Jedan od najbitnijih trenutka u uspjehu Leicester Cityja bio je onaj kada je Steve Walsh prihvatio ponudu Nigela Pearsona da kao asistent dođe u njegov stožer.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Walsh je godinama bio skaut u Chelseajeu sustavu. S godinama je napredovao u klupskoj hijerarhiji, a krunski dragulj njegove karijere bio je Didier Drogba. Nije bio neki problem skautirati Drogbu 2004. kad je bio najbolji Marseilleov strijelac i igrač sezone u francuskoj ligi, ali prepoznati ga 2001. već nije bilo tako jednostavno. Walsh je podcrtao Drogbu kao potencijalnu metu dok je još bio u Le Mansu i redovito je podnosio izvješća o njegovu razvoju. Kada je José Mourinho preuzeo Chelsea, dočekao ga je registrator s više od 150 stranica Walshovih bilješki o navikama koje je Drogba pokazivao, mogućem prostoru za napredak i načinu na koji ga se može koristiti.
Kada je Pearson preuzeo Leicester, Walsh više nije bio skaut.
Skautiranje je često osamljen posao u kojem se čovjek izgubi u svim tim papirima, putovanjima i uvjeravanjima drugih da je nešto vidio. Recimo, Walsh je nešto kasnije preporučio Evertonu Andyja Robertsona dok je igrao u Hullu, kao i norveškog tinejdžera Erlinga Haalanda kojeg se moglo dovesti iz Moldea za četiri milijuna eura. Njegovi prijedlozi nisu prihvaćeni i tko zna koliko je registratora poput onoga koji je spremio za Drogbu ostalo u nekom ormaru. Na kraju krajeva, ni Drogbu nisu uzeli zato što je Welsh rekao da će biti zvijezda nego zato što je bio najbolji igrač francuske lige i zato što je te sezone natrpao 32 gola. Chelsea ga je platio 38 milijuna eura, a godinu dana ranije, kad ga je Walsh preporučio, moglo ga se dovesti za šest milijuna eura.
Standardno je bio najopasniji dribler na terenu koji jednim potezom može okrenuti utakmicu, iako je konstantno plivao u valovima podcjenjivanja
Zato je Walsh odlučio da se želi okušati u konkretnom radu s igračima. Trenerske licence je položio još 1970-ih i jedno vrijeme je radio kao trener; kada je upoznao Perasona radeći kao glavni skaut u Newcastleu, shvatio je da se dobro slažu i da imaju radnu kemiju. Kad je Pearson preuzeo Leicester, Walsh je dao otkaz na dobro plaćenom poslu glavnog skauta kluba iz Premier lige i preuzeo mjesto drugog pomoćnika u klubu koji je tada igrao u trećeligaškom društvu.
Doduše, Walsh je znao da ima rijedak set vještina i da je neodgovorno da ih povremeno ne iskoristi. Bio je trener, radio je s igračima na travnjaku iz dana u dan, dogovarao je taktiku za utakmice, ali je istovremeno njegov glas bio presudan kod procjene je li neki igrač za Leicester ili nije. Upravo je Walsh bio siguran da je Jamie Vardy napadač koji ima budućnost, a za N’Gola Kantéa je imao listu od 15 utakmica koje je pogledao prije nego je blagoslovio njegov dolazak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za Riyada Mahreza je bila dovoljna jedna jedina utakmica.
