Doping: Je li bitka već izgubljena?
Kineziološki stručnjaci pišu za Telesport
Doping industrija je uvijek korak ispred kontrole, pa tako ne možete zabraniti nešto za što ne znate da uopće postoji
Kada je 24. rujna 1988. s rukama u zraku prošao kroz ciljnu ravninu poboljšavši vlastiti svjetski rekord na 100 metara, Ben Johnson je bio na krovu svijeta. U možda najjačoj konkurenciji ikad, rame uz rame sa svojim najvećim rivalom Carlom Lewisom, Johnson je odradio savršenu utrku, od eksplozivnog starta do samog kraja, te potvrdio status globalne sportske zvijezde.
Ipak, slavlje nije dugo trajalo. Samo 24 sata kasnije, Park Jong-sei iz Olimpijskog centra za doping kontrolu je u uzorku Johnsonova urina pronašao tragove anaboličkog steroida stanozolola. Ubrzo nakon toga, oduzeta mu je zlatna olimpijska medalja te dodjeljena Lewisu, a Johnson je postao ozoglašeni prevarant, u svojoj Kanadi etiketiran kao “nezahvalni imigrant s Jamajke koji bi se onamo trebao i vratiti”.
Johnson i njegov trener Charlie Francis nisu nikad ni demantirali uzimanje dopinga; dapače, tvrdili su da su ga koristili u sklopu priprema za Olimpijske igre kako bi mogao što više i jače trenirati. Problem je po njima bio u tome što su i svi drugi vrhunski sprinteri tog doba radili upravo isto, a jedino je Johnson imao peh da ga se uhvati na Igrama. Da su bili u pravu sugerira činjenica da je ta finalna utrka na 100 metara danas poznata kao Najprljavija utrka u povijesti (eng. Dirtiest race in history) pošto su čak šestorica od osmorice trkača u nekom trenutku svoje karijere ‘pali’ na doping testiranjima.
Da stvar bude još apsurdnija, 2003. godine je otkriveno da je Lewis (završio izvorno drugi) pao na tri testa tijekom olimpijskih kampova 1988. te je trebao biti suspendiran, ali je Olimpijski odbor SAD-a zataškao rezultate nakon što je prihvatio njegovu izjavu da je koristio biljne dodatke prehrani. Također, Linford Christie (završio treći u utrci) je nakon finala bio pozitivan na pseudoefedrin, ali ga je liječnička komisija Međunarodnog olimpijskog odbora podijeljenom odlukom oslobodila uz obrazloženje da je nenamjerno koristio čaj od ginsenga.
I tada, prije skoro 40 godina, pa i danas, vrhunski sport je iznimno opterećen dopingom i brojnim aferama koji proistječu iz njegova konzumiranja. Osim što može ugroziti zdravstveni status pojedinca, doping također narušava imidž sporta i njegove osnovne vrijednosti pa se borba protiv dopinga nameće kao jedna od najvažnijih tema u sportu danas.
Kako uopće klasificiramo doping? Doping u sportu predstavlja kršenje jednog ili više anti-dopinških pravila, uključujući korištenje zabranjenih supstanci koje povećavaju učinkovitost i/ili korištenje zabranjenih tehnika poput prikrivajućih tehnika koje sprječavaju detektiranje zabranjenih supstanci u uzorcima.
Podjela dopinga utvrđuje se prema službenoj listi Svjetske anti-doping agencije (WADA) koja se svake godine nadopunjuje pošto se permanentno pojavljuju nove supstance, a generalno se može podijeliti u tri grupe: (I) zabranjene grupe supstanci u koje spadaju stimualnsi, narkotici, anabolički steroidi, diuretici i slično; (II) zabranjene metode manipulacije u dopingu poput krvnog ili genskog dopinga i ostalih farmakoloških, kemijskih i fizičkih manipulacija i (III) grupe supstanci koje nekada mogu biti zabranjene u sportu poput alkohola, kanabinoida, anestetika, koritikosteroida.
