Iz današnje perspektive stvari izgledaju drugačije jer znamo kakve karijere su napravili Luka Modrić, Ivan Rakitić, Ivan Perišić i Mario Mandžukić, ali Turska je u studenom 2011. bila uvjerljivi favorit u prvoj utakmici dodatnih kvalifikacija za Europsko prvenstvo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tog su ljeta su dvojica turskih igrača potpisali za Real Madrid; Nuri Şahin je pomeo Bundesligu i u Španjolsku otišao kao zvijezda, a transfer je napravio i Hamit Altıntop koji je Bayern zamijenio Realom. Arda Turan je potpisao za Atlético Madrid i eksplodirao je do te mjere da je utakmicu Turske i Hrvatske dočekao kao najbolji asistent La Lige. Za to vrijeme Modrić je bio u Tottenhamu, Mandžukić je za Wolfsburg u prvih sedam kola Bundeslige zabio dva gola, a Rakitić i Perišić nisu ni igrali; Rakitić je prešao iz Schalkea u Sevillu za 2,5 milijuna eura, a u prvih 11 kola je u prvoj postavi započeo samo dvaput, dok je Perišić prešao iz Belgije u Borussiju Dortmund za četiri milijuna eura i u početnoj postavi je bio četiri puta, od čega je jednom zaradio crveni karton.
Şahin nije napravio ni pola karijere koju je obećavao kada se pojavio na velikoj sceni i već je dvije godine u mirovini, ali je u studenom 2011. bio daleko najveća zvijezda u okršaju Turske i Hrvatske te se očekivalo da odvede Tursku na Europsko prvenstvo.
Međutim, Hrvatska je pomela Turke.
Slaven Bilić je na krcatu Türk Telekom Arenu izašao s Vedranom Ćorlukom na lijevom beku i idejom da pritisne visoko, Modrić je nadigrao Şahina, a momčad Guusa Hiddinka nije se snašla pod udarom koji ju je preplavio. Ivica Olić zabio je već u drugoj minuti, Mandžukić u 32. i onda je Ćorluka u 51. postigao gol za uvjerljivih 3:0.
Uzvrat u Maksimiru je bio samo formalnost. Turska je bila u šoku, javno se pričalo o otkazu Hiddinku koji je u tom trenutku bio jedan od trojice najskupljih izbornika na svijetu, a niti najveći optimisti u turskim redovima nisu razmišljali o tome da momčad ima snage okrenuti situaciju. Na kraju krajeva, važilo je pravilo gola u gostima i samo jedan gol koji bi Hrvatska postigla značio je da Turci moraju dati pet komada kako bi prošli dalje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Turci su bili demoralizirani, a Hrvatska je lagano iskontrolirala utakmicu i plasirala se na Europsko prvenstvo. U euforiji oko plasmana i poravnavanja računa iz Beča od četiri godine ranije, u drugi plan je pala činjenica da eventualna pobjeda Hrvatskoj donosi mjesto u drugom šeširu. S remijem je ostala u trećem, a kuglice su se poklopile tako da su joj već u grupnoj fazi došle Španjolska i Italija. Samo jedan mali detalj bi omogućio puno lakši ždrijeb i mogao je promijeniti rezultata.
Hrvatska je u Poljskoj i Ukrajini bila jako dobra. Bilićeva je momčad dominirala protiv Irske Giovannija Trapattonija, a onda je remizirala s Italijom, koju je pokušala ograničiti spuštanjem Mandžukića na Andreu Pirla da bi je u drugom poluvremenu potpuno pomela prelaskom na 4-2-3-1 i podizanjem Modrića. Nakon toga se Italija više nije mogla povezati jer je Modrić potpuno nadigrao Pirla. Bilo bi pretjerivanje reći da je Hrvatska protiv Španjolske bila bolja, ali se uspješno nosila s jednom od najdominantnijih momčadi u povijesti reprezentativnog nogometa. Ponovo su odlučili detalji. Hrvatska je trebala dobiti kazneni udarac, Iker Casillas je Rakitiću obranio zicer, a onda je u 88. minuti Jesús Navas zabio za 0:1 i Hrvatska je ostala trećeplasirana.
Matija Habljak/PIXSELL
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon 12 godina Hrvatska ponovo u grupnoj fazi Europskog prvenstva ima Španjolsku i Italiju, ali u tih se 12 godina štošta promijenilo. Za početak, promijenio se sustav natjecanja. Po današnjim pravilima, Hrvatska bi i 2012. prošla grupu jer su četiri boda praktički garancija da nećeš biti jedan od dviju najlošije plasiranih momčadi. Španjolska je slabija nego što je bila 2012. jer je to bila najjača generacija koju je La Roja imala u svojoj povijesti, a vjerojatno je još veća razlika u kvaliteti kad usporedimo ovu Italiju koja je propustila dva uzastopna Svjetska prvenstva i onu kada su je predvodili Pirlo, Gianluigi Buffon, Leonardo Bonucci i Giorgio Chiellini. Ali promijenila se i Hrvatska.
