Sve do 1932. najprestižniji se nogometni trofej dijelio na Olimpijskim igrama. FIFA je sredinom 1914. prihvatila OI kao vrhovno natjecanje za svoje članice i izravno je organizirala nogometne turnire 1920., 1924. i 1928., a osvajači zlatnih medalja su smatrani svjetskim nogometnim prvacima. Tim je riječima Jules Rimet pozdravio reprezentaciju Urugvaja koja je osvojila zlato na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon toga dolazi do razdvajanja. S jedne se strane stvorio problem jer je Međunarodni olimpijski odbor inzistirao na tome da na Igrama nastupaju isključivo amateri koji ne primaju naknadu za bavljenje sportom. Do tog trenutka nogomet se već uvelike profesionalizirao, pogotovo u Francuskoj i u Velikoj Britaniji, tako da se FIFA našla između zahtjeva MOO-a i najmoćnijih nogometnih saveza. S druge strane su Amerikanci odlučili pokušati progurati svoje igre i na Olimpijskim igrama 1932. su uvršteni lacrosse i američki nogomet kao pokazni sportovi, a iz programa je izbačen nogomet pod obrazloženjem da je organizacijski napor prevelik, a interes domaćeg stanovništva preslab.
To je bio izravni okidač da Rimet organizira prvo Svjetsko prvenstvo u nogometu. Kao domaćin je izabran Urugvaj — tada aktualni svjetski prvak po FIFA-inim standardima i država koja je slavila 100. svoje samostalnosti — pa je 1930. održano prvo samostalno Svjetsko prvenstvo.
Nakon Los Angelesa se nogomet vratio u program Olimpijskih igara. Sam Pierre de Coubertin je aktivno uključen u kampanju lobiranja da se nogomet igra i 1932. u Americi, tako da je bilo jasno da će povratak u Europu značiti i povratak nogometa u olimpijski program. Međutim, duh je pušten iz boce i nije bilo načina da ga se ugura natrag. U međuvremenu je organizirano još jedno Svjetsko prvenstvo, paralelno su vođeni pregovori s Englezima oko ulaska u FIFA-u, a Međunarodni olimpijski odbor je još uvijek insistirao na tome da nastupaju samo amaterski igrači. To je kasnije išlo na ruku reprezentacijama iz istočnog bloka čiji su glavni igrači, barem nominalno, bili zaposleni u državnim službama i pravno su bili amateri, ali između 1928. i 1936. OI su definitivno postale sporedno nogometno natjecanje; SP je preuzelo potpuni primat.
Hrvatska je na natjecanje koje služi kao kvalifikacije Olimpijske igre došla u slabijem izdanju nego na prošli Euro
Ironično, status nogometa na Olimpijskim igrama može se pratiti od Los Angelesa do Los Angelesa.
Nakon što je LA ugostio Igre 1932., ponovo je izabran za domaćina 1984. Amerikanci su bili svjesni da je ogromni broj njihovih najboljih sportaša profesionalan i da sveučilišne momčadi ne mogu parirati Sovjetima, tako da su počeli lobirati za ukidanje zabrane natjecanja profesionalcima. MOO je takav prijedlog odlučio prvo testirati na nogometu i ušao je u pregovore s FIFA-om, ali svima je bilo jasno da FIFA nije zainteresirana za još jedan turnir koji bi bio konkurencija Svjetskom prvenstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvo je FIFA onemogućila reprezentacijama iz Europe i Južne Amerike da šalju igrače koji su nastupili na SP-u, da bi od 1992. nogomet na Olimpijskim igrama bio pretvoren u U23 natjecanje — turnir na kojem mogu igrati igrači mlađi od 23 godine — a onda je od 1996. dodano da u olimpijskim reprezentacijama mogu nastupati i trojica igrača starijih od 23 godine. To je bio kompromis koji je svima odgovarao. FIFA je zadržala Mundijal kao smotru najjačih i tvornicu novca, MOO je zadržao par nogometnih zvijezda, ali one ipak nisu zasjenile sve ostale i zadržan je format olimpijskog turnira kao, zapravo, omladinskog natjecanja.
