Berlin je na neki način bio točka u kojoj je sve eksplodiralo. Naravno, grmjele su tribine od hrvatske pjesme i u Francuskoj 1998. i u Portugalu 2004., ali tek su Berlin i Njemačka pretvorili hrvatsku nogometnu reprezentaciju u općenarodni pokret.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer u Berlin se po prvi put išlo i s kartom i bez karte. I s obitelji i s društvom. I zbog utakmice i zbog *dana utakmice. Berlin je bio prvi grad koji je pretrpio višednevni desant hrvatskih navijača kojih je, kažu procjene, bilo preko 100.000.
Bilo je to nešto nedoživljeno, barem dotad. A mislim da se u tom obliku nikad nigdje i nije ponovilo, iako je Beč dvije godine kasnije bio vrlo blizu. Tek danas, zapravo, shvaćam koliku sam sreću imao što sam u prvom licu doživio i proživio to nezaboravno reprezentativno ‘sveto trojstvo’: Berlin 2006., London 2007. i Beč 2008.
Čitavu punoljetnost kasnije Hrvatska se opet vraća u Berlin na otvaranje. Onaj Brazil bio je magičan, pumpali smo se tada energijom da možemo (i) s njima, iako nismo mogli. Ona scena kad lik u hrvatskim bojama utrčava na travnjak, nezainteresirano juri pored zvijezdetina kalibra Ronalda, Ronaldinha, Kake, Roberta Carlosa i klekne pred Dadu Pršu kako bi mu poljubio kopačke, vječno je ostala slika privrženosti i odanosti mnogih koji su tada prevalili pola Europe ili svijeta da bi bili tu i doživjeli to.
Čitavu punoljetnost kasnije Hrvatska više nije reprezentacija koja u Berlin dolazi po iznenađenje ili potvrdu, jer Hrvatska može iznenaditi samo nekog nogometnog neznalicu, a potvrdâ svoje kvalitete je imala više nego većina europskih reprezentacija koje se i ovog puta guraju ispred nje u novčanoj vrijednosti ili kladioničarskim koeficijentima. No, dobro, nije da nismo navikli. I bilo bi loše da je drugačije. Jer znamo već jako dobro da Hrvatska u pravilu ne zna/ne voli biti favorit. Pa budimo onda opet nekakav ‘crni konj’, zašto ne?
Španjolska se Hrvatskoj postavlja na put već četvrto Europsko prvenstvo u nizu. Godine 2012. smo zapamtili kakav je seronja njemački sudac Wolfgang Stark, godine 2016. smo zapamtili preokret koji su režirali Nikola Kalinići Ivan Perišić i Modrićeve instrukcije Subašiću na temu gdje Sergio Ramos puca penale, 2021. smo zapamtili Oršićev i Pašalićev gol za produžetke i Kramarićev promašeni zicer u njima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvi put ćemo, međutim, s njima otvoriti veliko natjecanje. Imali smo priliku jedno zatvoriti — u finalu Lige nacija prošlog ljeta penali su, nažalost, otišli na njihovu stranu, iako igra baš i nije. Puno toga Španjolcima ima za ‘naplatiti’ ova Modrićeva generacija, između ostalog i najveći poraz u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije, onih 0:6 u Elcheu nakon svjetskog srebra iz Rusije.
Hrvatska je u pravilu jako dobro otvarala Europska prvenstva, a jedini poraz na startu doživjela je od Engleske prije tri godine na Wembleyu. Dvaput je turnir otvarala pobjedama protiv Turske (1996. u Nottinghamu i 2016. u Parizu), jednom je pobijedila i domaćina na njegovz stadionu (2008. u Beču), 2012. u Poznanju pobijedila je Irsku, a jedini remi na otvaranju ubilježila je sa Švicarskom u Leiriji 2004.
Sanjin Strukic/PIXSELL
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pobjede protiv Makedonije i posebno Portugala, ali i svježa sjećanja na dominaciju protiv Egipta u Kairu na prijateljskom turniru u ožujku rasplamsale su vatru optimizma koja je bila malo zagušena s ona dva jesenska poraza od Turske i Walesa. Ali bio je to specifičan trenutak u kojem se baš gromila negativnosti sručila na svlačionicu, koja je mjesec dana kasnije u dvostrukom programu protiv Latvije i Armenije ipak osigurala novo navijačko iskrcavanje u Njemačkoj bez stresa dodatnih kvalifikacija.
