Dva važna nepisana teorema fiktivno uklesana u temelje NBA lige glase: “Nema preko reda” i “Ništa preko noći”. Uzmi svoj broj, stani u red, radi ko konj i nadaj se najboljem. Ne znači da ćeš dočekati, tako mi Charlesa Barkleyja, Patricka Ewinga, Johna Stocktona, Karla Malonea, Elgina Baylora ili Reggieja Millera, ali svoju priliku ćeš imati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dokaza ovog teorema imate gdje god zavirite u prošlost lige, ali vjerojatno ne postoji bolji od onog spektakularnog Miami Heata koji se sastao na blještavoj pozornici u ljeto 2010. i obećavao “not one, not two, not three…”. Bili su toliko krcati zvjezdanom prašinom s Dwyaneom Wadeom, LeBronom Jamesom i Chrisom Boshom da se vjerovalo kako nitko nema šanse već u prvoj sezoni. Ali nije (još) bilo njihovo vrijeme. Pokazali su im to Dirk Nowitzki i njegovi Dallas Mavericksi.
Ove godine ta su dva teorema na svojim leđima osjetili i Oklahoma City Thunder i Indiana Pacers i Minnesota Timberwolves, pa i New York Knicks. Izučavao je te postulate punih šest godina i Luka Dončić, sve dok mu za šefa struke nisu doveli izvjesnog Nicu Harrisona.
Kad je taj u košarkaškim krugovima poprilično nepoznat lik u ljeto 2021. na poziciji GM-a zamijenio ‘obiteljski biznis’ tate i sina Nelsona, koji su košarkaškim operacijama Dallas Mavericksa zapovijedali kroz čitavo 21. stoljeće, mnogi su odmahnuli glavom. Dallas je u svojim odajama imao slovenski grumen zlata, a nekakav Nikeov marketinški direktor bez dana iskustva u košarkaškim operacijama trebao mu je isporučiti momčad s kojom će napasti titulu? Nije zvučalo baš pametno.
Ako ćemo pošteno, teško da biste pronašli bolji dvojac za završnu bitku za prsten
Posebno kad je ovaj odlučio raskrstiti s Kristapsom Porziņģisom i ugasiti mokre snove svih nas europskih košarkaških fanatika koji smo se nadali da bi prvi put u povijesti čisto europska igračka vertikala mogla poharati košarkašku Ameriku. A još više kad je za prvog pobočnika Dončiću, umjesto Jalena Brunsona, odlučio dovesti jednu od tri najluđe glave lige. Onu Kyrieja Irvinga. “Potez očajnika”, bio je opći konsenzus.
Harrison je, međutim, uspio od Irvinga dobiti sve ono od čega je Kyrie toliko žestoko bježao u svih šest sezona otkako je raskrstio s LeBronovim Cleveland Cavaliersima. Harrison je Irvinga uspio uvjeriti da je ipak Robin, a ne Batman. A kad je Kyrie Irving Robin, onda je vjerojatno najbolji Robin lige.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Harrison je u godinu dana potpuno promijenio lice i karakter onih oko Dončića. Najprije je, ne bez (zasluženih) kritika i u konačnici kazne od 750.000 dolara, naredio ‘tankiranje’ u zadnje dvije utakmice prošle sezone kako bi sačuvao svoj izbor na draftu. Taj mu je pick donio Derecka Livelyja, novaka koji je imao itekako bitnu ulogu u playoffu i koji se pokazao kao teški i neočekivani jackpot u reketu.
A onda je tijekom sezone odradio dva tradea koja su do kraja definirala i profilirala svlačionicu dvojicom odličnih kotačića koji su se savršeno uklopili u rotaciju Jasona Kidda. I kako život piše romane, umjesto da čame u Washington Wizardsima i Charlotte Hornetsima, dvije najdepresivnije franšize lige u kojima su počeli sezonu, Daniel Gafford i PJ Washington odjednom igraju važne uloge u momčadi koja se bori za naslov prvaka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A bori se zbog čovjeka koji je uistinu čaroban. Nemam što lagati, uživam u činjenici da su dvojica najdominantnijih košarkaša današnjice dva *spora, *troma, *debela, *neskočna Europljanina, kojima sva sila tih *brzih, *eksplozivnih, *mišićavih i *skočnih Amerikanaca mogu samo staviti soli na rep. Nikola Jokić i Luka Dončić samo su još jedan dokaz da se najbolja košarka prije svega igra glavom, a tek onda svim drugim tjelesnim atributima.
