Pedeset i tri sekunde prije kraja sedme utakmice NBA finala Kyrie Irving se našao u izolaciji protiv Stepha Curryja. JR Smith ga je navukao pick ’n’ rollom, Klay Thompson se maknuo s Irvinga i najbolji dribler generacije dobio je šansu napasti najutjecajnijeg igrača generacije. Valjao je Kyrie Stepha desno, kroz noge i ruke i uši, pa odjednom — hop — poskočio još više udesno, podigao se na tricu i zabio jedan od najvažnijih šutova u povijesti finala. Cavsi su poveli. Do kraja utakmice Kyrie je imao polaganje koje je blokirao Andre Iguodala, ali je zgrabio ofenzivni skok odmah nakon toga, obrana Cavsa je onemogućila čiste šutove Stephu i naslov je otišao u Cleveland.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bio je to prvi i zadnji put da je Kyrie u svojim rukama držao trofej Larryja O’Briena.
Cavalierse je uskoro pogodio The Disease of MorePata Rileyja, a nitko nije obolio jače od Irvinga. Medije su preplavili napisi o tome da ne želi više biti u sjeni LeBrona Jamesa i da želi svoju momčad; neki od njih prenapuhani, ali sa sjemenom istine u srži. Cleveland je još jednom dogurao do finala s Irvingom, a onda je on napustio brod.
Celticsi su bez njega dogurali do finala Istoka, nakon čega nije uspio uspostaviti kemiju s Jaysonom Tatumom i Jaylenom Brownom i medije su opet preplavile priče o Irvingovu nezadovoljstvu, pa je došao u Brooklyn s prijateljem Kevinom Durantom, gdje nije igrao čas iz osobnih razloga, čas zato što se nije želio cijepiti; palio je smilje i bosilje prije utakmica, pričao o crnim Izraelitima i ravnim pločama i napizdio Jamesa Hardena svojim pizdarijama koje su nekoć bile rezervirane za seoske redikule i sredovječne žene s viškom love koje su brijale na ezoteriju i knjige Ericha von Dänikena.
Kyrie je tako u tri i pol sezone odigrao 143 utakmice u dresu Netsa, odnosno 40-ak utakmica po sezoni, frustrirajući mnoge. Zato što je bilo jasno da je, pogotovo kad bi spojio nekoliko utakmica u nizu, i dalje pravi španer. Onaj isti koji je zabio tricu za naslov.
Kad je dolazio u Maverickse mnogi su, uključujući i mene, bili skeptični. Ne zbog toga što je postojala sumnja u njegove sposobnosti, iako je bilo nekih koji su se pitali kako će se Irving podrediti Luki Dončiću, koliko zbog njegove tendencije da bude distrakcija i u svlačionici i izvan terena. Ništa od toga. Irving je bio uzoran igrač tijekom sezone i pol u Dallasu, prigrlio je i novu ulogu i nove suigrače, a s Dončićem razvio i kemiju na parketu i prijateljstvo izvan njega. Mavsi su tijekom čitave sezone, a posebno u njenoj drugoj polovici, izgledali kao ekipa uvelike zbog Kyrieja koji je stabilizirao hijerarhiju momčadi, dokazao se kao idealni partner Luki i onda odigrao možda i najzreliju košarku života u doigravanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na stranu clutch poeni kojih je bilo na bacanje, na stranu sjajne napadačke partije poput zaključnih utakmica u seriji protiv Clippersa i Timberwolvesa ili treće protiv Oklahome; ono što je kod Kyrieja impresioniralo bilo je to koliko je bio spreman podmetnuti leđa za momčad. Briljirao je kao sekundarni playmaker, odlično zatvarao i defenzivni skok — pogotovo u seriji protiv Los Angelesa — a najviše je impresionirala njegova obrana, koju je podigao na iznimno visoku razinu. Kad bismo zamislili nekakvu idealnu verziju Irvinga u dresu ovih Mavsa, nekakav platonski ideal, rekao bih da smo dobili 94 posto te idealne verzije. Što je apsurdno puno.
Sve do finala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Glupo bi bilo optuživati Irvinga za dva uzastopna poraza od Bostona, pogotovo u drugoj utakmici u kojoj su Mavericksi promašili osam bacanja i imali 15 izgubljenih lopti iz kojih su Celticsi kreirali 21 poen, ali isto tako bi bilo ispravno reći da se Kyrie do sada nije pojavio u seriji protiv svojih nekadašnjih suigrača.