Osim pobjeda, optimizam je rasplamsala i činjenica da je, za razliku od jeseni, većina reprezentativaca na proljeće bildala i formu i samopouzdanje i praktično su svi ključni igrači sezonu završili zdravi. A to je najljepša glazba za uši bilo kojeg trenera/izbornika.
Mateo Kovačić i Joško Gvardiol potpuno su se uklopili u City-World i odigrali sezonu u kojoj su obojica postali (još) bolji igrači. Rasprave oko pozicije na kojoj multipotentni Gvardiol može najviše dati Hrvatskoj utihnule su nakon njegova majstorskog izdanja na lijevom beku u trijumfu protiv Portugala. Zlatko Dalić može samo zahvaljivati Bogu što mu je poslao takvog majstora kojemu je svejedno gdje ga stavite — svugdje će odigrati sjajno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mario Pašalić i Josip Stanišić okrunuli su se velikim trofejima iako je početak sezone za obojicu bio težak. Ali obojica su na koncu pokazala kakvi su sjajni igrači i kakav raskošan materijal Dalić ima u svojoj svlačionici praktično na svakoj poziciji.
Nakon novih jesenskih početaka tijekom proljeća su se stabilizirali i Lovro Majer, Josip Šutalo, Dominik Livaković, Luka Ivanušec, oporavili su se Ivan Perišić, Nikola Vlašić, Ante Budimir, standardno dobri bili su Andrej Kramarić, Bruno Petković, Luka Sučić, a sezonu s punom minutažom u Italiji su odradili stoperi Martin Erlić i Marin Pongračić. Puno dobrih stvari dogodilo se reprezentativnoj svlačionici tijekom prve polovice 2024.
Ako bismo tražili jednu točku koja malo žulja, barem mene, onda je to Marcelo Brozović. Možda je to samo dojam, ali nekako mi se čini da je unosna, ali ne odveć izazovna sezona u saudijskoj ligi ipak uzela Brozoviću barem komadić onih čeličnih pluća i željeznih nogu. Još prošle godine činilo vam se da Brozović može trčati koliko god hoćete i zatvoriti što god hoćete, ali u nekim jesenskim utakmicama kao da to nije bio onaj stari, navijeni i neumorni Brozović na kojeg smo navikli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ostavljam i mogućnost da je jednostavno riječ o prirodnom popuštanju pritiska s papučice gasa čovjeka koji je ugazio u 32. godinu života, ali valjda je svima jasno da bez Brozovićevih pluća raskošan hrvatski vezni red ne može biti onako sinkroniziran i maštovit kakav je potreban da bi Hrvatska u Njemačkoj daleko dogurala.
A kad smo već kod hrvatskog veznog reda i njegove raskoši, naravno da asocijacija odmah ide u smjeru Luke Modrića. Iza hrvatskog kapetana je najkompliciranija sezona u njegovoj madridskoj odiseji, sezona u kojoj je najmanje igrao i u kojoj je, usprkos svim svojim manijakalnim radnim navikama kako bi se održao u samom vrhu, ipak bio prisiljen shvaćati da tijelo 39-godišnjaka nije jednako tijelu 29-godišnjaka.
Vladimir Šagadin/Telesport
Članak se nastavlja ispod oglasa
Već neko vrijeme, praktično još tamo od Rusije 2018., svako novo veliko natjecanje donosi špekulacije o njegovu ‘Posljednjem plesu’. Tako je i sad, logično, ali Modrić kao da ni sam još uvijek nije razriješio u svojoj glavi da je došlo vrijeme za zauvijek napustiti hrvatsku reprezentaciju. Barem tako ne izgleda, iako je teško vjerovati da će doista krenuti u novi dvogodišnji ciklus koji će završiti Svjetskim prvenstvom u Kanadi, Meksiku i SAD-u 2026. Na kraju kojeg bi već bio debelo u petom desetljeću života.