Hrvatska se još nikad nije plasirala na taj turnir.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska ima tri seniorske medalje sa Svjetskih prvenstva, ali na U21 Euru, koji služi kao kvalifikacije za OI, nikad nije bila dobra. Najbolji je rezultat ostvaren prije dvije godine kada je ispala od Španjolske u četvrtfinalu nakon produžetaka, ali to natjecanje ionako nije bilo važno u kontekstu Olimpijskih igara. U Tokio je vodio U21 Euro održan 2019. u Italiji, a u ulaznicu za Olimpijske igre u Parizu treba osigurati tako da se minimalno uđe u polufinale U21 Eura koje se upravo održava u Rumunjskoj.
Zasad ne izgleda kao da će hrvatska reprezentacija biti dio olimpijske priče.
Za početak, ovo je prva akcija u kojoj izbornik Dragan Skočić vodi ovu generaciju. Plasman na Euro osigurao je Igor Bišćan, koji je s mjesta izbornika mlade reprezentacije otišao na mjesto Dinamova trenera. Iz Bišćanove je perspektive to bio sasvim logičan potez — i financijski, i što se tiče publiciteta, i što se tiče profesionalnog izazova. Ali iz perspektive reprezentacije, riječ je o problemu jer teško je očekivati da Skočić nastavi na temeljima koje mu je ostavio Bišćan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na kraju krajeva, ti temelji i nisu baš isti. Bišćan je u prvoj utakmici kvalifikacija za Europsko prvenstvo na raspolaganju imao Josipa Šutala, Boška Šutala, Luku Sučića i Stipu Biuka. Nijedan od njih nije na raspolaganju Skočiću. Nema ni Marija Vuškovića, Hrvoja Smolčića, a u slici nije ni Marco Pašalić, kojem je Bišćan davao prilično važnu ulogu. Ako je čak i postojala neka teoretska kombinacija da se možda spusti Joška Gvardiola i pokuša s njime, ta je opcija izgubljena nakon ozljede zbog koje je propustio i finale Lige nacija. Ukratko, momčad je osjetno oslabljena izostankom nekih od ključnih nositelja iz kvalifikacija, a još se mora adaptirati na novog trenera koji ima drugačiji stil igre i tek mora upoznati svoju momčad.
U tom kontekstu Hrvatska nije odigrala lošu utakmicu protiv Ukrajine. Primila je dva naivna gola koja bi Bišćan vjerojatno preduhitrio s više igrača u obrani i drugačijim postavkama veznog reda, ali i Hrvatska je imala svoje prilike. Ukupno 22 udarca naspram 10 suparničkih, pogođen okvir gola i solidna kontrola posjeda. Nedostajalo je individualne inspiracije, jer nekoliko igrača je odigralo debelo ispod svoje razine, kao i uigranosti između linija, a nedostajalo je i toga da trener točno zna tko mu može što donijeti.
Ukratko, ovo je momčad koja se još uvijek traži. Ima nekoliko bitnih izostanaka, obrana se krpa bez nositelja kvalitete u kvalifikacijama, a novi sustav igre nije nastavak na stari. Nije sporno to da Hrvatska U21 reprezentacija ima dozu klase i pogotovo nije sporno da ima iskustvo igranja seniorskog nogometa. Dobar dio Skočićevih igrača ima uloge nositelja u klubovima HNL-a, a to u ovakvim natjecanjima može biti ključno. Vrlo lako se i jedno i drugo može pokazati već protiv Španjolske. Međutim, stvari se naprosto nisu dobro posložile. Hrpa izostanaka, loš tajming za odlazak Bišćana i Skočić koji nema vrijeme koje mu je potrebno da uigra ono što je zamislio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska je na natjecanje koje služi kao kvalifikacije Olimpijske igre došla u slabijem izdanju nego na prošli Euro. Na njemu je igrala četvrtfinale, a za osigurati ulaznicu za OI potrebno je ovaj put ući barem u polufinale. Nije gotovo i poraz od Ukrajine ne zatvara sva vrata, ali kako stvari zasad stoje, Hrvatska će još neko vrijeme čekati svoj prvi nastup na olimpijskom nogometnom turniru.
Šteta, jer nije da su Igre i blizu važnosti koje su imale prije stotinjak godina, ali svejedno bi bilo zanimljivo vidjeti koliko može ova mlada Hrvatska i koja bi trojica bila izabrana kao pojačanja.
