Ovo je zapravo trebala biti priča o nogometnoj sezoni u Bosni i Hercegovini. Trebala je biti priča o novom prvaku Borcu. Trebala je biti priča i o njegovoj na prvi pogled prilično uzbudljivoj utrci sa Zrinjskim za titulu prvaka. Trebala je biti priča o finalu Kupa u kojem su igrale upravo te dvije ekipe i u kojem je na kraju slavio Zrinjski.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, sama završnica sezone potpuno je obezvrijedila bilo kakvo ozbiljno pisanje o nogometu, makar taj nogomet povremeno bio i loš i negledljiv i nadrealan, ponekad i smiješan. Obezvrijedila je bilo kakvo logično zaključivanje i bilo kakvo radovanje. Završnica sezone u Bosni i Hercegovini nije bila ništa drugo nego odvratno vrijeđanje gledatelja i njihove inteligencije. Nije ovo bila ni parodija, jer parodija ima i smisao i poruku i zapravo je, ona prava Chaplinova, Brooksova ili pythonovska parodija, inteligentna i zanimljiva. Bilo je ovo pišanje po svemu normalnom.
I da se razumijemo, takva kakva jest bila, ova bi se sezona vrlo vjerojatno provukla u sasvim obične, kako se u toj zemlji provlačila i gotovo svaka prije njih. Jer Borac je rano napravio priličnu razliku, igravši usto i prilično dobar nogomet. Pomogle su promjene domaćinstava na početku —navodno uzrokovane nepostojanjem uvjeta za televizijske prenose na stadionima — pomogla je i činjenica da je Zrinjski dogurao daleko u Europi i tako malo zapostavio prvenstvo, pomogla je i činjenica da su Sarajevo i Velež teško hvatali kontinuitet rezultata, na kraju krajeva pomagala je i činjenica da su suci, kad je trebalo, lagano gurali Borac prema pozitivnom rezultatu.
Međutim, da se ne lažemo, nije to bilo ništa neobično.
Oni koji u praksi održavaju ovakav sistem su naprosto nedodirljivi i nije ih briga za bilo kakvu priču o obrazu, poštenju ili nogometu
Ako jest, onda ste ili jučer pali s Marsa ili ste jučer počeli pratiti Premijer ligu BiH. U najgorem slučaju, ispada da ste Premijer ligu BiH počeli pratiti tamo negdje 2020., kada je započela čitava priča o Vici Zeljkoviću i njegovu preuzimanju (dijela) moći u Nogometnom savezu. Ali ako pratite Premijer ligu BiH od njena osnivanja, onda znate da to nije bilo ništa neobično i da bi pored imena Borca iz Banja Luke kao prvaka išla tek fusnota, kao što je išla i pored dobrog dijela drugih u posljednjih 20-ak godina. Nije to nikakvo opravdanje, nije to nikakvo umanjivanje štete, nije ni zatvaranje očiju — tek zaključak da je javnost u BiH manje-više indolentna i indiferentna prema onome što se u tamošnjem nogometu radi već godinama i desetljećima.
Najveći problem ove sezone zapravo je njena izjednačenost. Zvuči nadrealno, zvuči malo i banalno, ali ispada da je najveći problem sezone to što je u njoj zapravo svatko mogao dobiti svakoga, što se na vrhu nitko nije dovoljno odvojio i što je za rasplet sezone utjecaj sudaca morao biti očigledniji i brutalniji nego ranije. Iz ove perspektive možda će zvučati nevjerojatnije, možda čak i gluplje to da se istim ovim klubovima u nekim ranijim sezonama pomagalo i više i otvorenije, ali ovaj put direktno je odlučivalo rasplet prvenstva, pa je zato dojam — pored činjenice da nam je sve to svježe — ružniji i gori.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zapravo je utrku dviju prvoplasiranih ekipa na kraju obilježilo to da su i jedna i druga u završnici sezone bila u lošoj formi. Naravno, oni koji će stati u obranu povući će jednostavan argument rezultata, jer Zrinjski je (uključujući i Kup) dobio 15 utakmica zaredom, dok je Borac s druge strane u 18 utakmica (isključimo li finale Kupa sa Zrinjskim) izgubio samo jednom, i to baš od Zrinjskog.
