Ne znate vi koliko je meni teško. Ne znam ima li čovjeka kojem je teže u životu. Svaki dan* opsjedaju me ljudi, iskaču iz kredenaca kao Cato, iz paštete kao Jadranka Kosor, pilaju me svojim pilama, maltretiraju na Mesinđeru, na Twitteru, na Instagramu, zaustavljaju na ulici, proganjaju me, postavljajući uvijek istu varijaciju jednog pitanja: Je li Giannis najbolji europski igrač svih vremena? Je li Jokara najbolji europski igrač svih vremena? Je li Luka najbolji europski igrač svih vremena? Stotine i stotine upita** na koje imam samo jedan odgovor:
Članak se nastavlja ispod oglasa
1. Ne.
2. I zapravo to je krivo postavljeno pitanje.
*Tu i tamo. ** U zadnje tri godine otprilike 23.
U ovom trenutku nemoguće je staviti u isti okvir karijere igrača koje su započele prije kasnih 1990-ih i one koje su započele kasnije. Okviri unutar kojih su se one odigravale toliko su radikalno različiti da možemo slobodno reći da su te karijere nesumjerljive.
Da bismo ih uopće počeli uspoređivati, trebali bismo napraviti valorizaciju europskih i reprezentativnih trofeja prije odlijeva europskih igrača u NBA ligu, dolaska ogromnog broja Amerikanaca na mjesta nositelja igre u europskim klubovima i raskola FIBA-e i ULEB-a koji je zauvijek promijenio izgled najvažnijeg kontinentalnog natjecanja. Nije bilo isto osvojiti Euroligu u 1980-ima i u 2010-ima, kao što nije bilo isto igrati kao Europljanin u NBA-u u 1990-ima kao sad. Staviti sve trofeje i zasluge na istu vagu je nemoguće, čak i kad isključite stvari koje je teže procijeniti, kao što su kulturološka relevantnost i međugeneracijska kvaliteta.
Gdje staviti Tonija Kukoča i Dražena Petrovića, gdje Nikosa Gallisa i Oscara Schmidta (koji je Brazilac, ali ga uvijek svojatamo), gdje Dejana Bodirogu i Dimitrisa Diamantidisa, a gdje Vassilisa Spanoulisa i Arvydasa Sabonisa? Kako ih uspoređivati s mladićima koji su, zbog osobnih ili povijesnih okolnosti, odmah dobili priliku biti nositelji igre u momčadima najbolje lige na svijetu? Njihov se doprinos na kraju može vagati samo srcem, najvažnijim i najnepreciznijim mjernim instrumentom. No, stavimo li igrače u zatvoreni sustav — kao što je, recimo, NBA — onda možemo razgovarati o tome jesu li Giannis, Jokara ili Luka najbolji europski igrači svih vremena u NBA-u. Na što je odgovor, kao što već rekoh, rezolutno ne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dirk Nowitzki i dalje ostaje broj 1. Koliko dugo? Nisam siguran. Dio odgovora mogli bismo saznati za 20-ak dana
Ta neslužbena titula i dalje pripada Dirku Nowitzkom.
Najlakše bi bilo za to okriviti dugovječnost, jer Dirk je tijekom 21 sezone u ligi u njih 16 bio relevantan igrač, s 12 uzastopnih izbora u jednu od triju najboljih petorki lige tijekom nezapamćene konkurencije na njegovoj poziciji.* Dirk je okončao karijeru sa 31.560 poena, što ga stavlja na šesto mjesto na listi svih vremena. Čovjek je jako, jako, jako dugo bio sama elita.