Ljudi su kroz povijest uvijek tražili način kako da stvari obavljaju brže i bolje, da budu što produktivniji i odgode pojavu umora. Slikovito možemo reći da je prva konzumacija ‘nedopuštenih sredstava’ bila još u Edenskom vrtu kad su prvi ljudi posegnuli za zabranjim voćem koje bi im dalo božanske moći. Ta potreba je danas realnost u brojnim profesijama, a u vrhunskom sportu je dodatno potencirana.
Sportaši koji cijeli život podrede mukotrpnom treniranju i čiji se cjelokupni lik i djelo najčešće gledaju samo kroz prizmu ostvarenih rezultata nerijetko dolaze u iskušenja da si malo pripomognu s nekom suspstancom, pogotovo ako znaju da i drugi to rade.
Upotreba različitih stimulansa u sportu seže od antičkih Olimpijskih igara na kojima je grčki filozof Galen, kojeg se smatra začetnikom suvremene farmakologije, primijetio da grčki sportaši koriste određene tvari i specifičnu ishranu kako bi poboljšali svoje fizičke sposobnosti. Nakon perioda antičke Grčke dolazi do stagnacije sporta, ali se upotreba raznih stimulansa bilježi u vojnim svrhama.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća počinje eksperimentiranje s raznim sredstvima, poglavito u sportovima izdržljivosti poput biciklizma i plivanja, a iz tog razdoblja datira i prva smrt uzrokovana korištenjem stimulansa kada je biciklist Arthur Lincoln umro zbog posljedica trovanja strihninom. Jedina smrt sportaša na Olimpijskim igrama koja je direktno povezana s dopingom također je zabilježena kod biciklista, Danca Knuta Jansena koji je za vrijeme OI u Rimu 1960. konzumirao amfetamine.
Tijekom 20. stoljeća dolazi do značajnog napretka znanosti pa se, osim spomenutih amfetamina, počinju proizvoditi i upotrebljavati anabolički steroidi, eritropoetin i druga sredstva. Sport je nerijetko bio borilište u kojem su nacije doslovno i figurativno pokazivale mišiće pa su postojali slučajevi kada su same države intervenirale i sustavno organizirale korištenje dopinga i njegovo zataškavanje, a možda najpoznatiji primjeri su Istočna Njemačka 1970-ih i 1980-ih te Rusija u vrijeme ZOI u Sočiju (odlično prikazano u dokumentarcu Icarus).
Naravno da takve stvari nisu bile rezervirane samo za ‘Istočni svijet’ (iako se takav narativ može primijetiti u zapadnim medijima), već je broj afera i drugdje popriličan, od već spomenute utrke na 100 metara, BALCO afere (Marion Jones), oduzetih titula Lanceu Armstrongu te mnogih drugih.
Danas generalno postoje dva načina borbe protiv dopinga.
Prvi i značajno prisutniji je WADA-in sustav testiranja sportaša. Sustav podrazumijeva prikupljanje uzorka urina i/ili krvi sportaša, uglavnom na temelju slučajnog odabira odnosno ždrijebanja, analizu uzorka u ovlaštenim laboratorijima te predviđa kazne u slučaju pozitivnih uzoraka. Zadnji WADA-ini podaci ukazuju da je tijekom 2022. zabilježeno ukupno 256.769 testiranja, što je porast od 6,5 posto u odnosu na 2021. Što se tiče pozitivnih uzoraka, njih je zabilježeno 0,77 posto, što je porast u odnosu na godinu prije kad ih je bilo 0,65 posto. Taj podatak ne izgleda nešto velik, ali nekoliko je problema.
U prvom redu, postotak testiranih u ukupnoj populaciji sportaša je izrazito malen te su mnogo veće šanse pojedinog sportaša da ne bude testiran tijekom jedne sezone. Sama WADA procjenjuje da pravi broj prelazi 10 posto, a da je to čak blaga procjena pokazuju podaci istraživanja iz 2018. Naime, za vrijeme svjetskog atletskog prvenstva u Južnoj Koreji 2011. zabilježeno je 1,4 posto pozitivnih uzoraka. Međutim, u anonimnoj anketi među atletičarima njih čak 44 posto je priznalo da je koristilo neko od nedopuštenih sredstava.
