratila dojavljenu informaciju da su se u Njemačku uputili pripadnici praktično svih važnijih hrvatskih navijačkih skupina, koje tijekom godine ne žive baš u velikoj međusobnoj ljubavi. No, ultrasi su dogovorili međusobni pakt o nenapadanju i bilo je lijepo nakon puno godina vidjeti suprostavljene klupske zastave i navijačke skupine u zajedničkom navijanju za hrvatsku reprezentaciju na velikom natjecanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Utakmicu smo odgledali i prožvakali u ovih nekoliko dana i od srijede do danas je svaki Hrvat sa svake strane svijeta već pripremio svojih početnih 11 za Italiju koje bi trebalo dojavitiZlatku Daliću. Kako kaže Tonči Huljić, “pa-si la-ju svi-sve zna-ju”.
Ovo otvaranje Europskog prvenstva iz hrvatske perspektive meni je u glavi smiksalo koktel dvaju prethodnih velikih natjecanja na kojima smo bili. Svjetskog prvenstva 2002. i Europskog prvenstva 2020.
IMAGO/Gonzales Photo
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo drugo odnosi se na identičan način kako smo otvorili EP — startni poraz od Engleske na Wembleyu, baš kao i sad od Španjolske na Olimpijskom stadionu, pa remi s Češkom uz faze utakmice koje su bile jednako negledljive kao i sad protiv Albanije. Isto nam je za prolaz u osminu finala trebala pobjeda, tada protiv Škotske u Glasgowu, ovaj put protiv Italije u Leipzigu. Valjda će i ishod biti isti, makar uspoređivati kvalitetu tadašnje Škotske i današnje Italije nije baš pristojno.
A baš tu smo Italiju jedinu pobijedili na tom SP-u u Japanu i Južnoj Koreji prije 22 godine. Na natjecanju na koje je Mirko Jozić poveo neke stare asove koji više nisu bili ono što su bili i bilo ih je baš otužno gledati. I tek kad je Jozić popustio i na teren poslao mlade snage, prije svih Ivicu Olića i Mikija Rapaića, Hrvatska je oživjela i energetski i kvalitativno.
Teško je bilo zadnjih dana slušati silne kritike na račun nekih od velikana koji su zadnjih godina Hrvatskoj donijeli puno slave i radosti. Zajedno s njima i na račun izbornika Dalića koji ih je valjda trebao ‘spržiti’ po kratkom postupku. Dalić je s Lukom Modrićem, Ivanom Perišićem i Marcelom Brozovićem prošao puno toga i nije lako takva imena ostaviti na klupi, koliko god rezon to možda tražio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pri tom je, moj je dojam, najveći problem onaj najmlađi među njima, za čijim plućima nekako najviše žalimo. Jer bez pravog Brozovića nema ni pravog Modrića, niti pravog hrvatskog veznog reda. Za Modrića (39) i Perišića (35) smo nekako i spremni zažmiriti na jedno oko ako sve oko njih funkcionira kao švicarski sat, ali se nismo baš bili spremni pozdraviti i od Brozovićeva ozbiljnog nogometa u njegovoj tek 32. godini.
Kažu da pare kvare, a valjda nema boljeg primjera od Brozovića. Ne mislim pritom da je Brozoviću novac udario u glavu, ali posljedice igranja u ligi Saudijske Arabije, koja uz sve sasute milijarde nije ni blizu europskih elitnih liga ni po kvaliteti ni po podražaju, vide se praktično na svim igračima iz te lige koji igraju ovo Europsko prvenstvo.
Brozović je u godinu dana saudijskog života, treninga i lige od najboljeg europskog zadnjeg veznog postao najbogatiji europski prosječan igrač. Kvragu i saudijski milijuni, pokvarili su puno toga u svijetu nogometa, pokvarit će i prije vremena ugasiti neka ozbiljna i ugledna imena svjetskog nogometa, među kojima je na našu žalost i možda najvažniji igrač hrvatske reprezentacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na klupi imamo rješenje, Luka Sučić je već godinama na radaru velikih europskih klubova i liga i vjerojatno bi tamo već bio da nije bilo ozljede. Vidjelo se i u drugom poluvremenu protiv Albanije koliko drugačije izgleda naša igra kad su unutra Sučić i Mario Pašalić, a njih dvojica bi, po svemu sudeći, trebala početi i presudnu utakmicu protiv Italije.