“Ispratili ste nas svi da nemamo pojma”, eksplodirao je Bilić prije utakmice sa Španjolskom, vidno frustriran orkestriranim napadima pretendenata na njegovo mjesto i njihovih medijskih poslušnika. “Ne svi, ispričavam se ovima koji nisu. Imamo četiri boda, igrali smo 1:1 s Italijom i to se nismo provukli nešto na ovo-ono. Imamo četiri boda i sad mi nešto, kao, nismo zadovoljni. Kako? Na temelju čega, jebate? Ja se moram sada opravdavati za 1:1 s Italijom? Imamo šansu, na konju smo, imamo glavu gore. Igramo protiv Španjolske koji su favoriti, ali nisu nepobjedivi i jedva čekamo utakmicu. Pripremit ćemo se, izaći ćemo muški i očekujemo prolazak.”
Hrvatska je na Europsko prvenstvo 2012. otišla kao autsajder u grupi C. Odigrala je dobro i samo su je detalji dijelili od velikog rezultata, ali očekivanja prije samog natjecanja nisu bila takva da se očekivao prolazak. Oni koji su nastavili kritizirati nakon remija s Italijom zapeli su u krugu otvorenih podmetanja i prljavštine koja je tih godina cementirala hrvatski nogomet kako bi se iskrojio sustav po mjeri velikog vođe, ali očekivanja su prebačena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovaj put Hrvatska nije autsajder.
Zlatko Dalić u Njemačku ide s momčadi od koje se očekuje prolazak grupe. Nema imperativ pobjede protiv Španjolske i neće biti neuspjeh ako ne bude igrala finale, ali može se ravnopravno nositi sa svim momčadima na turniru bez obzira na to što više ne pričamo o momčadi kojoj su glavni igrači nositelji u Real Madridu, Barceloni, Interu, Juventusu i Liverpoolu kao što su bili 2018. na Svjetskom prvenstvu.
Modrićeva je Hrvatska svoj stvarni igrački vrhunac imala između 2016. i 2020., kad je većina nositelja bila na svom individualnom vrhuncu i danas samo Joško Gvardiol spada u europsku elitu na svojoj poziciji, ali ovo je momčad koja svoju snagu vuče upravo iz toga što je momčad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
IMAGO/HMB-Media
“Hrvatska igra poput kluba, jako usklađeno”, objasnio je Roberto Martinez poraz koji je Portugal doživio u pripremnoj utakmici. “Hrvatski igrači su jako iskusni i sinkronizirani su poput igrača u klubovima. Imaju puno zajedničkih utakmica, a u međunarodnom nogometu to nije normalan slučaj.”
To je u ovom trenutku savršeni opis hrvatske reprezentacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mateo Kovačić je s Marcelom Brozovićem — što u Dinamu, što u mladoj reprezentaciji, što u Interu, što u A selekciji — odigrao 96 utakmica u kojima su zajedno bili na travnjaku. Kovačić s Modrićem ima 120 utakmica. Ni jedan ni drugi ni treći nisu na svom vrhuncu; Modrić i Kovačić su u svojim klubovima odradili manje od 50 posto minuta ove sezone i većinom ulaze s klupe kad treba smiriti situaciju, a Brozović je u Al-Nassru odradio veliku većinu utakmica, ali ipak na nižoj razini.
Međutim, oni se na travnjaku snalaze zatvorenih očiju i mogu računati na automatizme koji im daju prednost nad drugima. Suparnici su možda u boljoj individualnoj formi, ali moraju konstantno tražiti rješenja sa suigračima; rješenja koja se Modriću, Brozoviću i Kovačiću otvaraju po navici. Točno kao što je Martinez objasnio: Hrvatska igra poput kluba.
Hrvatska se zna braniti, zna čekati i teško je nametnuti se protiv nje na sredini terena, a u prethodnih šest godina je napravila takve rezultate da čak i oni koji nisu izravno sudjelovali u osvajanju medalja imaju samopouzdanje i šampionski mirnoću. Puno detalja ide u korist Dalićeve momčadi, a to je za reprezentativna turnirska natjecanja sasvim dovoljno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato Hrvatska u Njemačku može ići s ozbiljnim ambicijama. Nema imperativa i ništa se ne mora, ali može se puno. Ovo je momčad koja može proći kroz Španjolsku i Italiju, a onda nije nezamislivo da napravi uspjeh i u knockout fazi. U odnosu na 2012. promijenile su se Španjolska i Italija, ali promijenila se i Hrvatska.
