Ultrasi su reprezentaciji potrebni kao podizač atmosfere, ali oni su i korektiv, opomena da rezultati dolaze i odlaze, a da problemi u hrvatskom nogometu i dalje stoje neriješeni
“Samo nas nemoj u kakvu kolumnu sad stavit”, šali se poznanik iz Torcide dok se priprema za grupnu fotografiju na tribini Volksparkstadiona u Hamburgu uoči početka utakmice Hrvatske i Albanije. Daleko od toga da je Torcida bila usamljena na tribini, štoviše. Još od prilaska Olimpijskom stadionu u Berlinu vidljivo su se, u gomili ‘običnih’ navijača, isticali pripadnici navijačkih skupina; i da se nisu sami udružili u korteu do stadiona, jasno je bilo da je ovaj Euro po tom pitanju za Hrvatsku itekako bio znakovit.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posljednji put su domaće najudarnije navijačke skupine bile prisutne u ovako organiziranom i masovnom obliku još na Euru u Francuskoj, od kojeg je prošlo punih osam godina. A o tome što je tada bio lajtmotiv odlaska na turnir ne treba više naveliko trošiti riječi; rat navijača i Hrvatskog nogometnog saveza tada je eskalirao, s demonizacijom koja je dolazila čak i od samog političkog vrha.
Taj je vrhunac trebala biti određena katarza, totalna kontraofanziva onih koji su na takve poteze uvijek spremni, bez obzira na eventualne posljedice. Nisu ultrasi bili naivni kad su prekinuli utakmicu s Češkom i znali su da karte koje su bacili na stol neće tada značiti povlačenje svih onih koji su hrvatski nogomet, kao i samu reprezentaciju, pretvorili u svoj privatni biznis. Namjera je bila da se priča o tome konačno počne pričati izvan naših granica tako što će oni žrtvovati svoje prisustvo i ‘zajedništvo’ za to. Bio je to nepopularni naklon za oproštaj po ključu “i tko zna gdje, i tko zna kad”.
Nakon tog događaja organizirane navijačke skupine pohodile su utakmice reprezentacije jako selektivno i u veoma reduciranom broju; baš zbog toga su sada slike iz Njemačke i specifični doprinos atmosferi koji su ultrasi svojim povratkom donijeli bili naširoko pozdravljeni u javnosti.
“Hrvatske navijačke skupine su nakon dugo vremena došle zajedno nas bodriti”, izjavio je Zlatko Dalić u svom velikom post-turnirskom intervjuu za HRT. “I to je naš najveći uspjeh. Neće mene otjerati naslovi po novinama i kritike na društvenim mrežama, jer to nije moje mjerilo. Moje mjerilo je onih 30.000 u Leipzigu koji nakon šoka pjevaju, skandiraju i bodre nas”, dodao je Dalić.
Nije nimalo čudno da je Dalić, u moru opravdanja koja za njega nisu opravdanja, posegnuo i za argumentom vezanim uz povratak navijačkih skupina kao još jednim bitnim faktorom svog rada na pitanju tog čuvenog “zajedništva”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema sumnje u to da i u Hrvatskom nogometnom savezu trljaju ruke na takvu unisonu odluku onih koji su još razmjerno nedavno za svoj cilj postavili slanje blago rečeno prosvjednih poruka na štetu samog Saveza preko kulta reprezentacije. Toliko su u Savezu zapravo zadovoljni da ni ovih preko 220.000 eura kazni, koliko su sada platili zbog ponašanja navijača na Euru, više nije histerična ni prozivajuća vijest s naslovnica, već obična fusnota tek u maniri nekakvog knjigovodstvenog minusa.
I dobro raspoloženje na stranu, ali treba li vjerovati HNS-u i kad lijepe i pomirljive riječi donosi? To pitanje generira interes, ali i poziv na oprez.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Druga slika s Volksparkstadiona koja je obišla medijski prostor bila je fotografija šetalice baš na dijelu na kojem su bile poredane sve navijačke skupine, a na kojoj je bio prikazan Luka Modrić kao onaj koji povlači konce ostatka reprezentativne selekcije. Ispod te slike stajao je i natpis: “Let the magic begin”. Sam dizajn i poruka sugeriraju da iza svega nisu ultrasi, već je vrlo vjerojatno riječ o produktu samog HNS-a ili barem nekog od njegovih parasponzorskih ‘navijačkih’ grupacija. Ali teško je reći da je baš slučajno takva poruka postavljena pod noge onih za koje je do samog turnira bilo nemoguće očekivati da bi takvo što uopće imali pod sobom u sektoru.