Dončić je u ovom playoffu radio sve ono što je radio i u prijašnjima, ali je ovaj put konačno oko sebe imao i popratnu mašineriju koja je savršeno koristila sve ono što donosi fokus protivnika na briljantnog Slovenca.
Jer kad mu priđeš — probit će te prvim korakom. Kad se odmakneš — pogodit će ti svaki šut. Kad odradiš savršen obrambeni balans i usmjeriš ga prema ‘mrtvom kutu’ — pogodit će ti preko ruke divlji šut izvan balansa s 10 metara. Kad ga udvojiš — u milisekundi će pronaći slobodnog suigrača. Kad ga pokušaš izolirati u prijenosu lopte na centru — naći će način da dostavi loptu i omogući svojima da igraju četiri-na-tri. A kad među ta četiri imaš realizatora poput Irvinga, šutera poput Washingtona ili skočnog centra poput Gafforda — imaš sve što ti treba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dončić je jednostavno — nebranjiv. Da, reći ću to bez ikakvog grizodušja — Luka Dončić je napadački nebranjiv koliko i Michael Jordan.
Pogledajte samo prvu četvrtinu pete i zadnje utakmice konferencijskog finala protiv Minnesota Timberwolvesa i sve će vam biti jasno. Najbolja defenzivna momčad lige s četverostruko najboljim obrambenim igračem lige pripremila je kompletnu teoriju. Znali su sve što žele i moraju raditi. Dva dana su u glavi dovodili do savršenstva svaki protuudar na Dončićev udar. I opet su mogli samo gledati i slijegati ramenima.
Jer ovaj je u prvih 10 minuta zabio 20 poena, razbio svaki njihov obrambeni pokušaj, razbio utakmicu i riješio seriju na način kako to mogu napraviti samo oni najdominantniji. Oni najveći. A Dončić je taj. Dončić je ‘košarkaški jednorog’. Dončić će biti jedan od najvećih ikad.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Puno se pričalo o tome kako je Minnesota slagala momčad za Denver Nuggetse i taj su problem ove godine riješili. Jokića nisu zaustavili, ali jesu ostatak njegove petorke i to je bilo dovoljno. Kako će, međutim, pristupiti ‘problemu Dončić’ u budućnosti tek treba vidjeti.
Jer Timberwolves će biti tu i dogodine, ovo je momčad koja je složena na duge staze. Koliko god mislili da su eliminacijom Denvera napravili najvažniji dio posla na putu prema velikom finalu — jednostavno još nije njihov red. Ne možeš u svom prvom pravom playoffu očekivati da ćeš otići do kraja. Ne u NBA ligi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U prethodnim dvjema sezonama ispadali su već na prvoj prepreci od Memphis Grizzliesa i Denver Nuggetsa, ove su otišli do finala Zapada. Ali Anthony Edwards, Karl-Anthony Towns i društvo jednostavno nemaju iskustvo pobjeđivanja teških serija koje je nenadomjestiva varijabla u ovako dubokim i dalekim fazama sezone. Iskustvo koje imaju Dončić s Real Madridom, Slovenijom i Dallasom, Irving s Clevelandom, Bostonom i Brooklynom.
Minnesota ima sve za finu budućnost, u Edwardsu ima franšiznog igrača koji ih može voditi, ali koji se još mora (iz)brusiti. Imaju dugoročne ugovore sa svim najvažnijim igračima i ako budu pametno upravljali i dorađivali mogli bi narednih godina biti ozbiljna sila na Zapadu. Slično kao i drugi konferencijski finalist Indiana Pacers, kod kojih će puno ovisiti o tome hoće li uspjeti uvjeriti Pascala Siakama da se ovog ljeta dugoročno veže za njih.
