Ide li sport u propast?
Jadikovka jednog razočaranog i ljutitog navijača
Trenutna je klima takva da gura važnost kolektiva iz sporta, da gura identitet izvan sporta, a to je dodatno potencirano konstantnim kretanjima igrača
Alex Caruso više nije igrač Chicago Bullsa. U tri godine koliko je proveo u momčadi za koju navijam prometnuo se u najdražeg mi igrača lige. Sentiment je to kojeg dijele mnogi navijači. Caruso je čovjek za kojeg ljudi obožavaju navijati. Proćelavi, samokritični momak koji se od grijača klupe prometnuo u top 5 obrambenog igrača lige, čvrst, neustrašiv, koji igra sa srcem na rukavu, koji iznojava krv, koji se baca na svaku loptu, čovjek koji vas tjera da koristite klišeje jer utjelovljuje sve klišeje o trudu i zalaganju.
Teško je reći što je tjeralo Artūrasa Karnišovasa, čovjeka koji je zamijenio Gara Formana i Johna Paxsona na čelu sportskog dijela kluba i dosad odradio kriminalno loš posao*, da zamijeni najtraženijeg role playera lige za igrača koji je usred playoffa izbačen iz Oklahomine startne postave, a još teže je shvatiti kako u razmjeni nije dobio niti jedan jedini pick od ekipe koja ih ima toliko da je bar dva zagubila ispod kauča ili ih pospremila u krivu ladicu.
*Mnogi će reći kako bi Bullsi danas izgledali drugačije da se Lonzo Ball nije ozlijedio jer su u tom trenutku bili u samom vrhu Istoka, ali ako ste gledali ama baš sve utakmice, teško je bilo oteti se dojmu da su rezultati te momčadi bili neodrživi. Djelomično zato jer je DeMar DeRozan tada igrao na MVP razini i rješavao gotovo svaku clutch utakmicu, djelomično zato jer su imali grozan skor protiv najboljih ekipa u ligi. Svakako bi bili bolji da je Ball ostao zdrav, ali koliko? To nikad nećemo saznati.
Razumijem, Joshu Giddeyju je svega 21 godina i postoji nada da u Bullsima može povratiti dio samopouzdanja koje je demonstrirao lani, pogotovo kao playmaker, pa s košarkaške strane Bullsi možda i mogu opravdati trade Carusa kad bi situacija u momčadi bila drugačija. Taj bi potez imao smisla kad bi Chicago išao u žestoki rebuiliding, rješavajući se veterana poput DeMara DeRozana, Zacha LaVinea i Nikole Vučevića (svih ispod cijene radi ugovora), ali Karnišovas je dobio mandat od obitelji Reinsdorf, koja živi od Bullsa, da napadne playoff, u čemu će im Giddey u ovoj fazi razvoja teško pomoći. Svakako manje od Carusa s kojim si na parketu bar uvijek mogao računati na elitnu obranu.
No, ono što me boli nije još jedan nerezonski potez franšize koja preživljava prodavajući nostalgiju za 1990-ima. Boli me to što smo izgubili facu, frajera, legendu, požrtvovnog i nabrijanog kulera i zamijenili ga likom koji je izgleda usrano u playoffu i koji je lani prošao kroz skandal zbog “neprimjerenog odnosa s maloljetnicom”, što god taj eufemizam značio. Na kraju su optužbe odbačene zbog nedostatka dokaza, ali Giddey ni u jednom trenutku nije izašao pred medije i objasnio prirodu odnosa ili se pokušao obraniti, što je meni bilo dovoljno da ga prekrižim za svagda. Predatorski odnosi su nešto čega se iznimno grozim i teško mi pada što će takav lik igrati za momčad za koju navijam.
Baš kao što mi je teško što u ekipi nema više Carusa.
To je nešto što viđamo sve češće i češće. Igrači mijenjaju momčadi kao na traci — što svojom voljom, što odlukama samih franšiza. Na svakog Stephena Curryja ili Dirka Nowitzkog dolazi 20 LeBrona Jamesa ili Carmela Anthonyja.
Otkako su momčadi izgubile pravo beskonačno produljivati ugovore s igračima koje su draftali, odnosno od početka free agencyja 1988. liga se radikalno promijenila, a s njom se promijenio i odnos prema franšizama. Igrači su konačno počeli kontrolirati vlastitu sudbinu, uz određene restrikcije, što je dovelo do većih kretanja igrača i eskalacije njihovih plaća te je polako raslo i raslo sve dok sredinom 2000-ih nismo ušli u eru takozvanog player empowermenta u kojoj su igrači praktički odlučivali o svojoj sudbini unatoč potpisanim ugovorima i danim garancijama i koja, uz određene modifikacije, traje i danas.