Dakle, zvuči potpuno besmisleno, ali ako ste gledali te utakmice, nije vam tako — Borac je nakon poraza u međusobnom duelu zadržavao prednost većinom teškim pobjedama od jedan razlike, dok se Zrinjski za njime vukao nešto boljim igrama, provlačeći se nekoliko puta kroz, kako se to kaže, iglene uši. I dok je jednima otvoreno pomagao sudački kriterij koji im je dopuštao agresivniju igru kakva nije kažnjavana prekršajima i kartonima i omogućavao prilike iz bezbrojnih prekida, ni drugima nije odmogla činjenica da su dobili 12 penala tijekom sezone, od kojih čak pet u samoj njenoj završnici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, sve je to, opet kažem, za uvjete u BiH bilo relativno normalno. Koliko je normalno i da to nisu bili jedini sudački previdi i da su mnogi zatvarali oči kad su odluke išle u njihovu korist, bestidno komentirajući samo one koje su im išle na štetu, ali i to je nešto na što smo već odavno navikli. Znate već onu priču, ne bih komentirao suđenje, osim kad me suci oštete. Nogomet je u BiH odavno igra u kojoj se svi prave naivni i nevini i u kojoj se pravda traži samo do mjere do koje odgovara onima koji je traže.
Ali onda je došla proslava titule prvaka.
Borac je s tri boda protiv Igmana iz Konjica, koji je u tom trenutku već bio osigurao ostanak, trebao potvrditi naslov. Proslava je već bila spremna, majice odštampane, sve kako i priliči rutini. No, Igman je igrao neopterećeno, a Borac i dalje bio u toj svojoj lošoj formi, koja mu je onda stvorila dodatni pritisak. Igman je zaostatak od jednog gola do poluvremena pretvorio u prednost od jednog gola, a onda je započeo show Aleksandra Njegomirovića. Sucu iz Prnjavora, kojemu je ovo od 13 odsuđenih utakmica ove sezone bila osma koju je sudio Borcu, najednom su se počele priviđati stvari.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jovo Lukić je u šesnastercu zapeo, teško je reći je li to bilo za busen trave ili za svoju nogu, a Njegomirović dosudio jedan od najsramotnijih penala sezone. Borac je izjednačio, ali smo onda vidjeli još po jedan gol u obje mreže, pa je Borcu u zadnjih pola sata trebao pobjednički. Zabio ga je Zoran Kvržić iz očiglednog zaleđa, potvrdivši tako titulu prvaka za Borac, ali i pokrenuvši lavinu ismijavanja i komentara na završnicu sezone. I istina, to je bio samo vrhunac; istina, mnogo je više krivaca od jednog čovjeka i jednog kluba; istina, i drugi su profitirali, ali ovo je bilo pišanje po svima, koje je naprosto moralo izazvati buru kakvu je izazvalo.
No, ako ipak niste među onima koji su jučer pali s Marsa ili koji su ligu počeli pratiti prije četiri ili pet godina, ako bar površno poznajte stanje u bosansko-hercegovačkom nogometu, onda vam je jasno da, kao što slični slučajevi ništa nisu promijenili ranije, tako neće ni sada. Neće, prije svega, zato što su oni koji su na vodećim funkcijama — svi ti zeljkovići, beusi, durići i pilavi — oni koji u praksi održavaju ovakav sistem, naprosto nedodirljivi i nije ih briga za bilo kakvu priču o obrazu, poštenju ili nogometu. Neće ni zato što su u tom kolu i oni koji ih instaliraju kroz skupštine, ali neće ni zato što su u istom tom kolu i oni koji vode klubove, koji sjede na klupama i pretvaraju se da su treneri, oni koji igraju ili oni koji sude.
Gotovo svima njima — ili, ako hoćete, nama — odgovara način na koji se nogomet u BiH trenutno igra; nekima iz osobnih razloga, nekima zato jer ne znaju bolje i boje se da će se to vidjeti, nekima zato jer misle da je to normalno, a nekima zato jer im se naprosto više ne da boriti sa vjetrenjačama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svima znamo kako je, svi znamo što je problem i svi znamo da se neće riješiti. Do idućeg svibnja i sličnog teksta, nastavljamo se pretvarati da ozbiljan nogomet u BiH zaista postoji. Uživajte.