Stoga valja uživati u njegovu nogometu dok traje. Modrić je oborio brojne rekorde ne samo u hrvatskom, nego i u svjetskom nogometnom kontekstu. Samo Cristiano Ronaldo (šest) je nastupio na više Europskih prvenstava od njega, ovo mu je peto, a uđe li Hrvatska dublje u kostur knockout-faze u Njemačkoj, probit će se u ugledno društvo igrača s najviše odigranih utakmica na Europskim prvenstvima. Dosad ih je odigrao 13, a dva otvaranja turnira je i odlučio svojim golovima (protiv Austrije u Beču 2008. i Turske u Parizu 2016.).
Za razliku od Svjetskih prvenstava odakle je donijela već tri medalje, na Europskim prvenstvima Hrvatska nikad nije pobijedila u eliminacijskoj utakmici. Osim one debitantske 1996., kad smo zapamtili kakav je seronja švedski sudac Leif Sundell, sve tri sljedeće otišle su u produžetke i sve tri su završile loše: Turska u Beču 2008., Portugal u Lensu 2016., Španjolska u Kopenhagenu 2021.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, dobro, daleko su još eliminacijske utakmice, Hrvatska će ovaj put imati itekako posla i muke da bi do njih uopće došla. Jer kuglice su u istu skupinu smjestile aktualne prvake Europe, aktualne pobjednike Lige nacija i aktualne brončane s posljednjeg Svjetskog prvenstva. A i one četvrte, tko podcijeni, neće se dobro provesti.
Korak po korak, utakmicu po utakmicu, prepreku po prepreku. Ako je išta sigurno onda je sigurno da će Berlin danas gorjeti u hrvatskim bojama, grlima i dlanovima i da će omjer navijačke potpore Hrvatskoj i Španjolskoj biti sličan onome kakav je bio u Rotterdamu prošlog ljeta u finalu Lige nacija. A nakon Berlina gorjet će u crveno-bijelim kvadratićima i Hamburg i Leipzig i sve što eventualno dolazi nakon toga.
Nema druge nego skupiti prnje i — nach Deutschland.
Nach Deutschland!
Hrvatska kreće u novu europsku nogometnu avanturu
Znamo već jako dobro da Hrvatska u pravilu ne zna/ne voli biti favorit. Pa budimo onda opet nekakav ‘crni konj’
Berlin je na neki način bio točka u kojoj je sve eksplodiralo. Naravno, grmjele su tribine od hrvatske pjesme i u Francuskoj 1998. i u Portugalu 2004., ali tek su Berlin i Njemačka pretvorili hrvatsku nogometnu reprezentaciju u općenarodni pokret.
Jer u Berlin se po prvi put išlo i s kartom i bez karte. I s obitelji i s društvom. I zbog utakmice i zbog *dana utakmice. Berlin je bio prvi grad koji je pretrpio višednevni desant hrvatskih navijača kojih je, kažu procjene, bilo preko 100.000.
Bilo je to nešto nedoživljeno, barem dotad. A mislim da se u tom obliku nikad nigdje i nije ponovilo, iako je Beč dvije godine kasnije bio vrlo blizu. Tek danas, zapravo, shvaćam koliku sam sreću imao što sam u prvom licu doživio i proživio to nezaboravno reprezentativno ‘sveto trojstvo’: Berlin 2006., London 2007. i Beč 2008.
Čitavu punoljetnost kasnije Hrvatska se opet vraća u Berlin na otvaranje. Onaj Brazil bio je magičan, pumpali smo se tada energijom da možemo (i) s njima, iako nismo mogli. Ona scena kad lik u hrvatskim bojama utrčava na travnjak, nezainteresirano juri pored zvijezdetina kalibra Ronalda, Ronaldinha, Kake, Roberta Carlosa i klekne pred Dadu Pršu kako bi mu poljubio kopačke, vječno je ostala slika privrženosti i odanosti mnogih koji su tada prevalili pola Europe ili svijeta da bi bili tu i doživjeli to.