Treba li još slikovitije? Da ste me pitali bi li i u ludilu mogao očekivati da će se, iznad službenog Torcidina transparenta i grba Grada Splita, podignuti sponzorska šetalica posvećena mađioničaru Modriću, a ne poruka koja ga, hm, uspoređuje s fekalijama, a koja je još donedavno — u ovim trenucima najvećih rezultatskih uspjeha reprezentacije — izazivala sablazan kada se skandirala s poljudskog sjevera, rekao bih vam da ste naprosto isključeni iz realne dinamike odnosa.
No, primirje koje je obilježilo povratak znači ujedno i vidljive kompromise, bez obzira na to što ni Torcida, a niti jedna druga navijačka skupina, s tom šetalicom nemaju formalne veze.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S druge strane, to je samo znak toga koliko će brzo HNS i najsitnijim detaljima dodatno pokušati potencirati ovaj povratak kao promociju nekakvog vlastitog uspjeha i podviga; Savez i izbornik Dalić to sada neuvijeno proglašavaju svojom pobjedom nad tobože neukrotivim pokretom i “orjunašima” koji su aktivno gerilski pokušavali podrivati to zajedništvo. Pritom ne treba zaboraviti to da je izbornik, kad je uoči ovog turnira bio samouvjereniji u novi rezultat, koristio dinamiku navijačkih skupina — konkretno, Torcide — da na sulud način i ničim izazvan ponovno otvori priču koja ga žulja, onu o odlasku Marka Livaje iz reprezentacije.
“Ono što se dogodilo u Rijeci, ja mislim da je to bila jedna velika igra složena od PR-a. Sve je to krenulo nakon Hrvatske i Walesa na Poljudu, kada se Torcida vratila na utakmice”, pomaknuo je izbornik vlastite granice vječite potrebe za samopromocijom. “To nekome nije pasalo, i velika se igra napravila ni iz čega”.
Torcidin povratak na utakmice reprezentacije — po ključu “tko želi, bez kolektivnog pritiska” — nema nikakve veze sa sumanutim izljevom frustracija spram Livaje na treningu te iste reprezentacije. Dalić to dobro zna, ali ne libi se zakamuflirati naizgled ‘dobrohotni’ spin kako bi i dalje održavao mogućnost da se Torcida, a i ostale ove skupine, ponovno ‘odmetnu’ i nastave tražiti stavke koje oni, a ni svi pravi nogometni fanatici u državi nikada nisu dobili: zdrav i očišćen hrvatski nogomet.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uspjesi koje je potpisao Dalić stvorili su taj — nazovimo ga još tako — privid apsolutnog anesteziranja prosvjednih glasova i poruka; ultrasi su se pritom gotovo prešutno vratili u priču. A establišment, koliko god prema vani očekivano pozdravio taj manevar, svejedno zna da sit gladnom ne vjeruje i da uvijek treba imati spreman spin koji opet može od “spasitelja atmosfere”, i od onih koji “nakon šoka i dalje pjevaju, skandiraju i bodre” u očima te iste šire javnosti učiniti orjunaše, narkomane i protuhe koji urlaju parole koje strašno zvuče. Jedna od takvih je ona o “sjebavanju nogometa” koju su pokretali i na njemačkim stadionima, ali se među ostalima nije ‘primila’ poput ostalih uzvika i pjesama.
Ultrasi su reprezentaciji potrebni kao podizač atmosfere, ali oni su i korektiv, opomena da rezultati dolaze i odlaze, a da problemi u hrvatskom nogometu i dalje stoje neriješeni. Ultrasi ne mogu i neće biti dio šire mase; na njima je da ‘smetaju’ koliko i pomažu, pogotovo kad su dio igre iza lažnih osmijeha.
Kako su ultrasi postali 'repkaši'
Jesu li se i 'Orjunaši' priklonili kultu reprezentacije?