A opet nekako diskretno i bez velike buke, Boston Celtics su ušli u još jedno veliko finale. Njihov krimen je što su — predobri. Barem što se Istoka tiče. Nisu dopustili ni Miami Heatu, ni Cleveland Cavaliersima, ni Indiana Pacersima da bilo što ‘zakuhaju’. Do finala su izgubili tek dvije utakmice, i dok su se druge serije pjenile i nabijale cijene ulaznica i televizijskih reklama, Celticsi su svoj posao odradili bez ikakve drame. I to sve bez Porziņģisa, koji bi navodno trebao biti (donekle) spreman za finale. I svoje (bivše) Maverickse. Za Irvinga znamo da će biti itekako spreman za svoje (bivše) Celticse.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A Boston Celtics su u zadnjem desetljeću samo potvrdili da su najbolja organizacija Istoka, ako ne i cijele lige. U zadnjih osam sezona čak su šest puta igrali finale Istoka, a dvaput i veliko NBA finale. Tko god prati NBA zna koliko je teško ostati toliko dugo u vrhu, a Bostonu pod ravnanjem genijalnog Brada Stevensa to iz godine u godinu uspijeva.
Problem koji ih sputava leži u činjenici da koliko god dobri i konstantni bili, nijednom nisu otišli do samog kraja. Boston svoju 18. titulu kojom bi postao najtrofejniji NBA klub čeka još od sezone 2007./08. i velikog trojca Kevin Garnett — Paul Pierce — RayAllen. U kontekstu one priče s početka teksta, to je valjda zadnja momčad koja je osvojila naslov ‘preko reda’. Barem što se tiče zajedničkog opusa, jer sva trojica su se itekako načekala i nagubila dok se nisu spojili u Bostonu.
Nije slučajnost da Bostonova renesansa koincidira s dolaskom Jaysona Tatuma u ligu 2017. Vjerojatno najpodcijenjenije zvijezde iz aktualnog NBA sazviježđa, barem kad je riječ o individualnim priznanjima. Tatumovo ime nikad nije u samom vrhu izbora za MVP, iako je uvijek ‘tu negdje’. Njegove individualne brojke doista nisu na razini Jokića, Dončića ili Joela Embiida, ali njegov utjecaj na momčad i rezultati koji sve ove godine stoje uz Celticse apsolutno ga kandidiraju. I bit će velika nepravda ako to priznanje nikad ne osvoji.
I doista, ako ćemo pošteno, teško da biste pronašli bolji dvojac za završnu bitku za prsten. I Luka Dončić i Jayson Tatum već su u ligi dovoljno dugo i dovoljno su toga napravili da obojica imaju pravo reći da je konačno došao njihov red.
Da zavladaju ligom. Da se okite zasluženom krunom.
Čiji je red?
Uoči završne bitke za prsten u NBA ligi
Dva važna nepisana teorema fiktivno uklesana u temelje NBA lige glase: “Nema preko reda” i “Ništa preko noći”. Uzmi svoj broj, stani u red, radi ko konj i nadaj se najboljem. Ne znači da ćeš dočekati, tako mi Charlesa Barkleyja, Patricka Ewinga, Johna Stocktona, Karla Malonea, Elgina Baylora ili Reggieja Millera, ali svoju priliku ćeš imati.
Dokaza ovog teorema imate gdje god zavirite u prošlost lige, ali vjerojatno ne postoji bolji od onog spektakularnog Miami Heata koji se sastao na blještavoj pozornici u ljeto 2010. i obećavao “not one, not two, not three…”. Bili su toliko krcati zvjezdanom prašinom s Dwyaneom Wadeom, LeBronom Jamesom i Chrisom Boshom da se vjerovalo kako nitko nema šanse već u prvoj sezoni. Ali nije (još) bilo njihovo vrijeme. Pokazali su im to Dirk Nowitzki i njegovi Dallas Mavericksi.
Ove godine ta su dva teorema na svojim leđima osjetili i Oklahoma City Thunder i Indiana Pacers i Minnesota Timberwolves, pa i New York Knicks. Izučavao je te postulate punih šest godina i Luka Dončić, sve dok mu za šefa struke nisu doveli izvjesnog Nicu Harrisona.
Kad je taj u košarkaškim krugovima poprilično nepoznat lik u ljeto 2021. na poziciji GM-a zamijenio ‘obiteljski biznis’ tate i sina Nelsona, koji su košarkaškim operacijama Dallas Mavericksa zapovijedali kroz čitavo 21. stoljeće, mnogi su odmahnuli glavom. Dallas je u svojim odajama imao slovenski grumen zlata, a nekakav Nikeov marketinški direktor bez dana iskustva u košarkaškim operacijama trebao mu je isporučiti momčad s kojom će napasti titulu? Nije zvučalo baš pametno.