Čitavu punoljetnost kasnije Hrvatska više nije reprezentacija koja u Berlin dolazi po iznenađenje ili potvrdu, jer Hrvatska može iznenaditi samo nekog nogometnog neznalicu, a potvrdâ svoje kvalitete je imala više nego većina europskih reprezentacija koje se i ovog puta guraju ispred nje u novčanoj vrijednosti ili kladioničarskim koeficijentima. No, dobro, nije da nismo navikli. I bilo bi loše da je drugačije. Jer znamo već jako dobro da Hrvatska u pravilu ne zna/ne voli biti favorit. Pa budimo onda opet nekakav ‘crni konj’, zašto ne?
Španjolska se Hrvatskoj postavlja na put već četvrto Europsko prvenstvo u nizu. Godine 2012. smo zapamtili kakav je seronja njemački sudac Wolfgang Stark, godine 2016. smo zapamtili preokret koji su režirali Nikola Kalinić i Ivan Perišić i Modrićeve instrukcije Subašiću na temu gdje Sergio Ramos puca penale, 2021. smo zapamtili Oršićev i Pašalićev gol za produžetke i Kramarićev promašeni zicer u njima.
Prvi put ćemo, međutim, s njima otvoriti veliko natjecanje. Imali smo priliku jedno zatvoriti — u finalu Lige nacija prošlog ljeta penali su, nažalost, otišli na njihovu stranu, iako igra baš i nije. Puno toga Španjolcima ima za ‘naplatiti’ ova Modrićeva generacija, između ostalog i najveći poraz u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije, onih 0:6 u Elcheu nakon svjetskog srebra iz Rusije.
Hrvatska je u pravilu jako dobro otvarala Europska prvenstva, a jedini poraz na startu doživjela je od Engleske prije tri godine na Wembleyu. Dvaput je turnir otvarala pobjedama protiv Turske (1996. u Nottinghamu i 2016. u Parizu), jednom je pobijedila i domaćina na njegovz stadionu (2008. u Beču), 2012. u Poznanju pobijedila je Irsku, a jedini remi na otvaranju ubilježila je sa Švicarskom u Leiriji 2004.
Pobjede protiv Makedonije i posebno Portugala, ali i svježa sjećanja na dominaciju protiv Egipta u Kairu na prijateljskom turniru u ožujku rasplamsale su vatru optimizma koja je bila malo zagušena s ona dva jesenska poraza od Turske i Walesa. Ali bio je to specifičan trenutak u kojem se baš gromila negativnosti sručila na svlačionicu, koja je mjesec dana kasnije u dvostrukom programu protiv Latvije i Armenije ipak osigurala novo navijačko iskrcavanje u Njemačkoj bez stresa dodatnih kvalifikacija.
Osim pobjeda, optimizam je rasplamsala i činjenica da je, za razliku od jeseni, većina reprezentativaca na proljeće bildala i formu i samopouzdanje i praktično su svi ključni igrači sezonu završili zdravi. A to je najljepša glazba za uši bilo kojeg trenera/izbornika.
Mateo Kovačić i Joško Gvardiol potpuno su se uklopili u City-World i odigrali sezonu u kojoj su obojica postali (još) bolji igrači. Rasprave oko pozicije na kojoj multipotentni Gvardiol može najviše dati Hrvatskoj utihnule su nakon njegova majstorskog izdanja na lijevom beku u trijumfu protiv Portugala. Zlatko Dalić može samo zahvaljivati Bogu što mu je poslao takvog majstora kojemu je svejedno gdje ga stavite — svugdje će odigrati sjajno.
Mario Pašalić i Josip Stanišić okrunuli su se velikim trofejima iako je početak sezone za obojicu bio težak. Ali obojica su na koncu pokazala kakvi su sjajni igrači i kakav raskošan materijal Dalić ima u svojoj svlačionici praktično na svakoj poziciji.
Nakon novih jesenskih početaka tijekom proljeća su se stabilizirali i Lovro Majer, Josip Šutalo, Dominik Livaković, Luka Ivanušec, oporavili su se Ivan Perišić, Nikola Vlašić, Ante Budimir, standardno dobri bili su Andrej Kramarić, Bruno Petković, Luka Sučić, a sezonu s punom minutažom u Italiji su odradili stoperi Martin Erlić i Marin Pongračić. Puno dobrih stvari dogodilo se reprezentativnoj svlačionici tijekom prve polovice 2024.
