Hajdukovu vodstvu stanje infrastrukture ne pomaže pri privlačenju igračkih i trenerskih teškaša, pogotovo onih koji nemaju poveznicu s klubom i gradom kao što ima Jurić
Pisanje o Hajduku nerijetko se pretvori i u utrku s vremenom. Do jutra je aktualna priča bila odabir Ivana Jurića kao novog trenera, a njegov je potpis tijekom vikenda predstavljan kao samo još puka formalnost. Ali jutro je donijelo veliko iznenađenje: Jurić se, iz još razloga koji su u trenutku pisanja ovog teksta još nepoznati, povukao dok su fanfare već svirale i priča se vraća očito na početak. Predsjednik Ivan Bilić i sportski direktor Nikola Kalinić sada imaju dvostruko teži zadatak: ne samo pronaći novo ime, već i takvo koje će nadoknaditi razočaranje publici koja je već oduševljeno dočekala Jurića kao afirmiranog, a lokalnog trenerskog teškaša.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priča nas tako kroz ovaj razvoj vraća u prošli tjedan, na Glavnu skupštinu Hajdukovih dioničara koja je prije svega četiri dana održana na Poljudu. Pitanje trenera bilo je jedno od očekivano udarnih i tad, pa je Bilić naglasio kako su “u završnim pregovorima” — jasno, sasvim izgledno je riječ bila o Juriću — i kako se nada da će ti pregovori završiti do kraja ovog tjedna. No, uz tu temu se djelomično i nesvjesno povezala još jedna druga goruća, a koja je dosta vezana i uz pitanje pregovaranja s potencijalnim kandidatima: pitanje infrastrukture. Redom su svi klupski čenici, ali i predstavnici Grada koji su bili prisutni, naglasili kako je infrastrukturni segment u Hajduku jedan od većih problema, pri čemu su rješenja i dalje svedena na improvizaciju.
“Donedavno je 30 posto Poljuda bilo nelegalno”, naglasio je dogradonačelnik Antonio Kuzmanić, uz najavu određenih zahvata. “Dio prostorija nije bio u projektu, a to smo napravili. Za novi Hajdukov kamp tražit ćemo pomoć države, ako su dali Dinamu, mogu i Hajduku.”
Nevjerojatno zvuči da je Hajduk, u 45 godina otkako je Poljud i službeno izgrađen i otvoren, tek u jednom navratu radio na povećanju infrastrukturnih kapaciteta. Još je potkraj 2017. tadašnji predsjednik Ivan Kos predstavio projekt prvog proširenja koji je uključivao prvu zamjenu drenaže na glavnom travnjaku još od izgradnje, ali i radove na tada tek dva pomoćna travnjaka, koliko ih na Poljudu ima. Tada je Kos, a prošlo je uskoro točno sedam godina od izlaganja, naglasio kako “zbog umjetnog travnjaka na pomoćnim terenima Hajduk ima jednog do dva ozlijeđena igrača na mjesečnoj bazi”, te da “na jednom terenu trenira 11 generacija kluba, što su infrastrukturni uvjeti NK Oriolika”.
Klub je tada parking do pomoćnih terena, koje su lokalne autoškole koristile kao poligon, preuredio u dva manja skraćena terena s reflektorima, a preuređene su i prateće svlačionice. Međutim, dok Hajduk aktivno radi na održavanju postojeće infrastrukture, ona je ostala na istoj razini, i to više jer za bilo kakav dodatni angažman po tom pitanju treba preći niz administrativnih peripetija koje upravo sada spominje dogradonačelnik Kuzmanić.
Zbog načina podjele vlasti na nacionalnoj razini, Grad Split — kao i dalje Hajdukov većinski vlasnik — po mnogočemu ima vezane ruke kad su u pitanju infrastrukturne investicije vezane za gradsku imovinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koliko je situacija u drugom najvećem gradu u državi dovedena do apsurda, najbolje pokazuje također aktualni slučaj kad je izbila afera oko minimalnih građevinskih zahvata na području splitske luke; Zakon o pomorskom dobru, naime, propisuje da se bez usvajanja pravilnika ne može raditi nikakve zahvate bez odgovarajućih dokumenata, što obavezuje i same javne institucije. U prijevodu, ako u Splitu javne službe žele popraviti tuš na plaži, oni trebaju biti na liniji sa centralnom vlašću u Zagrebu i čekati odobrenje. Taj proces prečesto i za najmarginalnije, a opet nužne zahvate postaje sredstvo političkih obračuna i ucjena; a ako je takva situacija vezana za minimalne stavke, možete onda misliti kako je s traženjem izgradnje trening-kampa.
