Hrvatska: Što dalje?

Ali svejedno — za ono u Beču smo bili krivi sami, koliko god bolno bilo. Uz splet nesretnih okolnosti koje su se poklopile da bi onaj turski udarac završio iza leđa Stipe Pletikose, možeš proklinjati sudbinu, ali nitko ti ništa nije ukrao. U Leipzigu, međutim, nije bilo baš tako. Tisuću puta sam ponovio — nije isto gledati utakmicu uživo i na televiziji. Neke stvari koje uživo vidiš, osjetiš i doživiš, na televiziji nikad nećeš.

Taj Danny Makkelie, kad god sudi, ponaša se kao pijetao koji želi svima oko sebe dokazati da je najvažnija faca u kokošinjcu. I njegov arogantni stav i potreba da bude u centru pažnje ne bi bili toliko problematični da nije riječ o lošem sucu koji toliko griješi i kojeg ego toliko odnese da je to strašno. I kojega, tko zna iz kojih razloga, netko gura iako je već dosad uništio toliko (velikih) utakmica i nogometnih sudbina da je nevjerojatno to što je i dalje tu, na velikim natjecanjima u velikim utakmicama. Daleko bolje bi se uklopio u HNL gdje je takvih arogantnih, a netalentiranih sudaca koji se dodvoravaju velikima pun kufer.

Htio sam elaborirati čitavu genezu problema koje nogomet ima s tim tipom, ali ću sve što trebate znati o njemu i njegovom suđenju u utakmici Hrvatske i Italije banalizirati samo u jednom detalju. Taj lik je svojim iritantnim ponašanjem i suđenjem natjerao 39-godišnjeg Luku Modrića, jednog od najboljih nogometaša 21. stoljeća, da s dvije noge ukliže protivniku na centru. I to dok je Hrvatska vodila.

Neću dalje jer mi se ne da objašnjavati ljudima koji ne žele slušati argumente zašto je Makkelie loš sudac i zašto je svojim suđenjem koštao Hrvatsku ispadanja s ovog Europskog prvenstva. Onima koji su vidjeli ne trebam objašnjavati, one koji ne žele vidjeti ionako neću uvjeriti.

“Izvlačite se na suđenje”. Nitko protiv Albanije nije pričao o suđenju, nećete se bez guglanja niti sjetiti tko je sudio. Zato što je sudio dobro. Makkelie nije. I to ne samo da je sudio loše — sudio je pristrano. Što je na kraju posredno priznala i UEFA poslavši ga kući. Daj Bože i zauvijek, jer ono što je napravio nama, Dancima, Portugalcima i još nekima je za doživotni izgon iz elitnog nogometa.

No, dobro, Makkelie se nažalost potrudio da ga zauvijek pamtimo kao i Danci kojima je ukrao finale Eura 2020. Osigurao je svoje mjesto u hrvatskom nogometnom ShitHall Of Fameu zajedno s Leifom Sundellom, Wolfgangom Starkom, Yuichijem Nishimurom, Nestorom Pitanom. Fali im samo Bruno Marić da udari u tamburu i laprda o poštenju.

Više nego o suđenju htio sam pisati o navijanju. U Berlinu 2024. nisam bio, kažu oni koji su bili da nije bilo do koljena Berlinu 2006. u kojem sam bio. Hamburg i Leipzig su zato sve nadoknadili, valjda su se svi muktaši, stranački zaslužnici, sponzori i instagramuše odlučili za Berlin i Španjolsku, pa je više karata za Albaniju i Italiju ostalo onima kojima su nogomet i reprezentacija život, a ne đir.

Lijepo je saznanje da među stotinama tisuća Hrvata koji su hodali Berlinom, Hamburgom i Leipzigom nije bio nijedan ozbiljan incident. Tek poneka upaljena baklja kao dokaz da su se i hrvatski ultrasi konačno vratili reprezentaciji i to ujedinjeni kao nekad.

Uz unaprijed dogovoreno ‘primirje’ koje se slijepo poštovalo, hodali su rame uz rame tipovi koji se cijele sezone gledaju i vrijeđaju sa suprotnih tribina. I bilo je lijepo vidjeti ih ujedinjene, uistinu jest. Svojom zajedničkom akcijom po precizno utvrđenim pravilima pokazali su da reprezentacija zaista može biti ono što je nekad bila — simbol ujedinjenja, a ne dijeljenja. Jednako kao što ih treba kritizirati kad kritiku zasluže, tako ih se treba i pohvaliti kad zasluže. A ovaj put su zaslužili.

Jedine incidente na stadionu, posebno u Leipzigu, nisu izazivali hrvatski ultrasi, nego tobožnji ‘repkaši’ koji su u nekoliko situacija bacali bombe polupunih plastičnih pivskih čaša — kako po igračima na travnjaku, tako i po tribinama. Nekoliko ih je s gornje tribine palo i na ljude ispred nas u novinarskoj loži i nije izgledalo nimalo ugodno. Seljačine su seljačine, bez obzira u koju se zastavu ogrnule.

Dok su se dojmovi slijegali, Zlatko Dalić je potvrdio da ostaje na klupi Hrvatske i u narednom kvalifikacijskom ciklusu. Jednu kvačicu tako smo odradili, preostaje još saznati hoće li se netko od ‘veterana’ oprostiti od nacionalnog dresa. To se očekuje od Domagoja Vide (35), dok se svi nekako nadaju da bi Modrić (39) i Ivan Perišić (35) i dalje mogli ostati tu. Ali u bitno redefiniranim ulogama.

Koliko god se činilo da je Hrvatska već u hodu odradila međugeneracijsku tranziciju, trenutak u kojem će ostati bez Modrića kakvog poznajemo, Perišića kakvog poznajemo, možda čak i Marcela Brozovića kakvog poznajemo bit će itekako kompliciran. Jer Hrvatska će izgubiti tri totema na pozicijama na kojima nema pravih alternativnih rješenja.