Irving je u posljednje vrijeme igrao generalno kriminalno protiv Bostona — lani je u tri utakmice gađao ispod 40 posto, imao ofenzivni rating 93, a defenzivni 127, ove je sezone je u dvije utakmice gađao 42 posto iz polja, ortg mu je bio 100, drtg užasavajućih 131 — no, ove dvije utakmice podigle su razinu grozote na novi nivo. Irving je na 14 poena po utakmici, na šutu od 35 posto, nije zabio nijednu od osam trica koje je ispalio, a u obrani curi i popušta.
Ovo drugo i nije toliko čudno. Irving je uvijek bio manjkav defenzivac. Djelomično zato jer je trošio puno energije u napadu, pa je u defenzivi morao uzimati posjede za rekuperaciju. Djelomično zato što je imao tendenciju kockati se u određenim trenucima. Djelomično zato jer mu je nedostajalo snage protiv većih bekova. Djelomično zato jer bi kasnio u pomoći, pogotovo na closeoutovima. No, u ovom je doigravanju bio pravovremen i uspješan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nije samo on napravio osobni iskorak, čitava obrana Mavericksa stavila ga je u poziciju u kojoj je mogao pokazati svoje dobre strane. Pomogli su u tome i suparnici. Clippersi s Russelom Westbrookom, Thunder s Joshom Giddeyjem i, kako je serija odmicala, Chetom Holmgrenom, Timberwolves s Rudyjem Gobertom. Uvijek je bio makar jedan igrač kojeg nije trebalo braniti na trici, što je značilo da Mavsi mogu igrati korak ili dva bliže reketu, da imaju igrača s kojeg mogu pomagati, da Derek Lively ima prostora biti lutajući igrač u helpu, što je drugima onda omogućavalo da igraju s bezobrazlukom i samopouzdanjem, znajući da imaju čovjeka koji im čuva leđa.
Celticsi nisu takva momčad. Celticsi na parketu uvijek imaju petroicu voljnih šutera. Nitko od igrača u playoff rotaciji nije potezao manje od četiri trice po utakmici u regularnoj sezoni; nitko nije gađao ispod 35 posto. Morate pokrivati svakoga. To automatski znači da se obrana mora raširiti, da ima više prostora za ulaske u reket, za drive & kick igru, za napadanje obruča. Tijekom prvih dviju utakmica Celticsi su masakrirali Mavse u reketu, usput generirajući hrpetinu otvorenih trica. Dončića su u izolacijama pretvorili u mljeveno meso, napadajući ga kad god su mogli, ali ni Irving nije puno bolje prolazio. Boston je zabijao 1,4 poena po izolaciji, a ako Mavericksi to ne uspiju sanirati, nema puno stvari koje im mogu pomoći.
Zapravo, jedino stvar koja bi mogla izvući je Irvingovo napadačko uskrsnuće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koliko god Dončić bio ranjiv protiv ovakve momčadi u defenzivi, toliko to nadoknađuje i naplaćuje u napadu. Boston nema rješenje za njega. Celticsi su Dončiću oduzeli linije dodavanja, zbog čega je imao samo jednu asistenciju u prvoj i osam izgubljenih u drugoj, ali im je zato zabijao kako je stigao, kažnjavajući svaku pogrešku, eksploatirajući svaki minus, dominirajući kako samo on to zna. Problem je u tome što mu se u tom dijelu terena nitko osim PJ Washingtona (i Daniela Gafforda na tri četvtrine) nije priključio. Luka je fantastičan, ali nije svemoguć. Treba mu Irving.
A on se dosad nije ukazao. Nije Irving zaboravio igrati košarku, niti je pobjegao od trenutka — pričamo o tipu koji je kao klinac zabio jedan od najvažnijih šutova u povijesti NBA finala — on jednostavno nikad nije morao igrati protiv ovakve plejade vrhunskih defenzivaca.
USA TODAY Sports via Reuters Con
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za početak, tu je Derrick White koji ga prati kao sjena kad je na parketu, ulazeći mu pod noge, usmjeravajući ga rukama, koristeći i masu i visinu kako bi tjerao Irvinga na što teže šutove. Način na koji ga je zaustavljao ne samo u punom napadu, nego i u tranziciji, jedan je od razloga zbog kojih bi White zaslužio glas ili dva u izboru za MVP-ja finala kad bi se ta nagrada dodjeljivala za prve dvije utakmice.
Osim njega, Irvinga je čuvao i Jrue Holiday kad ga nisu okupirali drugi zadaci, radeći to kirurški precizno kao i uvijek. Kad bi dobio switch, obično bi ostajao ili na Brownu koji ga je do sad uspijevao pratiti bez problema, ili na Tatumu koji je imao velikih problema kad bi ostajao u izolacijama s Dončićem, ali Kyriea je branio bez problema.
