Akademska četvrt zajednički je projekt Telesporta i članova Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Splitu. U seriji tekstova na našem portalu oni će pokušati široj publici približiti svoje polje rada i kineziološku znanost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
xx
Mike Webster bio je igrač američkog nogometa, na poziciji centra u ofenzivnoj liniji. Tijekom karijere osvojio je četiri Super Bowla s Pittsburgh Steelersima, šest puta je izabran u prvu All-Pro ekipu, uvršten je u Hall of Fame američkog nogometa te se generalno smatra jednim od najvećih centara u povijesti NFL-a. Zbog svoje pojave, fizičkih kapaciteta i otpornosti dobio je nadimak Iron Mike. Ipak, njegov život nakon prestanka bavljenja profesionalnim sportom nije bio tako blještav ni ‘željezan’. Patio je od amnezije, demencije, depresije, akutnih bolova u kostima i mišićima, koristio narkotike te imao više pokušaja samoubojstva. Unatoč brizi svojih prijatelja i bivših suigrača, živio je u svom automobilu te često tjednima znao nestajati bez ikakvog objašnjenja.
Nakon što je 2002. u svojoj 50. godini preminuo od posljedica srčanog udara, njegovu autopsiju proveo je neuropatolog sa Sveučilišta u Pittsburghu Bennet Omalu. Iako je u početku sve izgledalo uobičajno, Omalu se nije mogao načuditi kako netko od blještavila NFL-a i statusa zvijezde dođe do toga da potpuno zapušten živi u derutnom automobilu, otuđen od ostatka svijeta. Sumnjao je na demenciju pugilistiku, specifičan oblik demencije uzrokovan ponavljajućim udarcima u glavu, te je na svoju ruku odlučio dodatno analizirati Websterov mozak.
Ono što je pronašao bila je velika akumulacija tau proteina koji su inače uključeni u održavanje strukture stanica u mozgu, ali povećano nakupljanje tih proteina ometa normalno funkcioniranje moždanih stanica i utječe na raspoloženje, emocije i kognitivne funkcije. Zajedno s kolegama je ovaj slučaj opisao u znanstvenom časopisu Neurosurgery , gdje je prvi put kod igrača američkog nogometa evidentiran slučaj neurodegenerativnih promjena poznatih pod nazivom kronična traumatska encefalopatija (eng. chronic traumatic encephalopathy, CTE).
Naivno očekivajući da će njegovo otkriće NFL doktori dočekati s oduševljenjem i poticajem da se riješi problem, odbor za ozljede mozga pri NFL-u tražio je da se članak povuče, smatrajući ga potpunim promašajem. Omalua to nije pokolebalo te je nastavio sa svojim istraživanjima i već je godinu kasnije objavio novo istraživanje u kojem je pisao o još jednom slučaju CTE-a kod bivšeg igrača američkog nogometa Terryja Longa, koji je počinio samoubojstvo nakon borbe s depresijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da se protokoli postpuanja kod potresa mozga ne poštuju čak ni na međunarodnim natjecanjima koje organizira direktno FIFA pokazalo je nekoliko istraživanja
Zašto i kako je uopće došlo do takvih promjena u mozgu? U pozadini svega stoji potres mozga (eng. concussion, što je i naziv holivudskog hita u kojem Will Smith glumi dr. Omalua).
Prema definiciji, potres mozga ili blaga traumatska ozljeda mozga kompleksan je patofiziološki proces uzrokovan izravnom ili neizravnom mehaničkom silom koji karakteriziraju kratkotrajna neurološka oštećenja i akutni klinički simptomi uglavnom funkcionalnog karaktera. Primarno oštećenje nastaje samim udarcem na moždane strukture dok sekundarno predstavljaju komplikacije koje mogu nastati zbog ishemije, povišenog intrakranijalnog tlaka ili hidrocefalusa. Pregledno istraživanje koje se bavilo epidemiologijom ozljeda glave u kontaktnim sportovima utvrdilo je da je najveća stopa zabilježena u ragbiju, dok je najmanja u nogometu. Ipak, čak i u nogometu na ozljede glave otpada između 5 i 20 posto svih ozljeda, ovisno o kojem se promatranom uzorku radi.