Olimpijski snovi i realnost
Sve do 1932. najprestižniji se nogometni trofej dijelio na Olimpijskim igrama. FIFA je sredinom 1914. prihvatila OI kao vrhovno natjecanje za svoje članice i izravno je organizirala nogometne turnire 1920., 1924. i 1928., a osvajači zlatnih medalja su smatrani svjetskim nogometnim prvacima. Tim je riječima Jules Rimet pozdravio reprezentaciju Urugvaja koja je osvojila zlato na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928.
Nakon toga dolazi do razdvajanja. S jedne se strane stvorio problem jer je Međunarodni olimpijski odbor inzistirao na tome da na Igrama nastupaju isključivo amateri koji ne primaju naknadu za bavljenje sportom. Do tog trenutka nogomet se već uvelike profesionalizirao, pogotovo u Francuskoj i u Velikoj Britaniji, tako da se FIFA našla između zahtjeva MOO-a i najmoćnijih nogometnih saveza. S druge strane su Amerikanci odlučili pokušati progurati svoje igre i na Olimpijskim igrama 1932. su uvršteni lacrosse i američki nogomet kao pokazni sportovi, a iz programa je izbačen nogomet pod obrazloženjem da je organizacijski napor prevelik, a interes domaćeg stanovništva preslab.
To je bio izravni okidač da Rimet organizira prvo Svjetsko prvenstvo u nogometu. Kao domaćin je izabran Urugvaj — tada aktualni svjetski prvak po FIFA-inim standardima i država koja je slavila 100. svoje samostalnosti — pa je 1930. održano prvo samostalno Svjetsko prvenstvo.
Nakon Los Angelesa se nogomet vratio u program Olimpijskih igara. Sam Pierre de Coubertin je aktivno uključen u kampanju lobiranja da se nogomet igra i 1932. u Americi, tako da je bilo jasno da će povratak u Europu značiti i povratak nogometa u olimpijski program. Međutim, duh je pušten iz boce i nije bilo načina da ga se ugura natrag. U međuvremenu je organizirano još jedno Svjetsko prvenstvo, paralelno su vođeni pregovori s Englezima oko ulaska u FIFA-u, a Međunarodni olimpijski odbor je još uvijek insistirao na tome da nastupaju samo amaterski igrači. To je kasnije išlo na ruku reprezentacijama iz istočnog bloka čiji su glavni igrači, barem nominalno, bili zaposleni u državnim službama i pravno su bili amateri, ali između 1928. i 1936. OI su definitivno postale sporedno nogometno natjecanje; SP je preuzelo potpuni primat.
Hrvatska je na natjecanje koje služi kao kvalifikacije Olimpijske igre došla u slabijem izdanju nego na prošli Euro
Ironično, status nogometa na Olimpijskim igrama može se pratiti od Los Angelesa do Los Angelesa.
Nakon što je LA ugostio Igre 1932., ponovo je izabran za domaćina 1984. Amerikanci su bili svjesni da je ogromni broj njihovih najboljih sportaša profesionalan i da sveučilišne momčadi ne mogu parirati Sovjetima, tako da su počeli lobirati za ukidanje zabrane natjecanja profesionalcima. MOO je takav prijedlog odlučio prvo testirati na nogometu i ušao je u pregovore s FIFA-om, ali svima je bilo jasno da FIFA nije zainteresirana za još jedan turnir koji bi bio konkurencija Svjetskom prvenstvu.
Prvo je FIFA onemogućila reprezentacijama iz Europe i Južne Amerike da šalju igrače koji su nastupili na SP-u, da bi od 1992. nogomet na Olimpijskim igrama bio pretvoren u U23 natjecanje — turnir na kojem mogu igrati igrači mlađi od 23 godine — a onda je od 1996. dodano da u olimpijskim reprezentacijama mogu nastupati i trojica igrača starijih od 23 godine. To je bio kompromis koji je svima odgovarao. FIFA je zadržala Mundijal kao smotru najjačih i tvornicu novca, MOO je zadržao par nogometnih zvijezda, ali one ipak nisu zasjenile sve ostale i zadržan je format olimpijskog turnira kao, zapravo, omladinskog natjecanja.
Hrvatska se još nikad nije plasirala na taj turnir.