Kak kod nas u Hrvatskoj nema mjere u hvaljenju kad je dobro, tako nema mjere ni u kritiziranju kad je loše. Prije dva tjedna u Portugalu Modrić, Perišić i Brozović nisu bili stari i svi su vjerovali da nas čeka novi velik turnir. Nažalost, povjerovao je u to i Dalić, koji nije želio redefinirati njihove uloge u mogućem završnom činu njihove reprezentativne karijere. Dalić je s Modrićem, Perišićem i Brozovićem živio, s njima je očito spreman i poginuti.
IMAGO/Justus Stegemann/Guliver
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska ima rješenja, ali nemojmo živjeti u iluziji da imamo 26 jednako dobrih igrača kao što, recimo, ima Španjolska. Dalić je sad pred velikim odlukama uoči Italije, jer s jedne strane i sam vidi da neke stvari ne štimaju, a s druge jednostavno nema nikakve logike razbucati kompletnu momčad i krenuti iznova. To se ne radi usred velikog turnira, a najmanje u presudnoj utakmici.
Pa koliko god nestrpljiva javnost zazivala brojne promjene, najgore što Dalić može napraviti je razbiti strukturu čitave momčadi i krenuti na Italiju na ‘ho-ruk’. Promjene su, dakako, nužne u odnosu na ono što smo vidjeli u Berlinu, posebno u Hamburgu. Ali promjene koje imaju smisla i logiku u odnosu na plan igre koji će se složiti za Italiju.
Hrvatska se puno puta u Dalićevo vrijeme nalazila u sličnim situacijama, bilo u kvalifikacijama, bilo na velikim natjecanjima i u pravilu je nalazila rješenje za kritične situacije kad je trebalo dovršiti kvalifikacije ili proći skupinu. Zaslužili su stoga kredit i povjerenje da to mogu napraviti i ovaj put — kako igrači, tako i izbornik — makar je ovo vjerojatno najteži od svih sličnih ispita koje su dosad polagali. Iz puno kutova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer riječ je o — Italiji. Ljudi moji, jeste li zaboravili da je Italija aktualni europski prvak? Da, nije to ona ista Italija od prije tri godine, ali je uvijek i svugdje — Italija. Reprezentacija uvijek taktički savršenih pojedinaca, klasne defenzive i više od svega — znanja kako igrati na rezultat. S Talijanima umjesto nogometa često trebate igrati šah, a Dalić će imati priliku pokazati je li u toj igri dorastao talijanskom izborniku Lucianu Spallettiju.
Klatno javne percepcije u Hrvatskoj je vrlo relativno. Protiv Portugala je Hrvatska bila vrh, protiv Albanije dno, dobije li Italiju lako je predvidjeti novu euforiju i novi ekstrem na klackalici hrvatskog nogometnog raspoloženja. Ali bi, umjesto života između euforije i depresije, možda bilo pametnije pokazati zrno realnosti koje će prihvatiti činjenicu da Hrvatska ima izuzetno tešku grupu u kojoj, usprkos svim svojim medaljama u zadnjim godinama, u dvije od tri utakmice neće istrčati kao favorit, što god mi mislili o tome.
Stoga uz zrno obzira prema ljudima koji su pisali povijest nogometa ove zemlje i uz želju da izbornik i njegov stručni stožer detektiraju i korigiraju sve ono što nije valjalo u prve dvije utakmice, korektno je dati im prigodu da još jednom pokažu i potvrde svoju veličinu.
Pa ako i ne uspiju — da ih u završnom činu njihove reprezentativne bajke ispratimo onim što su zaslužili. Pljeskom, a ne pljuvačkom.
Potvrdite svoju veličinu
Priča iz Hamburga na pola puta do Leipziga
Dalić je s Modrićem, Perišićem i Brozovićem živio, s njima je očito spreman i poginuti
Godinama mi nije jasno kako takav klub kakav je HSV iz tako velikog i bogatog grada kakav je Hamburg toliko glavinja i štrapa. A kad dođete onamo, još vam je manje jasno. Grad je čudo, stadion je čudo, navijači su čudo, grad diše s HSV-om, njegove boje i znakovi iscrtani su diljem grada.
Osim, naravno, u jednom komadu koji ne samo kao da nije u Hamburgu, nego po mnogo čemu kao da nije ni na ovom svijetu. Kad uđete u St. Pauli tijekom dana, imate osjećaj da ste prošli kroz portal koji vas je iz 21. bacio u teško 20. stoljeće. Kad uđete u St. Pauli tijekom noći, imate osjećaj da ste transponirani u neki postapokaliptični scenarij opskurnih neonskih reklama, dehumanizirane groteske i travestije, ne samo one seksualne.