Ovo nije liga. Ovo je sramota
Svi znaju u čemu je problem i svi znaju da se neće riješiti
Ovo je zapravo trebala biti priča o nogometnoj sezoni u Bosni i Hercegovini. Trebala je biti priča o novom prvaku Borcu. Trebala je biti priča i o njegovoj na prvi pogled prilično uzbudljivoj utrci sa Zrinjskim za titulu prvaka. Trebala je biti priča o finalu Kupa u kojem su igrale upravo te dvije ekipe i u kojem je na kraju slavio Zrinjski.
Međutim, sama završnica sezone potpuno je obezvrijedila bilo kakvo ozbiljno pisanje o nogometu, makar taj nogomet povremeno bio i loš i negledljiv i nadrealan, ponekad i smiješan. Obezvrijedila je bilo kakvo logično zaključivanje i bilo kakvo radovanje. Završnica sezone u Bosni i Hercegovini nije bila ništa drugo nego odvratno vrijeđanje gledatelja i njihove inteligencije. Nije ovo bila ni parodija, jer parodija ima i smisao i poruku i zapravo je, ona prava Chaplinova, Brooksova ili pythonovska parodija, inteligentna i zanimljiva. Bilo je ovo pišanje po svemu normalnom.
I da se razumijemo, takva kakva jest bila, ova bi se sezona vrlo vjerojatno provukla u sasvim obične, kako se u toj zemlji provlačila i gotovo svaka prije njih. Jer Borac je rano napravio priličnu razliku, igravši usto i prilično dobar nogomet. Pomogle su promjene domaćinstava na početku —navodno uzrokovane nepostojanjem uvjeta za televizijske prenose na stadionima — pomogla je i činjenica da je Zrinjski dogurao daleko u Europi i tako malo zapostavio prvenstvo, pomogla je i činjenica da su Sarajevo i Velež teško hvatali kontinuitet rezultata, na kraju krajeva pomagala je i činjenica da su suci, kad je trebalo, lagano gurali Borac prema pozitivnom rezultatu.
Međutim, da se ne lažemo, nije to bilo ništa neobično.
Oni koji u praksi održavaju ovakav sistem su naprosto nedodirljivi i nije ih briga za bilo kakvu priču o obrazu, poštenju ili nogometu
Ako jest, onda ste ili jučer pali s Marsa ili ste jučer počeli pratiti Premijer ligu BiH. U najgorem slučaju, ispada da ste Premijer ligu BiH počeli pratiti tamo negdje 2020., kada je započela čitava priča o Vici Zeljkoviću i njegovu preuzimanju (dijela) moći u Nogometnom savezu. Ali ako pratite Premijer ligu BiH od njena osnivanja, onda znate da to nije bilo ništa neobično i da bi pored imena Borca iz Banja Luke kao prvaka išla tek fusnota, kao što je išla i pored dobrog dijela drugih u posljednjih 20-ak godina. Nije to nikakvo opravdanje, nije to nikakvo umanjivanje štete, nije ni zatvaranje očiju — tek zaključak da je javnost u BiH manje-više indolentna i indiferentna prema onome što se u tamošnjem nogometu radi već godinama i desetljećima.
Najveći problem ove sezone zapravo je njena izjednačenost. Zvuči nadrealno, zvuči malo i banalno, ali ispada da je najveći problem sezone to što je u njoj zapravo svatko mogao dobiti svakoga, što se na vrhu nitko nije dovoljno odvojio i što je za rasplet sezone utjecaj sudaca morao biti očigledniji i brutalniji nego ranije. Iz ove perspektive možda će zvučati nevjerojatnije, možda čak i gluplje to da se istim ovim klubovima u nekim ranijim sezonama pomagalo i više i otvorenije, ali ovaj put direktno je odlučivalo rasplet prvenstva, pa je zato dojam — pored činjenice da nam je sve to svježe — ružniji i gori.
Zapravo je utrku dviju prvoplasiranih ekipa na kraju obilježilo to da su i jedna i druga u završnici sezone bila u lošoj formi. Naravno, oni koji će stati u obranu povući će jednostavan argument rezultata, jer Zrinjski je (uključujući i Kup) dobio 15 utakmica zaredom, dok je Borac s druge strane u 18 utakmica (isključimo li finale Kupa sa Zrinjskim) izgubio samo jednom, i to baš od Zrinjskog.