Kad bi i prošao neku od ovih prepreka, obično se morao bakćati s Kristapsom Porziņģisom koji je svojim dugim rukama mijenjao njegove šutove, ili opet s Tatumom koji je u dvije utakmice, kao što rekoh, imao velikih problema u obrani jedan-na-jedan, ali je zato dokazao da u helpu spada u gornji ešalon krilnih defanzivaca, jako blizu eliti lige.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koliko god Kelti bili stvoreni za zatvaranje igrača poput Kyrieja, on mora pronaći način kako biti upotrebljiv, a u tome mu mora pomoći i Jayson Kidd i ostatak momčadi. Pronalaziti mismatcheve protiv ovakve momčadi nije lako, ali Mavsi moraju početi vrtjeti više off-ball akcija za njea, staviti ga u srce akcije kao sekundarnog playa, napadati saviše 1-2 p’n’r-a, pokušati zbuniti obranu Celticsa.
Dallasov je napad tijekom čitave sezone bio generalno statičan, što ima smisla kada imate takvu dvojicu igrača koji kreiraju kroz dribling kao što su Dončić i Irving, ali sad kad je jedan od njih zakazao, ta statičnost dolazi na naplatu. Veliko je pitanje imaju li Mavsi uopće plan B, odnosno mogu li igrati fluidnije sad kad su im Kelti oduzeli dio arsenala.
Pomoći će im sigurno ozljeda Porzingisa koji je, čini se, ozbiljno nastradao i upitan je i za treću i za ostatak serije, iako on želi igrati. Bez njega, ili s njim na 60 posto, Celticsi gube jako puno na defenzivnoj čvrstini i to bi moglo otvoriti šansu Mavsima za povratak u seriju. Ne treba ih otpisati. Bili su ekipa u najboljoj formi prije početka doigravanja i to su u njemu potvrdili. No, žele li imati šansu, ozbiljnu šansu izazvati momčad koja ih je pobijedila čak i kada je gađala 10/39 za tricu, Kyrie mora igrati bolje.
Gdje je Kyrie?
Dončić i Dallas ne mogu dobiti ovo finale bez njega, a on je nestao
Irvingovo napadačko uskrsnuće jedina je stvar koja može izvući Dallas u finalu. Znamo da to može
Pedeset i tri sekunde prije kraja sedme utakmice NBA finala Kyrie Irving se našao u izolaciji protiv Stepha Curryja. JR Smith ga je navukao pick ’n’ rollom, Klay Thompson se maknuo s Irvinga i najbolji dribler generacije dobio je šansu napasti najutjecajnijeg igrača generacije. Valjao je Kyrie Stepha desno, kroz noge i ruke i uši, pa odjednom — hop — poskočio još više udesno, podigao se na tricu i zabio jedan od najvažnijih šutova u povijesti finala. Cavsi su poveli. Do kraja utakmice Kyrie je imao polaganje koje je blokirao Andre Iguodala, ali je zgrabio ofenzivni skok odmah nakon toga, obrana Cavsa je onemogućila čiste šutove Stephu i naslov je otišao u Cleveland.
Bio je to prvi i zadnji put da je Kyrie u svojim rukama držao trofej Larryja O’Briena.
Cavalierse je uskoro pogodio The Disease of More Pata Rileyja, a nitko nije obolio jače od Irvinga. Medije su preplavili napisi o tome da ne želi više biti u sjeni LeBrona Jamesa i da želi svoju momčad; neki od njih prenapuhani, ali sa sjemenom istine u srži. Cleveland je još jednom dogurao do finala s Irvingom, a onda je on napustio brod.
Celticsi su bez njega dogurali do finala Istoka, nakon čega nije uspio uspostaviti kemiju s Jaysonom Tatumom i Jaylenom Brownom i medije su opet preplavile priče o Irvingovu nezadovoljstvu, pa je došao u Brooklyn s prijateljem Kevinom Durantom, gdje nije igrao čas iz osobnih razloga, čas zato što se nije želio cijepiti; palio je smilje i bosilje prije utakmica, pričao o crnim Izraelitima i ravnim pločama i napizdio Jamesa Hardena svojim pizdarijama koje su nekoć bile rezervirane za seoske redikule i sredovječne žene s viškom love koje su brijale na ezoteriju i knjige Ericha von Dänikena.