*Igrači koji su konkurirali za mjesto u petorkama na njegovoj poziciji za vrijeme Dirkovog peaka: LeBron, Melo, KG, Kevin Love, Chris Bosh, McGrady, C-Webb, Jermaine O’Neal (čiji peak je bio brutalan i kratak), Pierce, Pau Gasol, ostarjeli Karl Malone, KD, Amar’e, Blake Griffin, Paul George, Lamarcus Aldridge i Tim Duncan. Uzeti četiri prve petorke i pet drugih u takvoj konkurenciji je strašan uspjeh.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem s igračima koji toliko dugo vremena provedu na vrhu je taj što se taj dugačak period uspjeha nekako stopi u jedan, pa računaju kako nemaju dovoljno visok peak. Što je glupost. Pisao sam nekoć o Duncanovoj ravni, odnosno o vrhunskoj razini koju određeni igrači dosegnu i toliko dugo igraju na njoj da ne primjećujemo koliko je visoka — nazvana, naravno, po velikom Timu Duncanu. Nowitzki je obitavao na njoj. Čovjek je sam lomio playoff serije, ubijao suparnike svojim tricama i stepbackovima, demonstrirajući pritom i izuzetnu brzinu i umješnost s loptom na koju ljudi često zaboravljaju, jer se sjećaju ostarjelog Dirka koji je muku mučio s kretanjem u finišu karijere.
Nowitzki tako nije bio samo zvijezda, istinska, velika zvijezda; on je bio i prototip moderne stretch četvorke i jedan od prvih Europljana koji su dokazali da se oko igrača sa Starog kontinenta mogu graditi momčadi. Gledao sam većinu njegove karijere — što na zrnatim streamovima, što u snimkama skinutih s torrenta, što na League Passu i nemojte da vam nitko kaže drugačije. Dirk Nowitzki je bio košarkaški bog.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Unatoč tome, tijekom proteklih pet godina pojavili su se pretendenti na njegovu poziciju najboljeg europskog NBA igrača svih vremena.
Prvi među njima je Giannis Antetokounmpo, koji je tri sezone za mene bio najbolji igrač lige. Uzeo je pri tom dva MVP-ja* i titulu defenzivnog igrača godine, te šest puta ušao u najbolju petorku lige, ali svoj je zenit doživio u doigravanju 2021., kad se vratio nakon naizgled užasne ozljede i rastrančirao Phoenix Sunse u velikom finalu dominantnom predstavom na oba kraja terena koja spada u sam vrh playoff košarke u zadnjih 20 godina.
*I dalje stojim pri tome da je trebao dobiti i trećeg, nauštrb Nikole Jokića 2021. kad je na račun zamora glasača pao skroz na četvrto mjesto u glasovanju, dok je Jokić trebao dobiti Embiidov, ali to je stvarno cjepidlačenje jer su svi bili tu negdje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Giannis je u zadnje dvije sezone malo izgubio korak, zbog ozljeda de facto propustivši dva doigravanja, a njegov sjaj uvelike izgrađen na dobroj volji i simpatičnosti izblijedio je usred njegova (stvarnog ili percipiranog) sve većeg uplitanja u funkcioniranje franšize koje je rezultiralo, kažu ljudi, odlaskom Jruea Hollidaya i trenera Adriana Griffina.
Njega je naslijedio Nikola Jokić koji je, i tu sam spreman staviti ruku u vatru, imao najviši peak nekog europskog igrača ikad. Ono što je Jokara radio u zadnje tri godine košarkaško je savršenstvo, demonstracija sile i inteligencije koja se viđa jako, jako rijetko. Njegovo razumijevanje igre demonstrirano je tek šačicu puta u povijesti lige na ovakvoj razini. Njegova sposobnost manipulacije prostorom kroz kretanje, postavljanje i proslijeđivanje lopte nikad prije nije viđena na njegovoj poziciji, sigurno ne u takvom volumenu, a ja bih rekao da je viđena svega par puta prije toga kod igrača kao što su Steve Nash i Magic Johnson i Pistol Pete Maravich i Chris Paul.
Nikola možda još nema dugovječnost — u prvoj petorci lige bio je dvaput manje od Giannisa — a nema bome ni tračak obrane koji Grka čini razornim dvostranim oružjem, ali ima jednu MVP nagradu više i jednako impresivan playoff niz. Što je dovoljno da u ovom trenutku on preuzme prvo mjesto u utrci za Dirkova nasljednika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, njima dvojici uskoro bi se mogao priključiti i Luka Dončić.