Dakle, zvuči potpuno besmisleno, ali ako ste gledali te utakmice, nije vam tako — Borac je nakon poraza u međusobnom duelu zadržavao prednost većinom teškim pobjedama od jedan razlike, dok se Zrinjski za njime vukao nešto boljim igrama, provlačeći se nekoliko puta kroz, kako se to kaže, iglene uši. I dok je jednima otvoreno pomagao sudački kriterij koji im je dopuštao agresivniju igru kakva nije kažnjavana prekršajima i kartonima i omogućavao prilike iz bezbrojnih prekida, ni drugima nije odmogla činjenica da su dobili 12 penala tijekom sezone, od kojih čak pet u samoj njenoj završnici.
No, sve je to, opet kažem, za uvjete u BiH bilo relativno normalno. Koliko je normalno i da to nisu bili jedini sudački previdi i da su mnogi zatvarali oči kad su odluke išle u njihovu korist, bestidno komentirajući samo one koje su im išle na štetu, ali i to je nešto na što smo već odavno navikli. Znate već onu priču, ne bih komentirao suđenje, osim kad me suci oštete. Nogomet je u BiH odavno igra u kojoj se svi prave naivni i nevini i u kojoj se pravda traži samo do mjere do koje odgovara onima koji je traže.
Ali onda je došla proslava titule prvaka.
Borac je s tri boda protiv Igmana iz Konjica, koji je u tom trenutku već bio osigurao ostanak, trebao potvrditi naslov. Proslava je već bila spremna, majice odštampane, sve kako i priliči rutini. No, Igman je igrao neopterećeno, a Borac i dalje bio u toj svojoj lošoj formi, koja mu je onda stvorila dodatni pritisak. Igman je zaostatak od jednog gola do poluvremena pretvorio u prednost od jednog gola, a onda je započeo show Aleksandra Njegomirovića. Sucu iz Prnjavora, kojemu je ovo od 13 odsuđenih utakmica ove sezone bila osma koju je sudio Borcu, najednom su se počele priviđati stvari.
Jovo Lukić je u šesnastercu zapeo, teško je reći je li to bilo za busen trave ili za svoju nogu, a Njegomirović dosudio jedan od najsramotnijih penala sezone. Borac je izjednačio, ali smo onda vidjeli još po jedan gol u obje mreže, pa je Borcu u zadnjih pola sata trebao pobjednički. Zabio ga je Zoran Kvržić iz očiglednog zaleđa, potvrdivši tako titulu prvaka za Borac, ali i pokrenuvši lavinu ismijavanja i komentara na završnicu sezone. I istina, to je bio samo vrhunac; istina, mnogo je više krivaca od jednog čovjeka i jednog kluba; istina, i drugi su profitirali, ali ovo je bilo pišanje po svima, koje je naprosto moralo izazvati buru kakvu je izazvalo.
No, ako ipak niste među onima koji su jučer pali s Marsa ili koji su ligu počeli pratiti prije četiri ili pet godina, ako bar površno poznajte stanje u bosansko-hercegovačkom nogometu, onda vam je jasno da, kao što slični slučajevi ništa nisu promijenili ranije, tako neće ni sada. Neće, prije svega, zato što su oni koji su na vodećim funkcijama — svi ti zeljkovići, beusi, durići i pilavi — oni koji u praksi održavaju ovakav sistem, naprosto nedodirljivi i nije ih briga za bilo kakvu priču o obrazu, poštenju ili nogometu. Neće ni zato što su u tom kolu i oni koji ih instaliraju kroz skupštine, ali neće ni zato što su u istom tom kolu i oni koji vode klubove, koji sjede na klupama i pretvaraju se da su treneri, oni koji igraju ili oni koji sude.
Gotovo svima njima — ili, ako hoćete, nama — odgovara način na koji se nogomet u BiH trenutno igra; nekima iz osobnih razloga, nekima zato jer ne znaju bolje i boje se da će se to vidjeti, nekima zato jer misle da je to normalno, a nekima zato jer im se naprosto više ne da boriti sa vjetrenjačama.
Svima znamo kako je, svi znamo što je problem i svi znamo da se neće riješiti. Do idućeg svibnja i sličnog teksta, nastavljamo se pretvarati da ozbiljan nogomet u BiH zaista postoji. Uživajte.