Ultrasi su reprezentaciji potrebni kao podizač atmosfere, ali oni su i korektiv, opomena da rezultati dolaze i odlaze, a da problemi u hrvatskom nogometu i dalje stoje neriješeni
“Samo nas nemoj u kakvu kolumnu sad stavit”, šali se poznanik iz Torcide dok se priprema za grupnu fotografiju na tribini Volksparkstadiona u Hamburgu uoči početka utakmice Hrvatske i Albanije. Daleko od toga da je Torcida bila usamljena na tribini, štoviše. Još od prilaska Olimpijskom stadionu u Berlinu vidljivo su se, u gomili ‘običnih’ navijača, isticali pripadnici navijačkih skupina; i da se nisu sami udružili u korteu do stadiona, jasno je bilo da je ovaj Euro po tom pitanju za Hrvatsku itekako bio znakovit.
Posljednji put su domaće najudarnije navijačke skupine bile prisutne u ovako organiziranom i masovnom obliku još na Euru u Francuskoj, od kojeg je prošlo punih osam godina. A o tome što je tada bio lajtmotiv odlaska na turnir ne treba više naveliko trošiti riječi; rat navijača i Hrvatskog nogometnog saveza tada je eskalirao, s demonizacijom koja je dolazila čak i od samog političkog vrha.
Taj je vrhunac trebala biti određena katarza, totalna kontraofanziva onih koji su na takve poteze uvijek spremni, bez obzira na eventualne posljedice. Nisu ultrasi bili naivni kad su prekinuli utakmicu s Češkom i znali su da karte koje su bacili na stol neće tada značiti povlačenje svih onih koji su hrvatski nogomet, kao i samu reprezentaciju, pretvorili u svoj privatni biznis. Namjera je bila da se priča o tome konačno počne pričati izvan naših granica tako što će oni žrtvovati svoje prisustvo i ‘zajedništvo’ za to. Bio je to nepopularni naklon za oproštaj po ključu “i tko zna gdje, i tko zna kad”.
Nakon tog događaja organizirane navijačke skupine pohodile su utakmice reprezentacije jako selektivno i u veoma reduciranom broju; baš zbog toga su sada slike iz Njemačke i specifični doprinos atmosferi koji su ultrasi svojim povratkom donijeli bili naširoko pozdravljeni u javnosti.
“Hrvatske navijačke skupine su nakon dugo vremena došle zajedno nas bodriti”, izjavio je Zlatko Dalić u svom velikom post-turnirskom intervjuu za HRT. “I to je naš najveći uspjeh. Neće mene otjerati naslovi po novinama i kritike na društvenim mrežama, jer to nije moje mjerilo. Moje mjerilo je onih 30.000 u Leipzigu koji nakon šoka pjevaju, skandiraju i bodre nas”, dodao je Dalić.
Nije nimalo čudno da je Dalić, u moru opravdanja koja za njega nisu opravdanja, posegnuo i za argumentom vezanim uz povratak navijačkih skupina kao još jednim bitnim faktorom svog rada na pitanju tog čuvenog “zajedništva”.
Nema sumnje u to da i u Hrvatskom nogometnom savezu trljaju ruke na takvu unisonu odluku onih koji su još razmjerno nedavno za svoj cilj postavili slanje blago rečeno prosvjednih poruka na štetu samog Saveza preko kulta reprezentacije. Toliko su u Savezu zapravo zadovoljni da ni ovih preko 220.000 eura kazni, koliko su sada platili zbog ponašanja navijača na Euru, više nije histerična ni prozivajuća vijest s naslovnica, već obična fusnota tek u maniri nekakvog knjigovodstvenog minusa.
I dobro raspoloženje na stranu, ali treba li vjerovati HNS-u i kad lijepe i pomirljive riječi donosi? To pitanje generira interes, ali i poziv na oprez.