Kyrie je tako u tri i pol sezone odigrao 143 utakmice u dresu Netsa, odnosno 40-ak utakmica po sezoni, frustrirajući mnoge. Zato što je bilo jasno da je, pogotovo kad bi spojio nekoliko utakmica u nizu, i dalje pravi španer. Onaj isti koji je zabio tricu za naslov.
Kad je dolazio u Maverickse mnogi su, uključujući i mene, bili skeptični. Ne zbog toga što je postojala sumnja u njegove sposobnosti, iako je bilo nekih koji su se pitali kako će se Irving podrediti Luki Dončiću, koliko zbog njegove tendencije da bude distrakcija i u svlačionici i izvan terena. Ništa od toga. Irving je bio uzoran igrač tijekom sezone i pol u Dallasu, prigrlio je i novu ulogu i nove suigrače, a s Dončićem razvio i kemiju na parketu i prijateljstvo izvan njega. Mavsi su tijekom čitave sezone, a posebno u njenoj drugoj polovici, izgledali kao ekipa uvelike zbog Kyrieja koji je stabilizirao hijerarhiju momčadi, dokazao se kao idealni partner Luki i onda odigrao možda i najzreliju košarku života u doigravanju.
Na stranu clutch poeni kojih je bilo na bacanje, na stranu sjajne napadačke partije poput zaključnih utakmica u seriji protiv Clippersa i Timberwolvesa ili treće protiv Oklahome; ono što je kod Kyrieja impresioniralo bilo je to koliko je bio spreman podmetnuti leđa za momčad. Briljirao je kao sekundarni playmaker, odlično zatvarao i defenzivni skok — pogotovo u seriji protiv Los Angelesa — a najviše je impresionirala njegova obrana, koju je podigao na iznimno visoku razinu. Kad bismo zamislili nekakvu idealnu verziju Irvinga u dresu ovih Mavsa, nekakav platonski ideal, rekao bih da smo dobili 94 posto te idealne verzije. Što je apsurdno puno.
Sve do finala.
Glupo bi bilo optuživati Irvinga za dva uzastopna poraza od Bostona, pogotovo u drugoj utakmici u kojoj su Mavericksi promašili osam bacanja i imali 15 izgubljenih lopti iz kojih su Celticsi kreirali 21 poen, ali isto tako bi bilo ispravno reći da se Kyrie do sada nije pojavio u seriji protiv svojih nekadašnjih suigrača.
Irving je u posljednje vrijeme igrao generalno kriminalno protiv Bostona — lani je u tri utakmice gađao ispod 40 posto, imao ofenzivni rating 93, a defenzivni 127, ove je sezone je u dvije utakmice gađao 42 posto iz polja, ortg mu je bio 100, drtg užasavajućih 131 — no, ove dvije utakmice podigle su razinu grozote na novi nivo. Irving je na 14 poena po utakmici, na šutu od 35 posto, nije zabio nijednu od osam trica koje je ispalio, a u obrani curi i popušta.
Ovo drugo i nije toliko čudno. Irving je uvijek bio manjkav defenzivac. Djelomično zato jer je trošio puno energije u napadu, pa je u defenzivi morao uzimati posjede za rekuperaciju. Djelomično zato što je imao tendenciju kockati se u određenim trenucima. Djelomično zato jer mu je nedostajalo snage protiv većih bekova. Djelomično zato jer bi kasnio u pomoći, pogotovo na closeoutovima. No, u ovom je doigravanju bio pravovremen i uspješan.
Nije samo on napravio osobni iskorak, čitava obrana Mavericksa stavila ga je u poziciju u kojoj je mogao pokazati svoje dobre strane. Pomogli su u tome i suparnici. Clippersi s Russelom Westbrookom, Thunder s Joshom Giddeyjem i, kako je serija odmicala, Chetom Holmgrenom, Timberwolves s Rudyjem Gobertom. Uvijek je bio makar jedan igrač kojeg nije trebalo braniti na trici, što je značilo da Mavsi mogu igrati korak ili dva bliže reketu, da imaju igrača s kojeg mogu pomagati, da Derek Lively ima prostora biti lutajući igrač u helpu, što je drugima onda omogućavalo da igraju s bezobrazlukom i samopouzdanjem, znajući da imaju čovjeka koji im čuva leđa.