Leicesterovi su skauti pratili Ryana Mendesa koji je igrao za Le Havre u drugoj francuskoj ligi. Leicesteru je trebalo krilo koje može driblati, a Mendes se svidio skautima koji su ga nekoliko puta gledali uživo. Međutim, s obzirom na to da je Walshova riječ imala najveću težinu, u srpnju 2012. je Pearson uputio svog asistenta u Francusku kako bi uživo pogledao Mendesa i odlučio hoće li ga dovesti. Mendes je bio dobar. Na toj utakmici je čak zabio i gol, ali Walsh je tog dana ugledao Mahreza i bio je siguran da je on krilo koje Leicesteru treba. Poslao je skaute još dvaput da provjere ono što do tada nisu vidjeli, ali jedini koji je zapravo skautirao Mahreza bio je Walsh, kojem je trebala godina dana kako bi uvjerio sve oko sebe kako je Mahrez ipak materijal za Leicester.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugi — ne samo iz Leicestera, nego ni iz ostalih klubova — nisu vjerovali jer se Mahreza nije imalo ni gdje skautirati. Recimo, Mendes je u to vrijeme već igrao na Afričkom kupu nacija, bio je mladi reprezentativac i imao je nastupe u Ligue 1. Kada je došao u Francusku, dominirao je kadetskim uzrastom i bio je jedan od najperspektivnijih juniora u ligi, a čovjek se natjecao s igračima poput Edena Hazarda, Mamadoua Sakha, Valèrea Germaina i Alexandrea Lacazettea. Njegovo su ime u svojim bilježnicama imali brojni skauti koji su ga godinama pratili. S druge strane, Mahrez se sve do 18. godine nije se nije bavio ozbiljnim nogometom.
Njegov otac Ahmed nastupao je za niželigaške klubove u Alžiru i smatrao je da je nogometna karijera dobar izbor za njegova sina. Međutim, on je umro kad je Mahrez bio u ranom pubertetu, a majka je imala primjer vlastitog muža i njena se percepcija svodila na to da nogomet predstavlja isključivo gubitak vremena i novca. Mali Riyad je treninge u Sarcellesu primao kao isključivo kao nagradu za uspjehe u školi, a svoje je nogometne vještine brusio igrajući na ulicama.
Tek s 18 godina Mahrez je otišao na probu u Quimper, četveroligaški klub koji se prvo dugo nećkao hoće li ga uopće stipendirati sa 750 eura mjesečno. Prošla su dva mjeseca u kojima je Mahrez nastupao besplatno i tek onda su mu konačno pristali dati ugovor jer su shvatili da su dobili igrača koji stvarno radi razliku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Igrom slučaja, Quimper i La Harveova rezervna momčad izvučeni su u istu grupu lige National 2. Glavni La Harveov trener Cédric Daury došao je pogledati kako se njegovi juniori snalaze igrajući protiv seniora, a onda je shvatio isto što i Quimperova uprava nešto ranije i Walsh nešto kasnije — Mahrez radi razliku.
Mane su iskakale same od sebe. Bio je žgoljav, fizički nedovoljno jak i često taktički sirov; kako što se tiče pozicioniranja u napadu, tako i u aspektu zatvaranja prostora u obrani. Mahrez je bio tipični ulični nogometaš koji je igrao samo onda kad je lopta bila kod njega i zato su ga skauti zanemarivali. Ali u tih par sekundi kada bi lopta došla do njega, sve loše bi nadoknadio. Imao je fantastičnu tehniku, besprijekorno je baratao loptom i prolazio je kraj suparnika bez problema. S druge strane su obično stajali fizički jači i iskusniji igrači koji se nisu libili ni udariti, ali Mahrez je nalazio načine kako ih prolaziti. Jednostavno, bio je rođeni dribler.
Međutim, i dalje je bio prilično nepoznat. Toliko nepoznat da su alžirski novinari javno optužili Vahida Halilhodžića da je uzeo mito kad ga je uvrstio u reprezentaciju. Obično mladi igrači ne izrone baš niotkud; prvo se probiju oni koji u tinejdžerskim danima imaju imidž vrhunskih talenata jer se njima daje više šansi na lijepe oči i goli potencijal, a oni koji nisu imali takav kapital moraju ići okolnim putem, zarađivati svoje šanse i obično se probiju tek u svojim srednjim 20-ima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mahrez je baš izronio niotkud.