Druga slika s Volksparkstadiona koja je obišla medijski prostor bila je fotografija šetalice baš na dijelu na kojem su bile poredane sve navijačke skupine, a na kojoj je bio prikazan Luka Modrić kao onaj koji povlači konce ostatka reprezentativne selekcije. Ispod te slike stajao je i natpis: “Let the magic begin”. Sam dizajn i poruka sugeriraju da iza svega nisu ultrasi, već je vrlo vjerojatno riječ o produktu samog HNS-a ili barem nekog od njegovih parasponzorskih ‘navijačkih’ grupacija. Ali teško je reći da je baš slučajno takva poruka postavljena pod noge onih za koje je do samog turnira bilo nemoguće očekivati da bi takvo što uopće imali pod sobom u sektoru.
Treba li još slikovitije? Da ste me pitali bi li i u ludilu mogao očekivati da će se, iznad službenog Torcidina transparenta i grba Grada Splita, podignuti sponzorska šetalica posvećena mađioničaru Modriću, a ne poruka koja ga, hm, uspoređuje s fekalijama, a koja je još donedavno — u ovim trenucima najvećih rezultatskih uspjeha reprezentacije — izazivala sablazan kada se skandirala s poljudskog sjevera, rekao bih vam da ste naprosto isključeni iz realne dinamike odnosa.
No, primirje koje je obilježilo povratak znači ujedno i vidljive kompromise, bez obzira na to što ni Torcida, a niti jedna druga navijačka skupina, s tom šetalicom nemaju formalne veze.
S druge strane, to je samo znak toga koliko će brzo HNS i najsitnijim detaljima dodatno pokušati potencirati ovaj povratak kao promociju nekakvog vlastitog uspjeha i podviga; Savez i izbornik Dalić to sada neuvijeno proglašavaju svojom pobjedom nad tobože neukrotivim pokretom i “orjunašima” koji su aktivno gerilski pokušavali podrivati to zajedništvo. Pritom ne treba zaboraviti to da je izbornik, kad je uoči ovog turnira bio samouvjereniji u novi rezultat, koristio dinamiku navijačkih skupina — konkretno, Torcide — da na sulud način i ničim izazvan ponovno otvori priču koja ga žulja, onu o odlasku Marka Livaje iz reprezentacije.
“Ono što se dogodilo u Rijeci, ja mislim da je to bila jedna velika igra složena od PR-a. Sve je to krenulo nakon Hrvatske i Walesa na Poljudu, kada se Torcida vratila na utakmice”, pomaknuo je izbornik vlastite granice vječite potrebe za samopromocijom. “To nekome nije pasalo, i velika se igra napravila ni iz čega”.
Torcidin povratak na utakmice reprezentacije — po ključu “tko želi, bez kolektivnog pritiska” — nema nikakve veze sa sumanutim izljevom frustracija spram Livaje na treningu te iste reprezentacije. Dalić to dobro zna, ali ne libi se zakamuflirati naizgled ‘dobrohotni’ spin kako bi i dalje održavao mogućnost da se Torcida, a i ostale ove skupine, ponovno ‘odmetnu’ i nastave tražiti stavke koje oni, a ni svi pravi nogometni fanatici u državi nikada nisu dobili: zdrav i očišćen hrvatski nogomet.
Uspjesi koje je potpisao Dalić stvorili su taj — nazovimo ga još tako — privid apsolutnog anesteziranja prosvjednih glasova i poruka; ultrasi su se pritom gotovo prešutno vratili u priču. A establišment, koliko god prema vani očekivano pozdravio taj manevar, svejedno zna da sit gladnom ne vjeruje i da uvijek treba imati spreman spin koji opet može od “spasitelja atmosfere”, i od onih koji “nakon šoka i dalje pjevaju, skandiraju i bodre” u očima te iste šire javnosti učiniti orjunaše, narkomane i protuhe koji urlaju parole koje strašno zvuče. Jedna od takvih je ona o “sjebavanju nogometa” koju su pokretali i na njemačkim stadionima, ali se među ostalima nije ‘primila’ poput ostalih uzvika i pjesama.
Ultrasi su reprezentaciji potrebni kao podizač atmosfere, ali oni su i korektiv, opomena da rezultati dolaze i odlaze, a da problemi u hrvatskom nogometu i dalje stoje neriješeni. Ultrasi ne mogu i neće biti dio šire mase; na njima je da ‘smetaju’ koliko i pomažu, pogotovo kad su dio igre iza lažnih osmijeha.