Hrvatska se promijenila
Dalićeva momčad ima se čemu nadati u Njemačkoj
Hrvatska u Njemačku može ići s ozbiljnim ambicijama. Nema imperativa i ništa se ne mora, ali može se puno
Iz današnje perspektive stvari izgledaju drugačije jer znamo kakve karijere su napravili Luka Modrić, Ivan Rakitić, Ivan Perišić i Mario Mandžukić, ali Turska je u studenom 2011. bila uvjerljivi favorit u prvoj utakmici dodatnih kvalifikacija za Europsko prvenstvo.
Tog su ljeta su dvojica turskih igrača potpisali za Real Madrid; Nuri Şahin je pomeo Bundesligu i u Španjolsku otišao kao zvijezda, a transfer je napravio i Hamit Altıntop koji je Bayern zamijenio Realom. Arda Turan je potpisao za Atlético Madrid i eksplodirao je do te mjere da je utakmicu Turske i Hrvatske dočekao kao najbolji asistent La Lige. Za to vrijeme Modrić je bio u Tottenhamu, Mandžukić je za Wolfsburg u prvih sedam kola Bundeslige zabio dva gola, a Rakitić i Perišić nisu ni igrali; Rakitić je prešao iz Schalkea u Sevillu za 2,5 milijuna eura, a u prvih 11 kola je u prvoj postavi započeo samo dvaput, dok je Perišić prešao iz Belgije u Borussiju Dortmund za četiri milijuna eura i u početnoj postavi je bio četiri puta, od čega je jednom zaradio crveni karton.
Şahin nije napravio ni pola karijere koju je obećavao kada se pojavio na velikoj sceni i već je dvije godine u mirovini, ali je u studenom 2011. bio daleko najveća zvijezda u okršaju Turske i Hrvatske te se očekivalo da odvede Tursku na Europsko prvenstvo.
Međutim, Hrvatska je pomela Turke.
Slaven Bilić je na krcatu Türk Telekom Arenu izašao s Vedranom Ćorlukom na lijevom beku i idejom da pritisne visoko, Modrić je nadigrao Şahina, a momčad Guusa Hiddinka nije se snašla pod udarom koji ju je preplavio. Ivica Olić zabio je već u drugoj minuti, Mandžukić u 32. i onda je Ćorluka u 51. postigao gol za uvjerljivih 3:0.
Uzvrat u Maksimiru je bio samo formalnost. Turska je bila u šoku, javno se pričalo o otkazu Hiddinku koji je u tom trenutku bio jedan od trojice najskupljih izbornika na svijetu, a niti najveći optimisti u turskim redovima nisu razmišljali o tome da momčad ima snage okrenuti situaciju. Na kraju krajeva, važilo je pravilo gola u gostima i samo jedan gol koji bi Hrvatska postigla značio je da Turci moraju dati pet komada kako bi prošli dalje.
Turci su bili demoralizirani, a Hrvatska je lagano iskontrolirala utakmicu i plasirala se na Europsko prvenstvo. U euforiji oko plasmana i poravnavanja računa iz Beča od četiri godine ranije, u drugi plan je pala činjenica da eventualna pobjeda Hrvatskoj donosi mjesto u drugom šeširu. S remijem je ostala u trećem, a kuglice su se poklopile tako da su joj već u grupnoj fazi došle Španjolska i Italija. Samo jedan mali detalj bi omogućio puno lakši ždrijeb i mogao je promijeniti rezultata.
Hrvatska je u Poljskoj i Ukrajini bila jako dobra. Bilićeva je momčad dominirala protiv Irske Giovannija Trapattonija, a onda je remizirala s Italijom, koju je pokušala ograničiti spuštanjem Mandžukića na Andreu Pirla da bi je u drugom poluvremenu potpuno pomela prelaskom na 4-2-3-1 i podizanjem Modrića. Nakon toga se Italija više nije mogla povezati jer je Modrić potpuno nadigrao Pirla. Bilo bi pretjerivanje reći da je Hrvatska protiv Španjolske bila bolja, ali se uspješno nosila s jednom od najdominantnijih momčadi u povijesti reprezentativnog nogometa. Ponovo su odlučili detalji. Hrvatska je trebala dobiti kazneni udarac, Iker Casillas je Rakitiću obranio zicer, a onda je u 88. minuti Jesús Navas zabio za 0:1 i Hrvatska je ostala trećeplasirana.
Nakon 12 godina Hrvatska ponovo u grupnoj fazi Europskog prvenstva ima Španjolsku i Italiju, ali u tih se 12 godina štošta promijenilo. Za početak, promijenio se sustav natjecanja. Po današnjim pravilima, Hrvatska bi i 2012. prošla grupu jer su četiri boda praktički garancija da nećeš biti jedan od dviju najlošije plasiranih momčadi. Španjolska je slabija nego što je bila 2012. jer je to bila najjača generacija koju je La Roja imala u svojoj povijesti, a vjerojatno je još veća razlika u kvaliteti kad usporedimo ovu Italiju koja je propustila dva uzastopna Svjetska prvenstva i onu kada su je predvodili Pirlo, Gianluigi Buffon, Leonardo Bonucci i Giorgio Chiellini. Ali promijenila se i Hrvatska.