Rizik od ozljeda je veći na utakmicama nego na treninzima iz jasnih razloga koji se tiču intenziteta igre i kontakta. Također, osoba koja je već pretrpila potres mozga ima sporije reakcije i slabiju motoričku kontrolu te čak 3,73 puta veću šansu da ponovno doživi istu ozljedu i 1,6 puta veći rizik od ozljede donjih ekstremiteta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najčešći akutni simptomi potresa mozga su glavobolja i vrtoglavica koji u pravilu traju između 7 i 10 dana. Međutim, kod 10-15 posto slučajeva simptomi potraju i duže, pa govorimo o postkomocijskom sindromu. Osim toga, brojna istraživanja ukazuju na jasni potencijal ozljeda mozga na dugoročno zdravlje sportaša, poglavito uslijed opetovanih udaraca u glavu. Osim već spomenutog CTE, postoji mogućnost za pojavu Alzeimerove bolesti, kognitivnih oštećenja, afektivnih poremećaja poput depresije i drugih neurodegenerativnih bolesti.
Ilija Veselica
Koliko je to često i zabrinjavajuće opasno vrlo dobro prikazuju podaci istraživanja koje su proveli znanstvenici sa Boston University School of Medicine. Oni su u svom radu proučavali mozgove bivših igrača američkog nogometa s različitih natjecateljskih razina te su, između ostalog, pronašli jasne znakove CTE-a kod 99 posto bivših NFL igrača (110 od 111 analiziranih uzoraka) te 91 posto kod bivših igrača sa sveučilišta (48 od 53).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedan od glavnih problema kod pojave potresa mozga u sportu su dijagnostika i protokoli postupanja sa sportašom koji je doživio traumu. Borba dr. Omalua sa vodećim strukturama u NFL-u koje su negirale povezanost američkog nogometa i degenerativnih promjena na mozgu urodila je plodom na više načina. Osim direktne edukacije i informiranosti o ovom problemu, u potpunosti se doradio i postrožio takozvani concussion protocol, te sada u slučaju udarca u glavu igrač prolazi kroz cijeli niz pregleda i testiranja koje provode neovisni stručnjaci, neurološki specijalisti. Osim toga, uveden je veći broj pravila s ciljem zaštite igrača, poboljšana je zaštitna oprema, a i sama liga financira istraživanja o ozljedama mozga.
Za usporedbu s američkim nogometom, u onom drugom, ‘europskom’, ima značajno manje udaraca u glavu, ali stanje oko kontrole potresa mozga je znatno slabije uređeno.
Iako je FIFA kreirala protokol postupanja kod potresa mozga te u suradnji s British Journal of Sports Medicine standardizirala alat za procjenu stanja igrača uslijed udarca u glavu, takozvana SCAT5ljestvica, ti su obrasci samo mrtvo slovo na papiru i sva je odgovornost prepuštena timskim liječnicima koji na licu mjesta moraju donositi odluke, nerijetko pod pritiskom trenera i samih igrača, što može rezultirati povratkom ozljeđenog igrača u teren mnogo prije nego što bi to bilo optimalno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da se u praksi ti protokoli ne poštuju čak ni na međunarodnim natjecanjima koje organizira direktno FIFA pokazalo je nekoliko istraživanja. U cilju poboljšanja zaštite igrača, od 2021. je probno uvedeno pravilo dodatne zamjene za igrače koji su pretrpjeli potres mozga. Istraživanje ovog pravila na Premier ligi je utvrdilo da njegova implementacija nije utjecala na stopu ni trajanje medicinske procjene i da se protokoli za potres mozga i dalje vrlo rijetko provodi po zadanim smjernicama.
Svijest o opasnosti udaraca u glavu nepobitno je sve veća. Čak se i u mlađim dobnim nogometnim kategorijama diljem Europe počinje zabranjivati udaranje lopte glavom. Već dobro znamo da je sport zabava samo onima koji ga gledaju, dok su sportaši stalno izloženi silnom natjecateljskom pritisku i ozbiljnim zdravstvenim rizicima te je iluzija razmišljati o vrhunskom sportu kao nekoj idealnoj, zdravoj aktivnosti. No, za razliku od uobičajnih lokomotornih oštećenja, potresi mozga mogu imati dugotrajne posljedice na kvalitetu života sportaša, ponekad i s fatalnim posljedicama.
Svjedoci smo toga da su se u sportovima poput američkog nogometa mijenjale paradigme i pravila. Cijena koju su mnogi igrači platili da bi se stvari promijenile zasigurno je previsoka, ali uvedene promjene dobar su korak ka smanjenju rizika od dugoročnih zdravstvenih problema. Jasna i rigorozna pravila i protokoli nužni su i u svim ostalim kontaktnim sportovima. Iako sport gledamo primarno kroz prizmu natjecanja, treba imati na umu da bez obzira na sve, zdravlje pojedinca mora bez iznimke biti najvažnije.