Ako bismo tražili jednu točku koja malo žulja, barem mene, onda je to Marcelo Brozović. Možda je to samo dojam, ali nekako mi se čini da je unosna, ali ne odveć izazovna sezona u saudijskoj ligi ipak uzela Brozoviću barem komadić onih čeličnih pluća i željeznih nogu. Još prošle godine činilo vam se da Brozović može trčati koliko god hoćete i zatvoriti što god hoćete, ali u nekim jesenskim utakmicama kao da to nije bio onaj stari, navijeni i neumorni Brozović na kojeg smo navikli.
Ostavljam i mogućnost da je jednostavno riječ o prirodnom popuštanju pritiska s papučice gasa čovjeka koji je ugazio u 32. godinu života, ali valjda je svima jasno da bez Brozovićevih pluća raskošan hrvatski vezni red ne može biti onako sinkroniziran i maštovit kakav je potreban da bi Hrvatska u Njemačkoj daleko dogurala.
A kad smo već kod hrvatskog veznog reda i njegove raskoši, naravno da asocijacija odmah ide u smjeru Luke Modrića. Iza hrvatskog kapetana je najkompliciranija sezona u njegovoj madridskoj odiseji, sezona u kojoj je najmanje igrao i u kojoj je, usprkos svim svojim manijakalnim radnim navikama kako bi se održao u samom vrhu, ipak bio prisiljen shvaćati da tijelo 39-godišnjaka nije jednako tijelu 29-godišnjaka.
Već neko vrijeme, praktično još tamo od Rusije 2018., svako novo veliko natjecanje donosi špekulacije o njegovu ‘Posljednjem plesu’. Tako je i sad, logično, ali Modrić kao da ni sam još uvijek nije razriješio u svojoj glavi da je došlo vrijeme za zauvijek napustiti hrvatsku reprezentaciju. Barem tako ne izgleda, iako je teško vjerovati da će doista krenuti u novi dvogodišnji ciklus koji će završiti Svjetskim prvenstvom u Kanadi, Meksiku i SAD-u 2026. Na kraju kojeg bi već bio debelo u petom desetljeću života.
Stoga valja uživati u njegovu nogometu dok traje. Modrić je oborio brojne rekorde ne samo u hrvatskom, nego i u svjetskom nogometnom kontekstu. Samo Cristiano Ronaldo (šest) je nastupio na više Europskih prvenstava od njega, ovo mu je peto, a uđe li Hrvatska dublje u kostur knockout-faze u Njemačkoj, probit će se u ugledno društvo igrača s najviše odigranih utakmica na Europskim prvenstvima. Dosad ih je odigrao 13, a dva otvaranja turnira je i odlučio svojim golovima (protiv Austrije u Beču 2008. i Turske u Parizu 2016.).
Za razliku od Svjetskih prvenstava odakle je donijela već tri medalje, na Europskim prvenstvima Hrvatska nikad nije pobijedila u eliminacijskoj utakmici. Osim one debitantske 1996., kad smo zapamtili kakav je seronja švedski sudac Leif Sundell, sve tri sljedeće otišle su u produžetke i sve tri su završile loše: Turska u Beču 2008., Portugal u Lensu 2016., Španjolska u Kopenhagenu 2021.
No, dobro, daleko su još eliminacijske utakmice, Hrvatska će ovaj put imati itekako posla i muke da bi do njih uopće došla. Jer kuglice su u istu skupinu smjestile aktualne prvake Europe, aktualne pobjednike Lige nacija i aktualne brončane s posljednjeg Svjetskog prvenstva. A i one četvrte, tko podcijeni, neće se dobro provesti.
Korak po korak, utakmicu po utakmicu, prepreku po prepreku. Ako je išta sigurno onda je sigurno da će Berlin danas gorjeti u hrvatskim bojama, grlima i dlanovima i da će omjer navijačke potpore Hrvatskoj i Španjolskoj biti sličan onome kakav je bio u Rotterdamu prošlog ljeta u finalu Lige nacija. A nakon Berlina gorjet će u crveno-bijelim kvadratićima i Hamburg i Leipzig i sve što eventualno dolazi nakon toga.
Nema druge nego skupiti prnje i — nach Deutschland.