I onda klub koji je izronio iz tog kaotičnog cirkusa prljavih ulica i prljavih životnih priča, čiji stadion izgleda kao smrdljivi spomenik nogometu kojeg više nema nigdje osim u tom kvartu, klub kojeg više zanimaju neke ideološke poruke i ideje nego biznis, čak i rezultat – uspije ove sezone vratiti Hamburg na bundesligašku mapu, dok onaj jadni HSV, koji bi to toliko želio, nastavlja grcati po drugoligaškom blatu.
No, pustimo hamburške probleme, nismo zbog njih došli u najveću njemačku luku. Hamburg je bio pozornica prve međusobne utakmice između Hrvatske i Albanije, nakon koje su ostala još samo tri europska suparnika s kojima hrvatska nogometna reprezentacija nikad nije igrala — Crna Gora, Farski otoci i Luksemburg.
Bilo je jasno unaprijed da ne bi trebalo biti navijačkih problema ili sukoba po gradu jer je riječ o prijateljskim narodima i zemljama koje nemaju praktično nikakvih otvorenih pitanja. Doista, dani uoči i sam dan utakmice prošli su bez i najmanjeg međusobnog incidenta, a bilo je prilično zabavno gledati stalno međusobno pozdravljanje i nazdravljanje skupina crveno-bijelih i crveno-crnih navijača po St. Pauliju, oko Volksparkstadiona i diljem gradskih trgova i mostova.
Njemačka policija je, još ozbiljnije od mogućih međusobnih hrvatsko-albanskih navijačkih čarki, pratila dojavljenu informaciju da su se u Njemačku uputili pripadnici praktično svih važnijih hrvatskih navijačkih skupina, koje tijekom godine ne žive baš u velikoj međusobnoj ljubavi. No, ultrasi su dogovorili međusobni pakt o nenapadanju i bilo je lijepo nakon puno godina vidjeti suprostavljene klupske zastave i navijačke skupine u zajedničkom navijanju za hrvatsku reprezentaciju na velikom natjecanju.
Utakmicu smo odgledali i prožvakali u ovih nekoliko dana i od srijede do danas je svaki Hrvat sa svake strane svijeta već pripremio svojih početnih 11 za Italiju koje bi trebalo dojaviti Zlatku Daliću. Kako kaže Tonči Huljić, “pa-si la-ju svi-sve zna-ju”.
Ovo otvaranje Europskog prvenstva iz hrvatske perspektive meni je u glavi smiksalo koktel dvaju prethodnih velikih natjecanja na kojima smo bili. Svjetskog prvenstva 2002. i Europskog prvenstva 2020.
Ovo drugo odnosi se na identičan način kako smo otvorili EP — startni poraz od Engleske na Wembleyu, baš kao i sad od Španjolske na Olimpijskom stadionu, pa remi s Češkom uz faze utakmice koje su bile jednako negledljive kao i sad protiv Albanije. Isto nam je za prolaz u osminu finala trebala pobjeda, tada protiv Škotske u Glasgowu, ovaj put protiv Italije u Leipzigu. Valjda će i ishod biti isti, makar uspoređivati kvalitetu tadašnje Škotske i današnje Italije nije baš pristojno.
A baš tu smo Italiju jedinu pobijedili na tom SP-u u Japanu i Južnoj Koreji prije 22 godine. Na natjecanju na koje je Mirko Jozić poveo neke stare asove koji više nisu bili ono što su bili i bilo ih je baš otužno gledati. I tek kad je Jozić popustio i na teren poslao mlade snage, prije svih Ivicu Olića i Mikija Rapaića, Hrvatska je oživjela i energetski i kvalitativno.
Teško je bilo zadnjih dana slušati silne kritike na račun nekih od velikana koji su zadnjih godina Hrvatskoj donijeli puno slave i radosti. Zajedno s njima i na račun izbornika Dalića koji ih je valjda trebao ‘spržiti’ po kratkom postupku. Dalić je s Lukom Modrićem, Ivanom Perišićem i Marcelom Brozovićem prošao puno toga i nije lako takva imena ostaviti na klupi, koliko god rezon to možda tražio.
Pri tom je, moj je dojam, najveći problem onaj najmlađi među njima, za čijim plućima nekako najviše žalimo. Jer bez pravog Brozovića nema ni pravog Modrića, niti pravog hrvatskog veznog reda. Za Modrića (39) i Perišića (35) smo nekako i spremni zažmiriti na jedno oko ako sve oko njih funkcionira kao švicarski sat, ali se nismo baš bili spremni pozdraviti i od Brozovićeva ozbiljnog nogometa u njegovoj tek 32. godini.
Kažu da pare kvare, a valjda nema boljeg primjera od Brozovića. Ne mislim pritom da je Brozoviću novac udario u glavu, ali posljedice igranja u ligi Saudijske Arabije, koja uz sve sasute milijarde nije ni blizu europskih elitnih liga ni po kvaliteti ni po podražaju, vide se praktično na svim igračima iz te lige koji igraju ovo Europsko prvenstvo.