Da, Modrića bi se možda najlakše na terenu moglo zamijeniti Lukom Sučićem, Lovrom Majerom ili Martinom Baturinom, ali Modrića u realnosti ne može zamijeniti nitko. Onog trenutka kad se oprosti najveći hrvatski nogometaš u povijesti pojavit će se rupa i na terenu i u svlačionici koju će biti jako teško zakrpati. Jer sama činjenica da sjede u svlačionici uz Modrića ili istrčavaju uz njega na teren mnoge je igrače činila samopouzdanijima, smirenijima, boljima. A Hrvatsku jačom.

Teška ozljeda koja je Perišića u 35. godini natjerala na luđačku rehabilitaciju kako bi bio spreman za Euro ostavila je otvorenim pitanje hoćemo li ikad više vidjeti onog pravog, nezaustavljivog Perišića na terenu. Koliko god svojim ponašanjem, treniranjem i spartanskim životom pokušavali prevariti godine, ni Modrić, ni Perišić neće uspjeti. Jer nitko nije.

Neće ih prevariti ni Brozović, koji je u očima mnogih najveće razočaranje ovog turnira što se hrvatske momčadi tiče. Iako će ga Dalić braniti, iako su kritike ponekad pretjerane i iskarikirane jer neuvježbano oko prosječnog poznavatelja nogometa neće primjetiti što sve Brozović radi tijekom 90 minuta, činjenica je da nakon jedne sezone u Saudijskoj Arabiji to više zaista nije to. To više doista nije *onaj Brozović.

Ako ćemo prihvatiti i činjenicu da Brozović nije baš modrićevsko-perišićevsko-ronaldovski vojnički disciplinirani tip koji pazi na sve što unosi u svoje tijelo u ovom ili onom obliku, teško je vjerovati da će i on u 32. godini i još tri godine saudijskog ugovora sam sebe prisiliti da se vrati u tijelo i duh onog starog Brozovića koji je na terenu u dresovima Intera i Hrvatske ‘jeo malu djecu’.

Na Perišićevu i Brozoviću mjestu hrvatska je nogometna reprezentacija povijesno najtanja jer hrvatska filozofija nogometa nikad nije išla u smjeru stvaranja brzih, radnih, okomitih igrača. To je nešto što se mora mijenjati od samog starta, već u školama nogometa koje o tome moraju početi razmišljati ako želimo neku moderniju Hrvatsku koja će pratiti žestoki ritam kakav su prethodne generacije nametnule.

Dalić nije daleko od istine kad kaže “pokažite mi boljeg od Brozovića i odmah ću ga staviti”. To što je Brozović očigledno pao u formi i izvedbi ne znači da imamo boljih. I to je ono što brine. Sučić nije klasični zadnji vezni, nije ni Mario Pašalić, a oni su jedini bili u kadru za Euro 2024. s tim sklonostima.

Nastavi li Brozović s padom, Dalić može ‘zakrpati’ rupu nekim privremenim, iskusnim rješenjem poput Josipa Mišića (30) ili Kristijana Jakića (27), a vrijeme je da se konačno ozbiljnije provjeri na koju je razinu nakon dvije godine talijanske Serie A došao Nikola Moro (26).

Druga je opcija pokušati odmah u vatru gurnuti jedinog mladog igrača koji pokazuje ozbiljan potencijal u toj fazi igre — Niku Sigura. Sada 21-godišnji kanadski Hrvat u Hajduku igra i desnog beka i zadnjeg veznog, ali jednog trenutka će se i Hajduk i on morati odlučiti, a taj trenutak je blizu. S obzirom na to da je u reprezentaciji desni bok pokriven Josipom Stanišićem i Josipom Juranovićem, a zadnji vezni sve više postaje problem, možda će i to pomoći pri odluci koju će poziciju Sigur odabrati kao svoju glavnu.

Problem se nazire i u napadu, jer su sve prve napadačke opcije; Andrej Kramarić (33), Ante Budimir (33) i Bruno Petković (30) debelo zagazile u svoje 30-e godine. Set mladih napadača postoji, ali nijedan od njih još uvijek nije u klubu pokazao da je sazrio u napadački format kakav reprezentacija ranga Hrvatske očekuje. Marin Ljubičić (22), Roko Šimić (21), Dion Beljo (22), Petar Musa (26), Igor Matanović (21) — netko će se već ove jeseni morati priključiti spomenutim 30-godišnjacima u špici.

Pred Dalićem je ozbiljan, težak posao u tranziciji koja nije nimalo lagana, a koja mora osigurati kontinuitet rezultata na kakav je Hrvatska navikla. Iskreno, moram priznati da me je malo iznenadilo da je Dalić odlučio nastaviti, jer mi se u nekoliko situacija učinilo da je nekako umoran i potrošen od svega što nosi vođenje hrvatske nogometne reprezentacije.

Izgledalo je da bi mogao prilično elegantno staviti točku na i nakon ovog Europskog prvenstva, zatvoriti knjigu, supotpisati je s Modrićem i Perišićem i zajedno s njima odjahati u suton. Da se dogodio dobar rezultat, možda bi se tako i odvilo. Međutim, odlučio je da ne želi *ovako otići, nego zasukati rukave i početi graditi neku novu Hrvatsku.

Najesen se igra Liga nacija koju Dalić mora iskoristiti kako bi postavio jasne konture te nove momčadi s kojom će krenuti u kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2026. S redefiniranim ulogama nekih koji su dosad bili nosivi stupovi i s nekim novim, osvježenim idejama i snagama koje će povesti hrvatsku nogometnu reprezentaciju u novo doba.