Mladi je Slovenac u šest godina karijere već uzeo nagradu za rookieja godine, pet puta je ušao u prvu petorku lige, a premda još uvijek nema MVP nagradu, teško ga je kriviti za to, s obzirom na to da su mu do polovice lanjske sezone najbolji suigrači bili ili totalni levati, ili poluozljeđeni rubni All-Starovi, ili nedokazane buduće zvijezde koje nisu dobivale adekvatnu minutažu (a.k.a. Jalen Brunson), pa ni momčad nije imala skor koji bi mu omogućio da konkurira za najprestižniju individualnu nagradu.
Unatoč tome, Luka se dokazivao iz doigravanja u doigravanje, izazivajuči George — Kawhi Clipperse i Curryjeve Warriorse, bilježeći pri tom gotovo nestvarne brojke. Luka je trenutno na 31–9–8 u 45 playoff utakmica u karijeri, a tek je navršio 25, ima tri mjeseca. Takve su brojke do 25. godine života uspjeli upisati samo Duncan, LeBron i Shaq.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako bi Luka počeo aktivno juriti Nowitzkog, treba mu dugovječnost. Treba mu i MVP, bar jedan, a dojam je da bi ga u skoroj budućnosti mogao uzeti. No, ono što mu treba više od ičega je naslov. Zato što je primarni razlog Dirkova ostanka na tronu titula prvaka. I to kako je do nje došao.
Možda je glupo valorizirati naslove, jer svaki je dragocjen i svaki je vrijedan. Dobijem slom kada ljudi krenu pljuvati po određenim titulama samo zato jer su ekipe imale sreće sa ždrijebom ili ozljedama, ili zato jer su bile apsolutni favorit i to se od njih očekivalo. Naslov je naslov, naslov je zadani cilj, a doći do njega prokleto je teško i onda kad ti se sve poklopi. No, neki naslovi su impresivniji od drugih, a Dirkov iz 2011. jedan je od najimpresivnijih svih vremena.
Impresivan je zato jer je ostvaren protiv potpuno zdravog i iznimno napaljenog Miami Heata koji je imao najboljeg igrača lige, još jednog top 5 igrača i čovjeka koji je oscilirao između top 10 i top 20. LeBron James, Dwyane Wade i Chris Bosh izgubili su od momčadi u kojoj drugi najbolji igrač nikad nije igrao u All-Staru, u kojoj su trojica od sedmorice igrača rotacije bili izvan svog primea i u kojoj je 21 minutu po utakmici igrao 177 cenata visok bek iz Portorika.
Mavsi su odlučili žrtvovati čak trojicu igrača — jednog na lopti, jednog na suprotnom laktu, jednog pod košem — kako bi zaustavili ulaze LeBrona te su prislili njega i Wadea da igraju na skok-šutove i post-upove, što je u potpunosti stiltalo Heatov napad i dugoročno prisililo LeBrona da razvije igru leđima, a Bosha da razvije šut za tri poena. Mavsi su defanzivno oradili strašan posao s gnjavatorima Shawnom Marionom i DeShawnom Stevensonom, s Tysonom Chandlerom koji je usidrio sredinu obrane, i s minijaturnim JJ Barreom koji se držao u klinču s LeBronom više puta nego što bi ovaj želio priznati, ali napadački gledano Mavsi su imali jednog igrača. Sve je kretalo i završavalo s Nowitzkim.
Heat je pokušao sve da bi ga zaustavio. Nije uspio. Ubijao je Heat šutovima s jedne noge, ulascima po lijevom baselineu, polaganjima na drugi obruč, pravovremenim tricama i trpanjem s linije slobodnih bacanja. Iskupio se Dirk tako za poraz od Heata pet godina ranije kad su suci debelo nategnuli za Miami, što je mnoge natjeralo da zaborave kako je plavokosi Nijemac u toj seriji gađao svega 39 posto iz polja. Njegov trijumf protiv Heata s potkapacitiranom momčadi Mavsa — koja je prije toga pobijedila Kobe-Pau Lakerse i Durant-Westbrook OKC — spada među najveća iznenađenja u povijesti NBA finala.