Nije više stvar ni fantaziranja oko selidbe sa stadiona koji jest i dalje impozantan arhitektonski spomenik, ali istovremeno i jako daleko od standarda suvremenih komercijalnih prohtjeva. Hajduk je u 2024. i dalje sveden na dva i pol pomoćna terena; jedan je satkan od hibridne podloge koja je sada u četvrtoj godini korištenja, dok je drugi travnjak čista travnata površina. Igrači se pritom žale i na stanje glavnog travnjaka koje nije idealno unatoč održavanju, ako uzmemo u obzir već dokazanu korelaciju između kvalitete podloge za svakodnevno treniranje i smanjenju rizika od ozljeda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Onih koje su ove sezone Hajduk pogađale gotovo u epidemiološkoj mjeri, a manjak direktnih objašnjenja za neke od njih samo je produbio sumnje u uvjete treniranja prve momčadi.
Gergő Lovrencsics, koji je u Hajduku proveo tri godine, u nedavnom se gostovanju u podcastu Iza Pjace prisjetio dolaska svog trenerskog uzora Serhija Rebrova u Ferencváros, za koji je bivši Hajdukov bek igrao punih pet godina: “Sjećam se, prvo kada je došao u Budimpeštu išao je do terena za trening i ostao šokiran. Rekao je upravi kluba: ovo ljudi izgleda očajno, vi želite da oni održavaju visok nivo igre u utakmicama, a da treniraju na ovakvom terenu?”. U roku od tri mjeseca budimpeštanski je velikan izgradio tri nova terena za treninge i tako odobrovoljio ukrajinskog trenera, omogućivši mu minimalne moderne standarde treniranja. “To je na kraju ispala jedna od najvećih točaka našeg uspjeha”, zaključio je Lovrencsics.
U Hajduku taj minimum i dalje nije predodređen i to značajno utječe na percepciju kluba. Doduše, nije da se stoji prekriženih ruku, jer je još krajem prošle jeseni postignut dogovor između kluba i nekadašnjeg prvoligaša iz pregrađa, stobrečkog Primorca, o suradnji koja će se oslanjati na ulaganja u tamošnju infrastrukturu, a koju će onda koristiti ponajviše — osim jasno, samog Primorca, člana Prve Županijske NL — generacije Hajdukovih pomladaka u trenutnoj strukturi klupske akademije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Grad Split je za navedene radove, za koje je dogradonačelnik Kuzmanić rekao da nisu tekli glatko, izjavio kako i dalje postoje ograničenja u vidu neriješenih vlasničkih odnosa. Ipak, investicija vrijedna preko 1,6 milijuna eura rasteretit će Poljud barem u djelomičnoj mjeri, ali i dalje služi tek kao vatrogasno rješenje. Grad Split i (u značajnijoj mjeri) Hajduk i dalje su ostali na dva kozmetička investicijska projekta u možda i najvažnijem aspektu svakodnevnog rada. I to dovoljno govori o preduvjetima za rad ne samo Hajduka, već i cjelokupnog hrvatskog nogometa kao primarno razvojno orijentiranog.
Projekt eventualnog ‘pravog’ kampa, te Hajdukove vječne tihe patnje, i dalje stoji na dnu ladica obećanja za koje je jasno da se neće tako lako ispuniti. Ne samo zato jer se Splitu maksimalno otežava donošenje strateških infrastrukturnih odluka, nego i zato jer se u prezentacijama ovog tipa koje, makar u hipotetskom obliku, služe kako bi se kupili politički poeni, projekt kampa maksimalno zapostavlja. A on mora biti temelj dugoročnog planiranja kluba koji — bez obzira na ogromnu podršku i rekorde koje u pogledu sljedbe ruši — i dalje u najvećoj mjeri živi od razvoja i prodaje igrača.
Isto tako i Hajdukovu vodstvu stanje infrastrukture ne pomaže pri privlačenju igračkih i trenerskih teškaša, pogotovo onih koji nemaju poveznicu s klubom i gradom kao što ima Jurić. Za svakoga od njih to je faktor koji sigurno otežava odluku.