Hrvatska ima tri seniorske medalje sa Svjetskih prvenstva, ali na U21 Euru, koji služi kao kvalifikacije za OI, nikad nije bila dobra. Najbolji je rezultat ostvaren prije dvije godine kada je ispala od Španjolske u četvrtfinalu nakon produžetaka, ali to natjecanje ionako nije bilo važno u kontekstu Olimpijskih igara. U Tokio je vodio U21 Euro održan 2019. u Italiji, a u ulaznicu za Olimpijske igre u Parizu treba osigurati tako da se minimalno uđe u polufinale U21 Eura koje se upravo održava u Rumunjskoj.
Zasad ne izgleda kao da će hrvatska reprezentacija biti dio olimpijske priče.
Za početak, ovo je prva akcija u kojoj izbornik Dragan Skočić vodi ovu generaciju. Plasman na Euro osigurao je Igor Bišćan, koji je s mjesta izbornika mlade reprezentacije otišao na mjesto Dinamova trenera. Iz Bišćanove je perspektive to bio sasvim logičan potez — i financijski, i što se tiče publiciteta, i što se tiče profesionalnog izazova. Ali iz perspektive reprezentacije, riječ je o problemu jer teško je očekivati da Skočić nastavi na temeljima koje mu je ostavio Bišćan.
Na kraju krajeva, ti temelji i nisu baš isti. Bišćan je u prvoj utakmici kvalifikacija za Europsko prvenstvo na raspolaganju imao Josipa Šutala, Boška Šutala, Luku Sučića i Stipu Biuka. Nijedan od njih nije na raspolaganju Skočiću. Nema ni Marija Vuškovića, Hrvoja Smolčića, a u slici nije ni Marco Pašalić, kojem je Bišćan davao prilično važnu ulogu. Ako je čak i postojala neka teoretska kombinacija da se možda spusti Joška Gvardiola i pokuša s njime, ta je opcija izgubljena nakon ozljede zbog koje je propustio i finale Lige nacija. Ukratko, momčad je osjetno oslabljena izostankom nekih od ključnih nositelja iz kvalifikacija, a još se mora adaptirati na novog trenera koji ima drugačiji stil igre i tek mora upoznati svoju momčad.
U tom kontekstu Hrvatska nije odigrala lošu utakmicu protiv Ukrajine. Primila je dva naivna gola koja bi Bišćan vjerojatno preduhitrio s više igrača u obrani i drugačijim postavkama veznog reda, ali i Hrvatska je imala svoje prilike. Ukupno 22 udarca naspram 10 suparničkih, pogođen okvir gola i solidna kontrola posjeda. Nedostajalo je individualne inspiracije, jer nekoliko igrača je odigralo debelo ispod svoje razine, kao i uigranosti između linija, a nedostajalo je i toga da trener točno zna tko mu može što donijeti.
Ukratko, ovo je momčad koja se još uvijek traži. Ima nekoliko bitnih izostanaka, obrana se krpa bez nositelja kvalitete u kvalifikacijama, a novi sustav igre nije nastavak na stari. Nije sporno to da Hrvatska U21 reprezentacija ima dozu klase i pogotovo nije sporno da ima iskustvo igranja seniorskog nogometa. Dobar dio Skočićevih igrača ima uloge nositelja u klubovima HNL-a, a to u ovakvim natjecanjima može biti ključno. Vrlo lako se i jedno i drugo može pokazati već protiv Španjolske. Međutim, stvari se naprosto nisu dobro posložile. Hrpa izostanaka, loš tajming za odlazak Bišćana i Skočić koji nema vrijeme koje mu je potrebno da uigra ono što je zamislio.
Hrvatska je na natjecanje koje služi kao kvalifikacije Olimpijske igre došla u slabijem izdanju nego na prošli Euro. Na njemu je igrala četvrtfinale, a za osigurati ulaznicu za OI potrebno je ovaj put ući barem u polufinale. Nije gotovo i poraz od Ukrajine ne zatvara sva vrata, ali kako stvari zasad stoje, Hrvatska će još neko vrijeme čekati svoj prvi nastup na olimpijskom nogometnom turniru.
Šteta, jer nije da su Igre i blizu važnosti koje su imale prije stotinjak godina, ali svejedno bi bilo zanimljivo vidjeti koliko može ova mlada Hrvatska i koja bi trojica bila izabrana kao pojačanja.