Luka ima šansu napraviti nešto slično. Njegovi Mavsi nisu ni blizu tako tanki kao Dirkovi nakon odličnih akvizicija sredinom sezone, ali igrat će protiv jednog od najboljih napada svih vremena, protiv duboke i kvalitetne ekipe Celticsa koja je bila prva u ofenzivnom i druga u defenzivnom rejtingu tijekom sezonu i koja je, ne igrajući svoju najbolju košarku, riješila tri playoff serije sa samo dva poraza. Izvedu li Mavsi iznenađenje i uzme li Dončić kao najbolji igrač prsten protiv ovih Kelta, izbit će Dirku najjači adut iz ruke i pozicionirati se bok uz bok Giannisu i Jokiću.
Dugoročno gledano, vjerujem kako će sva trojica preskočiti Dirka, pogotovo ako ih posluži zdravlje; kako je krenuo, to bi mogao napraviti i Victor Wembanyama. Nowitzki je bio prvi igrač koji je dokazao da Europljani mogu biti nositelji šampionskih ekipa, a ne samo pobočnici ili druge opcije kao Pau Gasol ili Tony Parker. Sada živimo u eri u kojoj četvorica najboljih igrača lige ne dolaze iz SAD-a, a obzirom na sve veći priljev igrača iz Europe i na sve veće ulaganje u košarkašku infrastrukturu u Africi, ta bi era mogla postati još izraženija.
Dirk Nowitzki bio je jedan od najvažnijih ljudi u guranju lige u tom smjeru i zbog toga i dalje ostaje broj 1. Koliko dugo? Nisam siguran. Dio odgovora mogli bismo saznati za 20-ak dana.
Najbolji Europljanin ikad
Jedan je Dirk. Ali Luka, Nikola i Giannis mogu ga dostići
Ne znate vi koliko je meni teško. Ne znam ima li čovjeka kojem je teže u životu. Svaki dan* opsjedaju me ljudi, iskaču iz kredenaca kao Cato, iz paštete kao Jadranka Kosor, pilaju me svojim pilama, maltretiraju na Mesinđeru, na Twitteru, na Instagramu, zaustavljaju na ulici, proganjaju me, postavljajući uvijek istu varijaciju jednog pitanja: Je li Giannis najbolji europski igrač svih vremena? Je li Jokara najbolji europski igrač svih vremena? Je li Luka najbolji europski igrač svih vremena? Stotine i stotine upita** na koje imam samo jedan odgovor:
1. Ne.
2. I zapravo to je krivo postavljeno pitanje.
*Tu i tamo.
** U zadnje tri godine otprilike 23.
U ovom trenutku nemoguće je staviti u isti okvir karijere igrača koje su započele prije kasnih 1990-ih i one koje su započele kasnije. Okviri unutar kojih su se one odigravale toliko su radikalno različiti da možemo slobodno reći da su te karijere nesumjerljive.
Da bismo ih uopće počeli uspoređivati, trebali bismo napraviti valorizaciju europskih i reprezentativnih trofeja prije odlijeva europskih igrača u NBA ligu, dolaska ogromnog broja Amerikanaca na mjesta nositelja igre u europskim klubovima i raskola FIBA-e i ULEB-a koji je zauvijek promijenio izgled najvažnijeg kontinentalnog natjecanja. Nije bilo isto osvojiti Euroligu u 1980-ima i u 2010-ima, kao što nije bilo isto igrati kao Europljanin u NBA-u u 1990-ima kao sad. Staviti sve trofeje i zasluge na istu vagu je nemoguće, čak i kad isključite stvari koje je teže procijeniti, kao što su kulturološka relevantnost i međugeneracijska kvaliteta.