Nekoliko je razloga tolike velike konzumacije dopinga. Osim spomenutog malog broja testiranja što sportašu predstavlja povoljan risk-benefit omjer, određeni broj sredstava vrlo se teško detektira, za većinu njih su već poznati načini konzumacije te se zna kada s pojedinim treba prestati da se sportaša ne ‘uhvati’, a doping industrija je uvijek korak ispred kontrole, pa tako ne možete zabraniti nešto za što ne znate da uopće postoji.
Osim toga, igranje na kartu zdravlja više ne prolazi, jer je vrhunski sport odavno prešao granicu zdrave aktivnosti te samo bavljenje nekim sportovima i disciplinama predstavlja veći zdravstveni rizik od samog korištenja dopinga.
Drugi način borbe protiv dopinga prisutan je zadnjih 10-15 godina i podrazumijeva utvrđivanje faktora povezanih s konzumacijom dopinga, odnosno identificiranje rizika od dopinga za pojedine sportaše. Konkretno, radi se o tome da se istraživanjima pokušaju pronaći faktori koji kod određene grupe sportaša mogu dodatno nekog ‘gurnuti’ u smjeru dopinga, odnosno spriječiti u njegovoj konzumaciji. Tako su, na primjer, kod kickboksača dopingu manje skloni oni koji više znaju o prehrani, kod plivača treba potencirati osudu javnosti kao negativnu posljedicu dopinga, a kod jedriličara zdravstvene posljedice jer ih je upravo toga najviše strah.
U borbi protiv dopinga nekoliko je dodatnih škakljivih stvari. U prvom redu, neka zabranjena sredstva su dopuštena ako sportaš ima određeno medicinsko stanje. Konkretan primjer je ventolin koji koriste astmatičari da bi, pojednostavljeno, proširili dišne putove. Dok je u globalnoj odrasloj populaciji postotak oboljelih od astme oko 8 posto, istraživanje na olimpijskim biciklistima je pokazalo da je kod njih ta brojka 50 posto, a kod nordijskih skijaša čak 61 posto- Koliko je to apsurdno, ostavit ću svakom čitatelju da sam prosudi.
Također, ako pričamo o farmakološkim sredstvima koje poboljšavaju izvedbu sportaša, zašto ne bismo i o tehnološkim? Tijekom 2008. i 2009. je u plivanju postignut 148 svjetskih rekorda zahvaljujući ‘super odijelima’ koje je Speedo proizveo u suradnji s NASA-om, da bi kasnije FINA ta odijela zabranila. Također, Nike je proizveo ultralagane Zoom Vaporfly tenisice koje su također zabranjene nakon što su atletičari u njima 2019. osvojili 31 od 36 mjesta na postoljima u maratonskim utrkama 2019.
Gdje je granica onoga što je dopušteno u kontekstu sportske opreme i tko je taj koji može to odrediti? Koliko u tome svemu ključ drže proizvođači sportske opreme koji diktiraju stanje na tržištu? Da su stvari otišle poprilično daleko sugerira i činjenica da će se sljedeće godine održati prve Enhanced Games, međunarodni multisportski događaj na kojem neće biti nikakvog doping testiranja i na kojem će u tom kontekstu biti sve dopušteno.
Nakon svega se postavlja pitanje: jesmo li došli do točke bez povratka? Nažalost, slika o sportu kao zdravoj i od dopinga slobodnoj aktivnosti izgleda više kao iluzija.
U skorijoj budućnosti je realno očekivati još veće manipulacije genima i stvaranje nad-ljudi, pa će nam današnji problemi izgledati beznačajni. Ipak, na neke stvari se može utjecati, a tu je u prvom redu riječ o edukaciji. Pri tome je nužno krenuti od trenera, liječnika i ostalih članova stožera u koje se sportaši bespogovorno pouzdaju, pa onda raditi i sa mladim sportašima u njihovim formativnim godinama. Povećati ulaganja u anti doping istraživanja, pronalaziti ‘slabe točke’ na temelju kojih će se kreirati cijele anti-doping kampanje te povećati broj testiranja. Samo na taj način možemo sport održati koliko toliko ‘čistim’.