Ali je zato strelovito napredovao. Kroz svega par godina čovjek je od uličnog igrača bez imidža kojeg nitko nije skautirao postao jedan od trojice glavnih igrača s kojima je Leicester osvojio Premier ligu. Walsh je još uvijek bio pomoćnik, a Mahrez je te sezone briljirao. Vardy je zabio 24 gola u sezoni i bio je prvi strijelac momčadi, ali Mahrez je bio tik iza njega s 18 postignutih golova kojima je dodao još 11 asistencija, čime je postao najbolji asistent ekipe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zapravo, osnovna prijetnja suparnicima dolazila je od Mahreza. Leicester je uglavnom napadao iz kontranapada, a tu je njegova sposobnost da osvaja prostor s loptom u nogama i da se driblingom rješava suparnika bila ključ uspjeha. Ono što je Walsh vidio na prvi pogled, Mahrez je ponavljao iz kola u kolo.
Njegove premierligaške brojke iz Leicesterove šampionske sezone su fantastične. Imao je 3,5 uspješnih driblinga s 56 posto efikasnosti — što su brojke u razini onih koje je kasnije imao Hazard u Chelseaju. Osvajao je 8,2 duela po utakmici, igrao je fantastičnu obranu s 1,1 presječenom i 1,6 oduzetih lopti, a trebao je imati još i više asistencija jer je suigračima složio 20 velikih prilika. Većina modernih analitičkih modela tu njegovu sezonu drži kao jedan od najvećih utjecaja koji je igrač imao na premierligašku momčad. Od golova i asistencija, preko osvojenog prostora, kreiranih šansi, uspješnih driblinga te presječnih i oduzetih lopti – Mahrez je radio sve.
Pa ipak, Mahrez je uvijek bio nekako u trećem ili četvrtom planu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvo se pričalo o Vardyju, pa o Kantéu, onda o Claudiju Ranieriju i kolektivnoj obrani, a tek onda o Mahrezu. On je igrač koji je od starta svoje karijere plivao u valovima podcjenjivanja. Nije najbolji igrač, daleko od toga, ali kada se pogleda učinak koji je imao u Leicester i kasnije u Manchester Cityju, Mahrez je vjerojatno najzanemareniji igrač u povijesti Premier lige.
Recimo, prošle sezone je Haaland bio najbolji Cityjev strijelac. Sezonu prije toga je titulu najboljeg klupskog strijelca odnio Mahrez s 24 postignuta gola, a onu prije je završio sa 16 asistencija. Možda i najbolji pokazatelj koliko je Mahrez učinkovit je činjenica da je u pet od devet punih sezona koje je igrao za Leicester i City ostvario double-double učinak, a još mu je dvaput do dvoznamenkastog učinka nedostajala po jedna asistencija. To su fantastične brojke koje je Mahrez ostvarivao u kontinuitetu, uz činjenicu da je ostao fantastičan dribler i da je dominirao svilenkastom tehnikom na desnom krilu koje je danas deficitarna pozicija.
Na kraju krajeva, i Mahrezov je odlazak iz Premier lige ilustracija koliko je podcijenjen. Razglabalo se o svim pojačanjima koja su saudijski klubovi potpisali, a Mahrezov odlazak u Al Ahli pao je u drugi plan. Zanemaren je kao što je Mahrez bio zanemarivan kroz cijelu karijeru.
Kada se podvuče linija, Mahrez je pet puta osvojio Premier ligu, osvojio je i Ligu prvaka i dva FA Cupa, a s Alžirom je 2019. osvojio Afrički kup nacija. U Premier ligi je zabio 82 gola i dodao je 65 asistencija, u Ligi prvaka ima 20 golova i 16 asistencija, a standardno je bio najopasniji dribler na terenu i čovjek koji jednim potezom može okrenuti utakmicu, bez obzira na to što je kroz svoju karijeru konstantno plivao u valovima podcjenjivanja. Ili možda baš zbog toga.