To je momčadima s malih tržišta otežalo da zadrže svoje najbolje igrače. Premda se u zadnjih 10 godina situacija po tom pitanju malo popravila, uvelike zato što je internet omogućio zvijezdama da zarađuju basnoslovni novac od sponzora bez obzira na to igrali oni u New Yorku, Los Angelesu ili Oklahoma Cityu, igrači i dalje mijenjaju momčadi znatno brže nego prije, pogotovo pod stare dane kad rade sve kako bi došli do još kojeg prstena.
Na to utječu i generalni menadžeri koji imaju tendenciju od sezone do sezone znatno mijenjati izgled svoje momčadi ovisno o ostvarenom uspjehu, ali koji su i prisiljeni na promjene zbog financijskih restrikcija i ugovora koji traju tri do četiri godine i čija se priroda i percepcija unutar lige može promijeniti u jednoj polusezoni. Sve nabrojeno urodilo je ligom čija se krvna slika od sezone do sezone radikalno mijenja, s igračima koji ostaju u momčadima prekratko da bi ostavili dublji trag među navijačima.
Jedan od aspekata sporta koji me uvijek privlačio je njegov kolektivizam. Sposobnost da se određen broj ljudi, lokalno ili globalno, okupi oko kluba i učini ga temeljem svoje zajednice. Ljudi imaju brojne identitete — od onih najizraženijih poput nacionalnosti, rase, seksualnosti i roda, do onih koji utječu na određeni aspekt vašeg života. Dio mog identiteta je bivanje navijačem Bullsa, premda su moje poveznice sa Chicagom sekundarne. Ja sam ih izabrao. Odlučio sam navijati za njih. Odlučio sam usuti svoje emocije u nešto što ne mogu ni na kakav način kontrolirati, što je za mene izninmo romantičan čin. Premda ne živim u gradu u kojem igraju, premda nisam bio ni na jednoj njihovoj utakmici, moje emocije su stvarne, moj identitet je stvaran.
Bojim se da će zbog svih ovih kretanja igrača takav način praćenja sporta pasti u zaborav.
Pričao sam već o tome više puta, imam dojam da se ponavljam, ali brine me to što imamo sve više ljudi u sportu koji su fanovi lige ili fanovi igrača zato što imam dojam da oni tvore puno uže i puno ambivalentnije zajednice, ako se to što tvore uopće može nazivati zajednicama. Možda sam ja samo ostario i bojim se za budućnost sporta koji se sve više i više tretira kao zabava, koji se konzumira korz highlightse i kroz narative, koji potencira površnost unatoč tome što imamo sve više i više alata da zagrebemo ispod površine. U puno stvari mislim da su klinci u redu. Dapače, mislim da imaju potencijal rasturiti sustave koje je etablirala generacija naših roditelja i o kojima moja generacija samo žuga bez da išta napravi. No, u ovom pogledu mislim da su u krivu.
Nije da si mogu pomoći. Trenutna je klima takva da gura važnost kolektiva iz sporta, da gura identitet izvan sporta, a to je dodatno potencirano konstantnim kretanjima igrača. Puno je teže saživjeti se s momčadi koji konstantno rotira igrače nego s onom koja ih stalno mijenja.
Alex Caruso je idealni primjer toga. Čovjek koji je odmah osvojio navijače, koji je udarao u parket, bacao se na loptu, čuvao najbolje suparničke igrače, koji je, upotrijebimo još jedan klišej, ginuo za dres sada taj dres više ne nosi. Umjesto njega tu je australski fićfirić koji se uvaljulje maloljetnicama u DM-ove. Ja ću nastaviti navijati za momčad jer to je dio mog identiteta, ali da nije, sutra bi joj digao pozdrav. Što je najgore, nema nikakvog rješenja kojim biste mogli promijeniti trenutnu sliku osim dubokog zadiranja u individualna prava igrača, prava za koja su se borili 40 godina.
Ljut sam, gotovo kao što su bili ljuti navijači Cavsa kad su palili LeBronove dresove ili navijači Thundera kada su palili Durantove dresove ili navijači Nuggetsa kada su palili Melove dresove. Iracionalno, glupo, nepotrebno ljut. No, isto tako znam da će jednog dana, u bliskoj budućnosti, pripadnost Bullsima bljesnuti na najljepši mogući način, onako kako samo pripadnost kolektivu može. Pogotovo onome koji si sam birao.