Moramo pričati o potresu mozga
Akademska četvrt zajednički je projekt Telesporta i članova Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Splitu. U seriji tekstova na našem portalu oni će pokušati široj publici približiti svoje polje rada i kineziološku znanost.
xx
Mike Webster bio je igrač američkog nogometa, na poziciji centra u ofenzivnoj liniji. Tijekom karijere osvojio je četiri Super Bowla s Pittsburgh Steelersima, šest puta je izabran u prvu All-Pro ekipu, uvršten je u Hall of Fame američkog nogometa te se generalno smatra jednim od najvećih centara u povijesti NFL-a. Zbog svoje pojave, fizičkih kapaciteta i otpornosti dobio je nadimak Iron Mike. Ipak, njegov život nakon prestanka bavljenja profesionalnim sportom nije bio tako blještav ni ‘željezan’. Patio je od amnezije, demencije, depresije, akutnih bolova u kostima i mišićima, koristio narkotike te imao više pokušaja samoubojstva. Unatoč brizi svojih prijatelja i bivših suigrača, živio je u svom automobilu te često tjednima znao nestajati bez ikakvog objašnjenja.
Nakon što je 2002. u svojoj 50. godini preminuo od posljedica srčanog udara, njegovu autopsiju proveo je neuropatolog sa Sveučilišta u Pittsburghu Bennet Omalu. Iako je u početku sve izgledalo uobičajno, Omalu se nije mogao načuditi kako netko od blještavila NFL-a i statusa zvijezde dođe do toga da potpuno zapušten živi u derutnom automobilu, otuđen od ostatka svijeta. Sumnjao je na demenciju pugilistiku, specifičan oblik demencije uzrokovan ponavljajućim udarcima u glavu, te je na svoju ruku odlučio dodatno analizirati Websterov mozak.
Ono što je pronašao bila je velika akumulacija tau proteina koji su inače uključeni u održavanje strukture stanica u mozgu, ali povećano nakupljanje tih proteina ometa normalno funkcioniranje moždanih stanica i utječe na raspoloženje, emocije i kognitivne funkcije. Zajedno s kolegama je ovaj slučaj opisao u znanstvenom časopisu Neurosurgery , gdje je prvi put kod igrača američkog nogometa evidentiran slučaj neurodegenerativnih promjena poznatih pod nazivom kronična traumatska encefalopatija (eng. chronic traumatic encephalopathy, CTE).
Naivno očekivajući da će njegovo otkriće NFL doktori dočekati s oduševljenjem i poticajem da se riješi problem, odbor za ozljede mozga pri NFL-u tražio je da se članak povuče, smatrajući ga potpunim promašajem. Omalua to nije pokolebalo te je nastavio sa svojim istraživanjima i već je godinu kasnije objavio novo istraživanje u kojem je pisao o još jednom slučaju CTE-a kod bivšeg igrača američkog nogometa Terryja Longa, koji je počinio samoubojstvo nakon borbe s depresijom.
Da se protokoli postpuanja kod potresa mozga ne poštuju čak ni na međunarodnim natjecanjima koje organizira direktno FIFA pokazalo je nekoliko istraživanja
Zašto i kako je uopće došlo do takvih promjena u mozgu? U pozadini svega stoji potres mozga (eng. concussion, što je i naziv holivudskog hita u kojem Will Smith glumi dr. Omalua).
Prema definiciji, potres mozga ili blaga traumatska ozljeda mozga kompleksan je patofiziološki proces uzrokovan izravnom ili neizravnom mehaničkom silom koji karakteriziraju kratkotrajna neurološka oštećenja i akutni klinički simptomi uglavnom funkcionalnog karaktera. Primarno oštećenje nastaje samim udarcem na moždane strukture dok sekundarno predstavljaju komplikacije koje mogu nastati zbog ishemije, povišenog intrakranijalnog tlaka ili hidrocefalusa. Pregledno istraživanje koje se bavilo epidemiologijom ozljeda glave u kontaktnim sportovima utvrdilo je da je najveća stopa zabilježena u ragbiju, dok je najmanja u nogometu. Ipak, čak i u nogometu na ozljede glave otpada između 5 i 20 posto svih ozljeda, ovisno o kojem se promatranom uzorku radi.
Rizik od ozljeda je veći na utakmicama nego na treninzima iz jasnih razloga koji se tiču intenziteta igre i kontakta. Također, osoba koja je već pretrpila potres mozga ima sporije reakcije i slabiju motoričku kontrolu te čak 3,73 puta veću šansu da ponovno doživi istu ozljedu i 1,6 puta veći rizik od ozljede donjih ekstremiteta.