Hajduk: Stanje na terenu
Momčad još nema trenera. Možda je i ovo jedan od razloga
Hajdukovu vodstvu stanje infrastrukture ne pomaže pri privlačenju igračkih i trenerskih teškaša, pogotovo onih koji nemaju poveznicu s klubom i gradom kao što ima Jurić
Pisanje o Hajduku nerijetko se pretvori i u utrku s vremenom. Do jutra je aktualna priča bila odabir Ivana Jurića kao novog trenera, a njegov je potpis tijekom vikenda predstavljan kao samo još puka formalnost. Ali jutro je donijelo veliko iznenađenje: Jurić se, iz još razloga koji su u trenutku pisanja ovog teksta još nepoznati, povukao dok su fanfare već svirale i priča se vraća očito na početak. Predsjednik Ivan Bilić i sportski direktor Nikola Kalinić sada imaju dvostruko teži zadatak: ne samo pronaći novo ime, već i takvo koje će nadoknaditi razočaranje publici koja je već oduševljeno dočekala Jurića kao afirmiranog, a lokalnog trenerskog teškaša.
Priča nas tako kroz ovaj razvoj vraća u prošli tjedan, na Glavnu skupštinu Hajdukovih dioničara koja je prije svega četiri dana održana na Poljudu. Pitanje trenera bilo je jedno od očekivano udarnih i tad, pa je Bilić naglasio kako su “u završnim pregovorima” — jasno, sasvim izgledno je riječ bila o Juriću — i kako se nada da će ti pregovori završiti do kraja ovog tjedna. No, uz tu temu se djelomično i nesvjesno povezala još jedna druga goruća, a koja je dosta vezana i uz pitanje pregovaranja s potencijalnim kandidatima: pitanje infrastrukture. Redom su svi klupski čenici, ali i predstavnici Grada koji su bili prisutni, naglasili kako je infrastrukturni segment u Hajduku jedan od većih problema, pri čemu su rješenja i dalje svedena na improvizaciju.
“Donedavno je 30 posto Poljuda bilo nelegalno”, naglasio je dogradonačelnik Antonio Kuzmanić, uz najavu određenih zahvata. “Dio prostorija nije bio u projektu, a to smo napravili. Za novi Hajdukov kamp tražit ćemo pomoć države, ako su dali Dinamu, mogu i Hajduku.”
Nevjerojatno zvuči da je Hajduk, u 45 godina otkako je Poljud i službeno izgrađen i otvoren, tek u jednom navratu radio na povećanju infrastrukturnih kapaciteta. Još je potkraj 2017. tadašnji predsjednik Ivan Kos predstavio projekt prvog proširenja koji je uključivao prvu zamjenu drenaže na glavnom travnjaku još od izgradnje, ali i radove na tada tek dva pomoćna travnjaka, koliko ih na Poljudu ima. Tada je Kos, a prošlo je uskoro točno sedam godina od izlaganja, naglasio kako “zbog umjetnog travnjaka na pomoćnim terenima Hajduk ima jednog do dva ozlijeđena igrača na mjesečnoj bazi”, te da “na jednom terenu trenira 11 generacija kluba, što su infrastrukturni uvjeti NK Oriolika”.
Klub je tada parking do pomoćnih terena, koje su lokalne autoškole koristile kao poligon, preuredio u dva manja skraćena terena s reflektorima, a preuređene su i prateće svlačionice. Međutim, dok Hajduk aktivno radi na održavanju postojeće infrastrukture, ona je ostala na istoj razini, i to više jer za bilo kakav dodatni angažman po tom pitanju treba preći niz administrativnih peripetija koje upravo sada spominje dogradonačelnik Kuzmanić.
Zbog načina podjele vlasti na nacionalnoj razini, Grad Split — kao i dalje Hajdukov većinski vlasnik — po mnogočemu ima vezane ruke kad su u pitanju infrastrukturne investicije vezane za gradsku imovinu.
Koliko je situacija u drugom najvećem gradu u državi dovedena do apsurda, najbolje pokazuje također aktualni slučaj kad je izbila afera oko minimalnih građevinskih zahvata na području splitske luke; Zakon o pomorskom dobru, naime, propisuje da se bez usvajanja pravilnika ne može raditi nikakve zahvate bez odgovarajućih dokumenata, što obavezuje i same javne institucije. U prijevodu, ako u Splitu javne službe žele popraviti tuš na plaži, oni trebaju biti na liniji sa centralnom vlašću u Zagrebu i čekati odobrenje. Taj proces prečesto i za najmarginalnije, a opet nužne zahvate postaje sredstvo političkih obračuna i ucjena; a ako je takva situacija vezana za minimalne stavke, možete onda misliti kako je s traženjem izgradnje trening-kampa.