Ako ćemo pošteno, teško da biste pronašli bolji dvojac za završnu bitku za prsten
Posebno kad je ovaj odlučio raskrstiti s Kristapsom Porziņģisom i ugasiti mokre snove svih nas europskih košarkaških fanatika koji smo se nadali da bi prvi put u povijesti čisto europska igračka vertikala mogla poharati košarkašku Ameriku. A još više kad je za prvog pobočnika Dončiću, umjesto Jalena Brunsona, odlučio dovesti jednu od tri najluđe glave lige. Onu Kyrieja Irvinga. “Potez očajnika”, bio je opći konsenzus.
Harrison je, međutim, uspio od Irvinga dobiti sve ono od čega je Kyrie toliko žestoko bježao u svih šest sezona otkako je raskrstio s LeBronovim Cleveland Cavaliersima. Harrison je Irvinga uspio uvjeriti da je ipak Robin, a ne Batman. A kad je Kyrie Irving Robin, onda je vjerojatno najbolji Robin lige.
Harrison je u godinu dana potpuno promijenio lice i karakter onih oko Dončića. Najprije je, ne bez (zasluženih) kritika i u konačnici kazne od 750.000 dolara, naredio ‘tankiranje’ u zadnje dvije utakmice prošle sezone kako bi sačuvao svoj izbor na draftu. Taj mu je pick donio Derecka Livelyja, novaka koji je imao itekako bitnu ulogu u playoffu i koji se pokazao kao teški i neočekivani jackpot u reketu.
A onda je tijekom sezone odradio dva tradea koja su do kraja definirala i profilirala svlačionicu dvojicom odličnih kotačića koji su se savršeno uklopili u rotaciju Jasona Kidda. I kako život piše romane, umjesto da čame u Washington Wizardsima i Charlotte Hornetsima, dvije najdepresivnije franšize lige u kojima su počeli sezonu, Daniel Gafford i PJ Washington odjednom igraju važne uloge u momčadi koja se bori za naslov prvaka.
A bori se zbog čovjeka koji je uistinu čaroban. Nemam što lagati, uživam u činjenici da su dvojica najdominantnijih košarkaša današnjice dva *spora, *troma, *debela, *neskočna Europljanina, kojima sva sila tih *brzih, *eksplozivnih, *mišićavih i *skočnih Amerikanaca mogu samo staviti soli na rep. Nikola Jokić i Luka Dončić samo su još jedan dokaz da se najbolja košarka prije svega igra glavom, a tek onda svim drugim tjelesnim atributima.
Dončić je u ovom playoffu radio sve ono što je radio i u prijašnjima, ali je ovaj put konačno oko sebe imao i popratnu mašineriju koja je savršeno koristila sve ono što donosi fokus protivnika na briljantnog Slovenca.
Jer kad mu priđeš — probit će te prvim korakom. Kad se odmakneš — pogodit će ti svaki šut. Kad odradiš savršen obrambeni balans i usmjeriš ga prema ‘mrtvom kutu’ — pogodit će ti preko ruke divlji šut izvan balansa s 10 metara. Kad ga udvojiš — u milisekundi će pronaći slobodnog suigrača. Kad ga pokušaš izolirati u prijenosu lopte na centru — naći će način da dostavi loptu i omogući svojima da igraju četiri-na-tri. A kad među ta četiri imaš realizatora poput Irvinga, šutera poput Washingtona ili skočnog centra poput Gafforda — imaš sve što ti treba.
Dončić je jednostavno — nebranjiv. Da, reći ću to bez ikakvog grizodušja — Luka Dončić je napadački nebranjiv koliko i Michael Jordan.
Pogledajte samo prvu četvrtinu pete i zadnje utakmice konferencijskog finala protiv Minnesota Timberwolvesa i sve će vam biti jasno. Najbolja defenzivna momčad lige s četverostruko najboljim obrambenim igračem lige pripremila je kompletnu teoriju. Znali su sve što žele i moraju raditi. Dva dana su u glavi dovodili do savršenstva svaki protuudar na Dončićev udar. I opet su mogli samo gledati i slijegati ramenima.
Jer ovaj je u prvih 10 minuta zabio 20 poena, razbio svaki njihov obrambeni pokušaj, razbio utakmicu i riješio seriju na način kako to mogu napraviti samo oni najdominantniji. Oni najveći. A Dončić je taj. Dončić je ‘košarkaški jednorog’. Dončić će biti jedan od najvećih ikad.