Gdje staviti Tonija Kukoča i Dražena Petrovića, gdje Nikosa Gallisa i Oscara Schmidta (koji je Brazilac, ali ga uvijek svojatamo), gdje Dejana Bodirogu i Dimitrisa Diamantidisa, a gdje Vassilisa Spanoulisa i Arvydasa Sabonisa? Kako ih uspoređivati s mladićima koji su, zbog osobnih ili povijesnih okolnosti, odmah dobili priliku biti nositelji igre u momčadima najbolje lige na svijetu? Njihov se doprinos na kraju može vagati samo srcem, najvažnijim i najnepreciznijim mjernim instrumentom. No, stavimo li igrače u zatvoreni sustav — kao što je, recimo, NBA — onda možemo razgovarati o tome jesu li Giannis, Jokara ili Luka najbolji europski igrači svih vremena u NBA-u. Na što je odgovor, kao što već rekoh, rezolutno ne.
Ta neslužbena titula i dalje pripada Dirku Nowitzkom.
Najlakše bi bilo za to okriviti dugovječnost, jer Dirk je tijekom 21 sezone u ligi u njih 16 bio relevantan igrač, s 12 uzastopnih izbora u jednu od triju najboljih petorki lige tijekom nezapamćene konkurencije na njegovoj poziciji.* Dirk je okončao karijeru sa 31.560 poena, što ga stavlja na šesto mjesto na listi svih vremena. Čovjek je jako, jako, jako dugo bio sama elita.
*Igrači koji su konkurirali za mjesto u petorkama na njegovoj poziciji za vrijeme Dirkovog peaka: LeBron, Melo, KG, Kevin Love, Chris Bosh, McGrady, C-Webb, Jermaine O’Neal (čiji peak je bio brutalan i kratak), Pierce, Pau Gasol, ostarjeli Karl Malone, KD, Amar’e, Blake Griffin, Paul George, Lamarcus Aldridge i Tim Duncan. Uzeti četiri prve petorke i pet drugih u takvoj konkurenciji je strašan uspjeh.
Problem s igračima koji toliko dugo vremena provedu na vrhu je taj što se taj dugačak period uspjeha nekako stopi u jedan, pa računaju kako nemaju dovoljno visok peak. Što je glupost. Pisao sam nekoć o Duncanovoj ravni, odnosno o vrhunskoj razini koju određeni igrači dosegnu i toliko dugo igraju na njoj da ne primjećujemo koliko je visoka — nazvana, naravno, po velikom Timu Duncanu. Nowitzki je obitavao na njoj. Čovjek je sam lomio playoff serije, ubijao suparnike svojim tricama i stepbackovima, demonstrirajući pritom i izuzetnu brzinu i umješnost s loptom na koju ljudi često zaboravljaju, jer se sjećaju ostarjelog Dirka koji je muku mučio s kretanjem u finišu karijere.
Nowitzki tako nije bio samo zvijezda, istinska, velika zvijezda; on je bio i prototip moderne stretch četvorke i jedan od prvih Europljana koji su dokazali da se oko igrača sa Starog kontinenta mogu graditi momčadi. Gledao sam većinu njegove karijere — što na zrnatim streamovima, što u snimkama skinutih s torrenta, što na League Passu i nemojte da vam nitko kaže drugačije. Dirk Nowitzki je bio košarkaški bog.
Unatoč tome, tijekom proteklih pet godina pojavili su se pretendenti na njegovu poziciju najboljeg europskog NBA igrača svih vremena.
Prvi među njima je Giannis Antetokounmpo, koji je tri sezone za mene bio najbolji igrač lige. Uzeo je pri tom dva MVP-ja* i titulu defenzivnog igrača godine, te šest puta ušao u najbolju petorku lige, ali svoj je zenit doživio u doigravanju 2021., kad se vratio nakon naizgled užasne ozljede i rastrančirao Phoenix Sunse u velikom finalu dominantnom predstavom na oba kraja terena koja spada u sam vrh playoff košarke u zadnjih 20 godina.