Najčešći akutni simptomi potresa mozga su glavobolja i vrtoglavica koji u pravilu traju između 7 i 10 dana. Međutim, kod 10-15 posto slučajeva simptomi potraju i duže, pa govorimo o postkomocijskom sindromu. Osim toga, brojna istraživanja ukazuju na jasni potencijal ozljeda mozga na dugoročno zdravlje sportaša, poglavito uslijed opetovanih udaraca u glavu. Osim već spomenutog CTE, postoji mogućnost za pojavu Alzeimerove bolesti, kognitivnih oštećenja, afektivnih poremećaja poput depresije i drugih neurodegenerativnih bolesti.
Koliko je to često i zabrinjavajuće opasno vrlo dobro prikazuju podaci istraživanja koje su proveli znanstvenici sa Boston University School of Medicine. Oni su u svom radu proučavali mozgove bivših igrača američkog nogometa s različitih natjecateljskih razina te su, između ostalog, pronašli jasne znakove CTE-a kod 99 posto bivših NFL igrača (110 od 111 analiziranih uzoraka) te 91 posto kod bivših igrača sa sveučilišta (48 od 53).
Jedan od glavnih problema kod pojave potresa mozga u sportu su dijagnostika i protokoli postupanja sa sportašom koji je doživio traumu. Borba dr. Omalua sa vodećim strukturama u NFL-u koje su negirale povezanost američkog nogometa i degenerativnih promjena na mozgu urodila je plodom na više načina. Osim direktne edukacije i informiranosti o ovom problemu, u potpunosti se doradio i postrožio takozvani concussion protocol, te sada u slučaju udarca u glavu igrač prolazi kroz cijeli niz pregleda i testiranja koje provode neovisni stručnjaci, neurološki specijalisti. Osim toga, uveden je veći broj pravila s ciljem zaštite igrača, poboljšana je zaštitna oprema, a i sama liga financira istraživanja o ozljedama mozga.
Za usporedbu s američkim nogometom, u onom drugom, ‘europskom’, ima značajno manje udaraca u glavu, ali stanje oko kontrole potresa mozga je znatno slabije uređeno.
Iako je FIFA kreirala protokol postupanja kod potresa mozga te u suradnji s British Journal of Sports Medicine standardizirala alat za procjenu stanja igrača uslijed udarca u glavu, takozvana SCAT5 ljestvica, ti su obrasci samo mrtvo slovo na papiru i sva je odgovornost prepuštena timskim liječnicima koji na licu mjesta moraju donositi odluke, nerijetko pod pritiskom trenera i samih igrača, što može rezultirati povratkom ozljeđenog igrača u teren mnogo prije nego što bi to bilo optimalno.
Da se u praksi ti protokoli ne poštuju čak ni na međunarodnim natjecanjima koje organizira direktno FIFA pokazalo je nekoliko istraživanja. U cilju poboljšanja zaštite igrača, od 2021. je probno uvedeno pravilo dodatne zamjene za igrače koji su pretrpjeli potres mozga. Istraživanje ovog pravila na Premier ligi je utvrdilo da njegova implementacija nije utjecala na stopu ni trajanje medicinske procjene i da se protokoli za potres mozga i dalje vrlo rijetko provodi po zadanim smjernicama.
Svijest o opasnosti udaraca u glavu nepobitno je sve veća. Čak se i u mlađim dobnim nogometnim kategorijama diljem Europe počinje zabranjivati udaranje lopte glavom. Već dobro znamo da je sport zabava samo onima koji ga gledaju, dok su sportaši stalno izloženi silnom natjecateljskom pritisku i ozbiljnim zdravstvenim rizicima te je iluzija razmišljati o vrhunskom sportu kao nekoj idealnoj, zdravoj aktivnosti. No, za razliku od uobičajnih lokomotornih oštećenja, potresi mozga mogu imati dugotrajne posljedice na kvalitetu života sportaša, ponekad i s fatalnim posljedicama.
Svjedoci smo toga da su se u sportovima poput američkog nogometa mijenjale paradigme i pravila. Cijena koju su mnogi igrači platili da bi se stvari promijenile zasigurno je previsoka, ali uvedene promjene dobar su korak ka smanjenju rizika od dugoročnih zdravstvenih problema. Jasna i rigorozna pravila i protokoli nužni su i u svim ostalim kontaktnim sportovima. Iako sport gledamo primarno kroz prizmu natjecanja, treba imati na umu da bez obzira na sve, zdravlje pojedinca mora bez iznimke biti najvažnije.