Brozović je u godinu dana saudijskog života, treninga i lige od najboljeg europskog zadnjeg veznog postao najbogatiji europski prosječan igrač. Kvragu i saudijski milijuni, pokvarili su puno toga u svijetu nogometa, pokvarit će i prije vremena ugasiti neka ozbiljna i ugledna imena svjetskog nogometa, među kojima je na našu žalost i možda najvažniji igrač hrvatske reprezentacije.
Na klupi imamo rješenje, Luka Sučić je već godinama na radaru velikih europskih klubova i liga i vjerojatno bi tamo već bio da nije bilo ozljede. Vidjelo se i u drugom poluvremenu protiv Albanije koliko drugačije izgleda naša igra kad su unutra Sučić i Mario Pašalić, a njih dvojica bi, po svemu sudeći, trebala početi i presudnu utakmicu protiv Italije.
Kak kod nas u Hrvatskoj nema mjere u hvaljenju kad je dobro, tako nema mjere ni u kritiziranju kad je loše. Prije dva tjedna u Portugalu Modrić, Perišić i Brozović nisu bili stari i svi su vjerovali da nas čeka novi velik turnir. Nažalost, povjerovao je u to i Dalić, koji nije želio redefinirati njihove uloge u mogućem završnom činu njihove reprezentativne karijere. Dalić je s Modrićem, Perišićem i Brozovićem živio, s njima je očito spreman i poginuti.
Hrvatska ima rješenja, ali nemojmo živjeti u iluziji da imamo 26 jednako dobrih igrača kao što, recimo, ima Španjolska. Dalić je sad pred velikim odlukama uoči Italije, jer s jedne strane i sam vidi da neke stvari ne štimaju, a s druge jednostavno nema nikakve logike razbucati kompletnu momčad i krenuti iznova. To se ne radi usred velikog turnira, a najmanje u presudnoj utakmici.
Pa koliko god nestrpljiva javnost zazivala brojne promjene, najgore što Dalić može napraviti je razbiti strukturu čitave momčadi i krenuti na Italiju na ‘ho-ruk’. Promjene su, dakako, nužne u odnosu na ono što smo vidjeli u Berlinu, posebno u Hamburgu. Ali promjene koje imaju smisla i logiku u odnosu na plan igre koji će se složiti za Italiju.
Hrvatska se puno puta u Dalićevo vrijeme nalazila u sličnim situacijama, bilo u kvalifikacijama, bilo na velikim natjecanjima i u pravilu je nalazila rješenje za kritične situacije kad je trebalo dovršiti kvalifikacije ili proći skupinu. Zaslužili su stoga kredit i povjerenje da to mogu napraviti i ovaj put — kako igrači, tako i izbornik — makar je ovo vjerojatno najteži od svih sličnih ispita koje su dosad polagali. Iz puno kutova.
Jer riječ je o — Italiji. Ljudi moji, jeste li zaboravili da je Italija aktualni europski prvak? Da, nije to ona ista Italija od prije tri godine, ali je uvijek i svugdje — Italija. Reprezentacija uvijek taktički savršenih pojedinaca, klasne defenzive i više od svega — znanja kako igrati na rezultat. S Talijanima umjesto nogometa često trebate igrati šah, a Dalić će imati priliku pokazati je li u toj igri dorastao talijanskom izborniku Lucianu Spallettiju.
Klatno javne percepcije u Hrvatskoj je vrlo relativno. Protiv Portugala je Hrvatska bila vrh, protiv Albanije dno, dobije li Italiju lako je predvidjeti novu euforiju i novi ekstrem na klackalici hrvatskog nogometnog raspoloženja. Ali bi, umjesto života između euforije i depresije, možda bilo pametnije pokazati zrno realnosti koje će prihvatiti činjenicu da Hrvatska ima izuzetno tešku grupu u kojoj, usprkos svim svojim medaljama u zadnjim godinama, u dvije od tri utakmice neće istrčati kao favorit, što god mi mislili o tome.
Stoga uz zrno obzira prema ljudima koji su pisali povijest nogometa ove zemlje i uz želju da izbornik i njegov stručni stožer detektiraju i korigiraju sve ono što nije valjalo u prve dvije utakmice, korektno je dati im prigodu da još jednom pokažu i potvrde svoju veličinu.
Pa ako i ne uspiju — da ih u završnom činu njihove reprezentativne bajke ispratimo onim što su zaslužili. Pljeskom, a ne pljuvačkom.