*I dalje stojim pri tome da je trebao dobiti i trećeg, nauštrb Nikole Jokića 2021. kad je na račun zamora glasača pao skroz na četvrto mjesto u glasovanju, dok je Jokić trebao dobiti Embiidov, ali to je stvarno cjepidlačenje jer su svi bili tu negdje.
Giannis je u zadnje dvije sezone malo izgubio korak, zbog ozljeda de facto propustivši dva doigravanja, a njegov sjaj uvelike izgrađen na dobroj volji i simpatičnosti izblijedio je usred njegova (stvarnog ili percipiranog) sve većeg uplitanja u funkcioniranje franšize koje je rezultiralo, kažu ljudi, odlaskom Jruea Hollidaya i trenera Adriana Griffina.
Njega je naslijedio Nikola Jokić koji je, i tu sam spreman staviti ruku u vatru, imao najviši peak nekog europskog igrača ikad. Ono što je Jokara radio u zadnje tri godine košarkaško je savršenstvo, demonstracija sile i inteligencije koja se viđa jako, jako rijetko. Njegovo razumijevanje igre demonstrirano je tek šačicu puta u povijesti lige na ovakvoj razini. Njegova sposobnost manipulacije prostorom kroz kretanje, postavljanje i proslijeđivanje lopte nikad prije nije viđena na njegovoj poziciji, sigurno ne u takvom volumenu, a ja bih rekao da je viđena svega par puta prije toga kod igrača kao što su Steve Nash i Magic Johnson i Pistol Pete Maravich i Chris Paul.
Nikola možda još nema dugovječnost — u prvoj petorci lige bio je dvaput manje od Giannisa — a nema bome ni tračak obrane koji Grka čini razornim dvostranim oružjem, ali ima jednu MVP nagradu više i jednako impresivan playoff niz. Što je dovoljno da u ovom trenutku on preuzme prvo mjesto u utrci za Dirkova nasljednika.
No, njima dvojici uskoro bi se mogao priključiti i Luka Dončić.
Mladi je Slovenac u šest godina karijere već uzeo nagradu za rookieja godine, pet puta je ušao u prvu petorku lige, a premda još uvijek nema MVP nagradu, teško ga je kriviti za to, s obzirom na to da su mu do polovice lanjske sezone najbolji suigrači bili ili totalni levati, ili poluozljeđeni rubni All-Starovi, ili nedokazane buduće zvijezde koje nisu dobivale adekvatnu minutažu (a.k.a. Jalen Brunson), pa ni momčad nije imala skor koji bi mu omogućio da konkurira za najprestižniju individualnu nagradu.
Unatoč tome, Luka se dokazivao iz doigravanja u doigravanje, izazivajuči George — Kawhi Clipperse i Curryjeve Warriorse, bilježeći pri tom gotovo nestvarne brojke. Luka je trenutno na 31–9–8 u 45 playoff utakmica u karijeri, a tek je navršio 25, ima tri mjeseca. Takve su brojke do 25. godine života uspjeli upisati samo Duncan, LeBron i Shaq.
Kako bi Luka počeo aktivno juriti Nowitzkog, treba mu dugovječnost. Treba mu i MVP, bar jedan, a dojam je da bi ga u skoroj budućnosti mogao uzeti. No, ono što mu treba više od ičega je naslov. Zato što je primarni razlog Dirkova ostanka na tronu titula prvaka. I to kako je do nje došao.
Možda je glupo valorizirati naslove, jer svaki je dragocjen i svaki je vrijedan. Dobijem slom kada ljudi krenu pljuvati po određenim titulama samo zato jer su ekipe imale sreće sa ždrijebom ili ozljedama, ili zato jer su bile apsolutni favorit i to se od njih očekivalo. Naslov je naslov, naslov je zadani cilj, a doći do njega prokleto je teško i onda kad ti se sve poklopi. No, neki naslovi su impresivniji od drugih, a Dirkov iz 2011. jedan je od najimpresivnijih svih vremena.