Mahrez: Zanemaren
Jedan od najbitnijih trenutka u uspjehu Leicester Cityja bio je onaj kada je Steve Walsh prihvatio ponudu Nigela Pearsona da kao asistent dođe u njegov stožer.
Walsh je godinama bio skaut u Chelseajeu sustavu. S godinama je napredovao u klupskoj hijerarhiji, a krunski dragulj njegove karijere bio je Didier Drogba. Nije bio neki problem skautirati Drogbu 2004. kad je bio najbolji Marseilleov strijelac i igrač sezone u francuskoj ligi, ali prepoznati ga 2001. već nije bilo tako jednostavno. Walsh je podcrtao Drogbu kao potencijalnu metu dok je još bio u Le Mansu i redovito je podnosio izvješća o njegovu razvoju. Kada je José Mourinho preuzeo Chelsea, dočekao ga je registrator s više od 150 stranica Walshovih bilješki o navikama koje je Drogba pokazivao, mogućem prostoru za napredak i načinu na koji ga se može koristiti.
Kada je Pearson preuzeo Leicester, Walsh više nije bio skaut.
Skautiranje je često osamljen posao u kojem se čovjek izgubi u svim tim papirima, putovanjima i uvjeravanjima drugih da je nešto vidio. Recimo, Walsh je nešto kasnije preporučio Evertonu Andyja Robertsona dok je igrao u Hullu, kao i norveškog tinejdžera Erlinga Haalanda kojeg se moglo dovesti iz Moldea za četiri milijuna eura. Njegovi prijedlozi nisu prihvaćeni i tko zna koliko je registratora poput onoga koji je spremio za Drogbu ostalo u nekom ormaru. Na kraju krajeva, ni Drogbu nisu uzeli zato što je Welsh rekao da će biti zvijezda nego zato što je bio najbolji igrač francuske lige i zato što je te sezone natrpao 32 gola. Chelsea ga je platio 38 milijuna eura, a godinu dana ranije, kad ga je Walsh preporučio, moglo ga se dovesti za šest milijuna eura.
Standardno je bio najopasniji dribler na terenu koji jednim potezom može okrenuti utakmicu, iako je konstantno plivao u valovima podcjenjivanja
Zato je Walsh odlučio da se želi okušati u konkretnom radu s igračima. Trenerske licence je položio još 1970-ih i jedno vrijeme je radio kao trener; kada je upoznao Perasona radeći kao glavni skaut u Newcastleu, shvatio je da se dobro slažu i da imaju radnu kemiju. Kad je Pearson preuzeo Leicester, Walsh je dao otkaz na dobro plaćenom poslu glavnog skauta kluba iz Premier lige i preuzeo mjesto drugog pomoćnika u klubu koji je tada igrao u trećeligaškom društvu.
Doduše, Walsh je znao da ima rijedak set vještina i da je neodgovorno da ih povremeno ne iskoristi. Bio je trener, radio je s igračima na travnjaku iz dana u dan, dogovarao je taktiku za utakmice, ali je istovremeno njegov glas bio presudan kod procjene je li neki igrač za Leicester ili nije. Upravo je Walsh bio siguran da je Jamie Vardy napadač koji ima budućnost, a za N’Gola Kantéa je imao listu od 15 utakmica koje je pogledao prije nego je blagoslovio njegov dolazak.
Za Riyada Mahreza je bila dovoljna jedna jedina utakmica.
Leicesterovi su skauti pratili Ryana Mendesa koji je igrao za Le Havre u drugoj francuskoj ligi. Leicesteru je trebalo krilo koje može driblati, a Mendes se svidio skautima koji su ga nekoliko puta gledali uživo. Međutim, s obzirom na to da je Walshova riječ imala najveću težinu, u srpnju 2012. je Pearson uputio svog asistenta u Francusku kako bi uživo pogledao Mendesa i odlučio hoće li ga dovesti. Mendes je bio dobar. Na toj utakmici je čak zabio i gol, ali Walsh je tog dana ugledao Mahreza i bio je siguran da je on krilo koje Leicesteru treba. Poslao je skaute još dvaput da provjere ono što do tada nisu vidjeli, ali jedini koji je zapravo skautirao Mahreza bio je Walsh, kojem je trebala godina dana kako bi uvjerio sve oko sebe kako je Mahrez ipak materijal za Leicester.