“Ispratili ste nas svi da nemamo pojma”, eksplodirao je Bilić prije utakmice sa Španjolskom, vidno frustriran orkestriranim napadima pretendenata na njegovo mjesto i njihovih medijskih poslušnika. “Ne svi, ispričavam se ovima koji nisu. Imamo četiri boda, igrali smo 1:1 s Italijom i to se nismo provukli nešto na ovo-ono. Imamo četiri boda i sad mi nešto, kao, nismo zadovoljni. Kako? Na temelju čega, jebate? Ja se moram sada opravdavati za 1:1 s Italijom? Imamo šansu, na konju smo, imamo glavu gore. Igramo protiv Španjolske koji su favoriti, ali nisu nepobjedivi i jedva čekamo utakmicu. Pripremit ćemo se, izaći ćemo muški i očekujemo prolazak.”
Hrvatska je na Europsko prvenstvo 2012. otišla kao autsajder u grupi C. Odigrala je dobro i samo su je detalji dijelili od velikog rezultata, ali očekivanja prije samog natjecanja nisu bila takva da se očekivao prolazak. Oni koji su nastavili kritizirati nakon remija s Italijom zapeli su u krugu otvorenih podmetanja i prljavštine koja je tih godina cementirala hrvatski nogomet kako bi se iskrojio sustav po mjeri velikog vođe, ali očekivanja su prebačena.
Ovaj put Hrvatska nije autsajder.
Zlatko Dalić u Njemačku ide s momčadi od koje se očekuje prolazak grupe. Nema imperativ pobjede protiv Španjolske i neće biti neuspjeh ako ne bude igrala finale, ali može se ravnopravno nositi sa svim momčadima na turniru bez obzira na to što više ne pričamo o momčadi kojoj su glavni igrači nositelji u Real Madridu, Barceloni, Interu, Juventusu i Liverpoolu kao što su bili 2018. na Svjetskom prvenstvu.
Modrićeva je Hrvatska svoj stvarni igrački vrhunac imala između 2016. i 2020., kad je većina nositelja bila na svom individualnom vrhuncu i danas samo Joško Gvardiol spada u europsku elitu na svojoj poziciji, ali ovo je momčad koja svoju snagu vuče upravo iz toga što je momčad.
“Hrvatska igra poput kluba, jako usklađeno”, objasnio je Roberto Martinez poraz koji je Portugal doživio u pripremnoj utakmici. “Hrvatski igrači su jako iskusni i sinkronizirani su poput igrača u klubovima. Imaju puno zajedničkih utakmica, a u međunarodnom nogometu to nije normalan slučaj.”
To je u ovom trenutku savršeni opis hrvatske reprezentacije.
Mateo Kovačić je s Marcelom Brozovićem — što u Dinamu, što u mladoj reprezentaciji, što u Interu, što u A selekciji — odigrao 96 utakmica u kojima su zajedno bili na travnjaku. Kovačić s Modrićem ima 120 utakmica. Ni jedan ni drugi ni treći nisu na svom vrhuncu; Modrić i Kovačić su u svojim klubovima odradili manje od 50 posto minuta ove sezone i većinom ulaze s klupe kad treba smiriti situaciju, a Brozović je u Al-Nassru odradio veliku većinu utakmica, ali ipak na nižoj razini.
Međutim, oni se na travnjaku snalaze zatvorenih očiju i mogu računati na automatizme koji im daju prednost nad drugima. Suparnici su možda u boljoj individualnoj formi, ali moraju konstantno tražiti rješenja sa suigračima; rješenja koja se Modriću, Brozoviću i Kovačiću otvaraju po navici. Točno kao što je Martinez objasnio: Hrvatska igra poput kluba.
Hrvatska se zna braniti, zna čekati i teško je nametnuti se protiv nje na sredini terena, a u prethodnih šest godina je napravila takve rezultate da čak i oni koji nisu izravno sudjelovali u osvajanju medalja imaju samopouzdanje i šampionski mirnoću. Puno detalja ide u korist Dalićeve momčadi, a to je za reprezentativna turnirska natjecanja sasvim dovoljno.
Zato Hrvatska u Njemačku može ići s ozbiljnim ambicijama. Nema imperativa i ništa se ne mora, ali može se puno. Ovo je momčad koja može proći kroz Španjolsku i Italiju, a onda nije nezamislivo da napravi uspjeh i u knockout fazi. U odnosu na 2012. promijenile su se Španjolska i Italija, ali promijenila se i Hrvatska.