Celticsi nisu takva momčad. Celticsi na parketu uvijek imaju petroicu voljnih šutera. Nitko od igrača u playoff rotaciji nije potezao manje od četiri trice po utakmici u regularnoj sezoni; nitko nije gađao ispod 35 posto. Morate pokrivati svakoga. To automatski znači da se obrana mora raširiti, da ima više prostora za ulaske u reket, za drive & kick igru, za napadanje obruča. Tijekom prvih dviju utakmica Celticsi su masakrirali Mavse u reketu, usput generirajući hrpetinu otvorenih trica. Dončića su u izolacijama pretvorili u mljeveno meso, napadajući ga kad god su mogli, ali ni Irving nije puno bolje prolazio. Boston je zabijao 1,4 poena po izolaciji, a ako Mavericksi to ne uspiju sanirati, nema puno stvari koje im mogu pomoći.
Zapravo, jedino stvar koja bi mogla izvući je Irvingovo napadačko uskrsnuće.
Koliko god Dončić bio ranjiv protiv ovakve momčadi u defenzivi, toliko to nadoknađuje i naplaćuje u napadu. Boston nema rješenje za njega. Celticsi su Dončiću oduzeli linije dodavanja, zbog čega je imao samo jednu asistenciju u prvoj i osam izgubljenih u drugoj, ali im je zato zabijao kako je stigao, kažnjavajući svaku pogrešku, eksploatirajući svaki minus, dominirajući kako samo on to zna. Problem je u tome što mu se u tom dijelu terena nitko osim PJ Washingtona (i Daniela Gafforda na tri četvtrine) nije priključio. Luka je fantastičan, ali nije svemoguć. Treba mu Irving.
A on se dosad nije ukazao. Nije Irving zaboravio igrati košarku, niti je pobjegao od trenutka — pričamo o tipu koji je kao klinac zabio jedan od najvažnijih šutova u povijesti NBA finala — on jednostavno nikad nije morao igrati protiv ovakve plejade vrhunskih defenzivaca.
Za početak, tu je Derrick White koji ga prati kao sjena kad je na parketu, ulazeći mu pod noge, usmjeravajući ga rukama, koristeći i masu i visinu kako bi tjerao Irvinga na što teže šutove. Način na koji ga je zaustavljao ne samo u punom napadu, nego i u tranziciji, jedan je od razloga zbog kojih bi White zaslužio glas ili dva u izboru za MVP-ja finala kad bi se ta nagrada dodjeljivala za prve dvije utakmice.
Osim njega, Irvinga je čuvao i Jrue Holiday kad ga nisu okupirali drugi zadaci, radeći to kirurški precizno kao i uvijek. Kad bi dobio switch, obično bi ostajao ili na Brownu koji ga je do sad uspijevao pratiti bez problema, ili na Tatumu koji je imao velikih problema kad bi ostajao u izolacijama s Dončićem, ali Kyriea je branio bez problema.
Kad bi i prošao neku od ovih prepreka, obično se morao bakćati s Kristapsom Porziņģisom koji je svojim dugim rukama mijenjao njegove šutove, ili opet s Tatumom koji je u dvije utakmice, kao što rekoh, imao velikih problema u obrani jedan-na-jedan, ali je zato dokazao da u helpu spada u gornji ešalon krilnih defanzivaca, jako blizu eliti lige.
Koliko god Kelti bili stvoreni za zatvaranje igrača poput Kyrieja, on mora pronaći način kako biti upotrebljiv, a u tome mu mora pomoći i Jayson Kidd i ostatak momčadi. Pronalaziti mismatcheve protiv ovakve momčadi nije lako, ali Mavsi moraju početi vrtjeti više off-ball akcija za njea, staviti ga u srce akcije kao sekundarnog playa, napadati saviše 1-2 p’n’r-a, pokušati zbuniti obranu Celticsa.
Dallasov je napad tijekom čitave sezone bio generalno statičan, što ima smisla kada imate takvu dvojicu igrača koji kreiraju kroz dribling kao što su Dončić i Irving, ali sad kad je jedan od njih zakazao, ta statičnost dolazi na naplatu. Veliko je pitanje imaju li Mavsi uopće plan B, odnosno mogu li igrati fluidnije sad kad su im Kelti oduzeli dio arsenala.
Pomoći će im sigurno ozljeda Porzingisa koji je, čini se, ozbiljno nastradao i upitan je i za treću i za ostatak serije, iako on želi igrati. Bez njega, ili s njim na 60 posto, Celticsi gube jako puno na defenzivnoj čvrstini i to bi moglo otvoriti šansu Mavsima za povratak u seriju. Ne treba ih otpisati. Bili su ekipa u najboljoj formi prije početka doigravanja i to su u njemu potvrdili. No, žele li imati šansu, ozbiljnu šansu izazvati momčad koja ih je pobijedila čak i kada je gađala 10/39 za tricu, Kyrie mora igrati bolje.
Znamo da može. Sad je vrijeme da to i dokaže.