Nije više stvar ni fantaziranja oko selidbe sa stadiona koji jest i dalje impozantan arhitektonski spomenik, ali istovremeno i jako daleko od standarda suvremenih komercijalnih prohtjeva. Hajduk je u 2024. i dalje sveden na dva i pol pomoćna terena; jedan je satkan od hibridne podloge koja je sada u četvrtoj godini korištenja, dok je drugi travnjak čista travnata površina. Igrači se pritom žale i na stanje glavnog travnjaka koje nije idealno unatoč održavanju, ako uzmemo u obzir već dokazanu korelaciju između kvalitete podloge za svakodnevno treniranje i smanjenju rizika od ozljeda.
Onih koje su ove sezone Hajduk pogađale gotovo u epidemiološkoj mjeri, a manjak direktnih objašnjenja za neke od njih samo je produbio sumnje u uvjete treniranja prve momčadi.
Gergő Lovrencsics, koji je u Hajduku proveo tri godine, u nedavnom se gostovanju u podcastu Iza Pjace prisjetio dolaska svog trenerskog uzora Serhija Rebrova u Ferencváros, za koji je bivši Hajdukov bek igrao punih pet godina: “Sjećam se, prvo kada je došao u Budimpeštu išao je do terena za trening i ostao šokiran. Rekao je upravi kluba: ovo ljudi izgleda očajno, vi želite da oni održavaju visok nivo igre u utakmicama, a da treniraju na ovakvom terenu?”. U roku od tri mjeseca budimpeštanski je velikan izgradio tri nova terena za treninge i tako odobrovoljio ukrajinskog trenera, omogućivši mu minimalne moderne standarde treniranja. “To je na kraju ispala jedna od najvećih točaka našeg uspjeha”, zaključio je Lovrencsics.
U Hajduku taj minimum i dalje nije predodređen i to značajno utječe na percepciju kluba. Doduše, nije da se stoji prekriženih ruku, jer je još krajem prošle jeseni postignut dogovor između kluba i nekadašnjeg prvoligaša iz pregrađa, stobrečkog Primorca, o suradnji koja će se oslanjati na ulaganja u tamošnju infrastrukturu, a koju će onda koristiti ponajviše — osim jasno, samog Primorca, člana Prve Županijske NL — generacije Hajdukovih pomladaka u trenutnoj strukturi klupske akademije.
Grad Split je za navedene radove, za koje je dogradonačelnik Kuzmanić rekao da nisu tekli glatko, izjavio kako i dalje postoje ograničenja u vidu neriješenih vlasničkih odnosa. Ipak, investicija vrijedna preko 1,6 milijuna eura rasteretit će Poljud barem u djelomičnoj mjeri, ali i dalje služi tek kao vatrogasno rješenje. Grad Split i (u značajnijoj mjeri) Hajduk i dalje su ostali na dva kozmetička investicijska projekta u možda i najvažnijem aspektu svakodnevnog rada. I to dovoljno govori o preduvjetima za rad ne samo Hajduka, već i cjelokupnog hrvatskog nogometa kao primarno razvojno orijentiranog.
Projekt eventualnog ‘pravog’ kampa, te Hajdukove vječne tihe patnje, i dalje stoji na dnu ladica obećanja za koje je jasno da se neće tako lako ispuniti. Ne samo zato jer se Splitu maksimalno otežava donošenje strateških infrastrukturnih odluka, nego i zato jer se u prezentacijama ovog tipa koje, makar u hipotetskom obliku, služe kako bi se kupili politički poeni, projekt kampa maksimalno zapostavlja. A on mora biti temelj dugoročnog planiranja kluba koji — bez obzira na ogromnu podršku i rekorde koje u pogledu sljedbe ruši — i dalje u najvećoj mjeri živi od razvoja i prodaje igrača.
Isto tako i Hajdukovu vodstvu stanje infrastrukture ne pomaže pri privlačenju igračkih i trenerskih teškaša, pogotovo onih koji nemaju poveznicu s klubom i gradom kao što ima Jurić. Za svakoga od njih to je faktor koji sigurno otežava odluku.