Drugi — ne samo iz Leicestera, nego ni iz ostalih klubova — nisu vjerovali jer se Mahreza nije imalo ni gdje skautirati. Recimo, Mendes je u to vrijeme već igrao na Afričkom kupu nacija, bio je mladi reprezentativac i imao je nastupe u Ligue 1. Kada je došao u Francusku, dominirao je kadetskim uzrastom i bio je jedan od najperspektivnijih juniora u ligi, a čovjek se natjecao s igračima poput Edena Hazarda, Mamadoua Sakha, Valèrea Germaina i Alexandrea Lacazettea. Njegovo su ime u svojim bilježnicama imali brojni skauti koji su ga godinama pratili. S druge strane, Mahrez se sve do 18. godine nije se nije bavio ozbiljnim nogometom.
Njegov otac Ahmed nastupao je za niželigaške klubove u Alžiru i smatrao je da je nogometna karijera dobar izbor za njegova sina. Međutim, on je umro kad je Mahrez bio u ranom pubertetu, a majka je imala primjer vlastitog muža i njena se percepcija svodila na to da nogomet predstavlja isključivo gubitak vremena i novca. Mali Riyad je treninge u Sarcellesu primao kao isključivo kao nagradu za uspjehe u školi, a svoje je nogometne vještine brusio igrajući na ulicama.
Tek s 18 godina Mahrez je otišao na probu u Quimper, četveroligaški klub koji se prvo dugo nećkao hoće li ga uopće stipendirati sa 750 eura mjesečno. Prošla su dva mjeseca u kojima je Mahrez nastupao besplatno i tek onda su mu konačno pristali dati ugovor jer su shvatili da su dobili igrača koji stvarno radi razliku.
Igrom slučaja, Quimper i La Harveova rezervna momčad izvučeni su u istu grupu lige National 2. Glavni La Harveov trener Cédric Daury došao je pogledati kako se njegovi juniori snalaze igrajući protiv seniora, a onda je shvatio isto što i Quimperova uprava nešto ranije i Walsh nešto kasnije — Mahrez radi razliku.
Mane su iskakale same od sebe. Bio je žgoljav, fizički nedovoljno jak i često taktički sirov; kako što se tiče pozicioniranja u napadu, tako i u aspektu zatvaranja prostora u obrani. Mahrez je bio tipični ulični nogometaš koji je igrao samo onda kad je lopta bila kod njega i zato su ga skauti zanemarivali. Ali u tih par sekundi kada bi lopta došla do njega, sve loše bi nadoknadio. Imao je fantastičnu tehniku, besprijekorno je baratao loptom i prolazio je kraj suparnika bez problema. S druge strane su obično stajali fizički jači i iskusniji igrači koji se nisu libili ni udariti, ali Mahrez je nalazio načine kako ih prolaziti. Jednostavno, bio je rođeni dribler.
Međutim, i dalje je bio prilično nepoznat. Toliko nepoznat da su alžirski novinari javno optužili Vahida Halilhodžića da je uzeo mito kad ga je uvrstio u reprezentaciju. Obično mladi igrači ne izrone baš niotkud; prvo se probiju oni koji u tinejdžerskim danima imaju imidž vrhunskih talenata jer se njima daje više šansi na lijepe oči i goli potencijal, a oni koji nisu imali takav kapital moraju ići okolnim putem, zarađivati svoje šanse i obično se probiju tek u svojim srednjim 20-ima.
Mahrez je baš izronio niotkud.