Impresivan je zato jer je ostvaren protiv potpuno zdravog i iznimno napaljenog Miami Heata koji je imao najboljeg igrača lige, još jednog top 5 igrača i čovjeka koji je oscilirao između top 10 i top 20. LeBron James, Dwyane Wade i Chris Bosh izgubili su od momčadi u kojoj drugi najbolji igrač nikad nije igrao u All-Staru, u kojoj su trojica od sedmorice igrača rotacije bili izvan svog primea i u kojoj je 21 minutu po utakmici igrao 177 cenata visok bek iz Portorika.
Mavsi su odlučili žrtvovati čak trojicu igrača — jednog na lopti, jednog na suprotnom laktu, jednog pod košem — kako bi zaustavili ulaze LeBrona te su prislili njega i Wadea da igraju na skok-šutove i post-upove, što je u potpunosti stiltalo Heatov napad i dugoročno prisililo LeBrona da razvije igru leđima, a Bosha da razvije šut za tri poena. Mavsi su defanzivno oradili strašan posao s gnjavatorima Shawnom Marionom i DeShawnom Stevensonom, s Tysonom Chandlerom koji je usidrio sredinu obrane, i s minijaturnim JJ Barreom koji se držao u klinču s LeBronom više puta nego što bi ovaj želio priznati, ali napadački gledano Mavsi su imali jednog igrača. Sve je kretalo i završavalo s Nowitzkim.
Heat je pokušao sve da bi ga zaustavio. Nije uspio. Ubijao je Heat šutovima s jedne noge, ulascima po lijevom baselineu, polaganjima na drugi obruč, pravovremenim tricama i trpanjem s linije slobodnih bacanja. Iskupio se Dirk tako za poraz od Heata pet godina ranije kad su suci debelo nategnuli za Miami, što je mnoge natjeralo da zaborave kako je plavokosi Nijemac u toj seriji gađao svega 39 posto iz polja. Njegov trijumf protiv Heata s potkapacitiranom momčadi Mavsa — koja je prije toga pobijedila Kobe-Pau Lakerse i Durant-Westbrook OKC — spada među najveća iznenađenja u povijesti NBA finala.
Luka ima šansu napraviti nešto slično. Njegovi Mavsi nisu ni blizu tako tanki kao Dirkovi nakon odličnih akvizicija sredinom sezone, ali igrat će protiv jednog od najboljih napada svih vremena, protiv duboke i kvalitetne ekipe Celticsa koja je bila prva u ofenzivnom i druga u defenzivnom rejtingu tijekom sezonu i koja je, ne igrajući svoju najbolju košarku, riješila tri playoff serije sa samo dva poraza. Izvedu li Mavsi iznenađenje i uzme li Dončić kao najbolji igrač prsten protiv ovih Kelta, izbit će Dirku najjači adut iz ruke i pozicionirati se bok uz bok Giannisu i Jokiću.
Dugoročno gledano, vjerujem kako će sva trojica preskočiti Dirka, pogotovo ako ih posluži zdravlje; kako je krenuo, to bi mogao napraviti i Victor Wembanyama. Nowitzki je bio prvi igrač koji je dokazao da Europljani mogu biti nositelji šampionskih ekipa, a ne samo pobočnici ili druge opcije kao Pau Gasol ili Tony Parker. Sada živimo u eri u kojoj četvorica najboljih igrača lige ne dolaze iz SAD-a, a obzirom na sve veći priljev igrača iz Europe i na sve veće ulaganje u košarkašku infrastrukturu u Africi, ta bi era mogla postati još izraženija.
Dirk Nowitzki bio je jedan od najvažnijih ljudi u guranju lige u tom smjeru i zbog toga i dalje ostaje broj 1. Koliko dugo? Nisam siguran. Dio odgovora mogli bismo saznati za 20-ak dana.