Ali je zato strelovito napredovao. Kroz svega par godina čovjek je od uličnog igrača bez imidža kojeg nitko nije skautirao postao jedan od trojice glavnih igrača s kojima je Leicester osvojio Premier ligu. Walsh je još uvijek bio pomoćnik, a Mahrez je te sezone briljirao. Vardy je zabio 24 gola u sezoni i bio je prvi strijelac momčadi, ali Mahrez je bio tik iza njega s 18 postignutih golova kojima je dodao još 11 asistencija, čime je postao najbolji asistent ekipe.
Zapravo, osnovna prijetnja suparnicima dolazila je od Mahreza. Leicester je uglavnom napadao iz kontranapada, a tu je njegova sposobnost da osvaja prostor s loptom u nogama i da se driblingom rješava suparnika bila ključ uspjeha. Ono što je Walsh vidio na prvi pogled, Mahrez je ponavljao iz kola u kolo.
Njegove premierligaške brojke iz Leicesterove šampionske sezone su fantastične. Imao je 3,5 uspješnih driblinga s 56 posto efikasnosti — što su brojke u razini onih koje je kasnije imao Hazard u Chelseaju. Osvajao je 8,2 duela po utakmici, igrao je fantastičnu obranu s 1,1 presječenom i 1,6 oduzetih lopti, a trebao je imati još i više asistencija jer je suigračima složio 20 velikih prilika. Većina modernih analitičkih modela tu njegovu sezonu drži kao jedan od najvećih utjecaja koji je igrač imao na premierligašku momčad. Od golova i asistencija, preko osvojenog prostora, kreiranih šansi, uspješnih driblinga te presječnih i oduzetih lopti – Mahrez je radio sve.
Pa ipak, Mahrez je uvijek bio nekako u trećem ili četvrtom planu.
Prvo se pričalo o Vardyju, pa o Kantéu, onda o Claudiju Ranieriju i kolektivnoj obrani, a tek onda o Mahrezu. On je igrač koji je od starta svoje karijere plivao u valovima podcjenjivanja. Nije najbolji igrač, daleko od toga, ali kada se pogleda učinak koji je imao u Leicester i kasnije u Manchester Cityju, Mahrez je vjerojatno najzanemareniji igrač u povijesti Premier lige.
Recimo, prošle sezone je Haaland bio najbolji Cityjev strijelac. Sezonu prije toga je titulu najboljeg klupskog strijelca odnio Mahrez s 24 postignuta gola, a onu prije je završio sa 16 asistencija. Možda i najbolji pokazatelj koliko je Mahrez učinkovit je činjenica da je u pet od devet punih sezona koje je igrao za Leicester i City ostvario double-double učinak, a još mu je dvaput do dvoznamenkastog učinka nedostajala po jedna asistencija. To su fantastične brojke koje je Mahrez ostvarivao u kontinuitetu, uz činjenicu da je ostao fantastičan dribler i da je dominirao svilenkastom tehnikom na desnom krilu koje je danas deficitarna pozicija.
Na kraju krajeva, i Mahrezov je odlazak iz Premier lige ilustracija koliko je podcijenjen. Razglabalo se o svim pojačanjima koja su saudijski klubovi potpisali, a Mahrezov odlazak u Al Ahli pao je u drugi plan. Zanemaren je kao što je Mahrez bio zanemarivan kroz cijelu karijeru.
Kada se podvuče linija, Mahrez je pet puta osvojio Premier ligu, osvojio je i Ligu prvaka i dva FA Cupa, a s Alžirom je 2019. osvojio Afrički kup nacija. U Premier ligi je zabio 82 gola i dodao je 65 asistencija, u Ligi prvaka ima 20 golova i 16 asistencija, a standardno je bio najopasniji dribler na terenu i čovjek koji jednim potezom može okrenuti utakmicu, bez obzira na to što je kroz svoju karijeru konstantno plivao u valovima podcjenjivanja. Ili možda baš zbog toga.