Puno se pričalo o tome kako je Minnesota slagala momčad za Denver Nuggetse i taj su problem ove godine riješili. Jokića nisu zaustavili, ali jesu ostatak njegove petorke i to je bilo dovoljno. Kako će, međutim, pristupiti ‘problemu Dončić’ u budućnosti tek treba vidjeti.
Jer Timberwolves će biti tu i dogodine, ovo je momčad koja je složena na duge staze. Koliko god mislili da su eliminacijom Denvera napravili najvažniji dio posla na putu prema velikom finalu — jednostavno još nije njihov red. Ne možeš u svom prvom pravom playoffu očekivati da ćeš otići do kraja. Ne u NBA ligi.
U prethodnim dvjema sezonama ispadali su već na prvoj prepreci od Memphis Grizzliesa i Denver Nuggetsa, ove su otišli do finala Zapada. Ali Anthony Edwards, Karl-Anthony Towns i društvo jednostavno nemaju iskustvo pobjeđivanja teških serija koje je nenadomjestiva varijabla u ovako dubokim i dalekim fazama sezone. Iskustvo koje imaju Dončić s Real Madridom, Slovenijom i Dallasom, Irving s Clevelandom, Bostonom i Brooklynom.
Minnesota ima sve za finu budućnost, u Edwardsu ima franšiznog igrača koji ih može voditi, ali koji se još mora (iz)brusiti. Imaju dugoročne ugovore sa svim najvažnijim igračima i ako budu pametno upravljali i dorađivali mogli bi narednih godina biti ozbiljna sila na Zapadu. Slično kao i drugi konferencijski finalist Indiana Pacers, kod kojih će puno ovisiti o tome hoće li uspjeti uvjeriti Pascala Siakama da se ovog ljeta dugoročno veže za njih.
A opet nekako diskretno i bez velike buke, Boston Celtics su ušli u još jedno veliko finale. Njihov krimen je što su — predobri. Barem što se Istoka tiče. Nisu dopustili ni Miami Heatu, ni Cleveland Cavaliersima, ni Indiana Pacersima da bilo što ‘zakuhaju’. Do finala su izgubili tek dvije utakmice, i dok su se druge serije pjenile i nabijale cijene ulaznica i televizijskih reklama, Celticsi su svoj posao odradili bez ikakve drame. I to sve bez Porziņģisa, koji bi navodno trebao biti (donekle) spreman za finale. I svoje (bivše) Maverickse. Za Irvinga znamo da će biti itekako spreman za svoje (bivše) Celticse.
A Boston Celtics su u zadnjem desetljeću samo potvrdili da su najbolja organizacija Istoka, ako ne i cijele lige. U zadnjih osam sezona čak su šest puta igrali finale Istoka, a dvaput i veliko NBA finale. Tko god prati NBA zna koliko je teško ostati toliko dugo u vrhu, a Bostonu pod ravnanjem genijalnog Brada Stevensa to iz godine u godinu uspijeva.
Problem koji ih sputava leži u činjenici da koliko god dobri i konstantni bili, nijednom nisu otišli do samog kraja. Boston svoju 18. titulu kojom bi postao najtrofejniji NBA klub čeka još od sezone 2007./08. i velikog trojca Kevin Garnett — Paul Pierce — Ray Allen. U kontekstu one priče s početka teksta, to je valjda zadnja momčad koja je osvojila naslov ‘preko reda’. Barem što se tiče zajedničkog opusa, jer sva trojica su se itekako načekala i nagubila dok se nisu spojili u Bostonu.
Nije slučajnost da Bostonova renesansa koincidira s dolaskom Jaysona Tatuma u ligu 2017. Vjerojatno najpodcijenjenije zvijezde iz aktualnog NBA sazviježđa, barem kad je riječ o individualnim priznanjima. Tatumovo ime nikad nije u samom vrhu izbora za MVP, iako je uvijek ‘tu negdje’. Njegove individualne brojke doista nisu na razini Jokića, Dončića ili Joela Embiida, ali njegov utjecaj na momčad i rezultati koji sve ove godine stoje uz Celticse apsolutno ga kandidiraju. I bit će velika nepravda ako to priznanje nikad ne osvoji.
I doista, ako ćemo pošteno, teško da biste pronašli bolji dvojac za završnu bitku za prsten. I Luka Dončić i Jayson Tatum već su u ligi dovoljno dugo i dovoljno su toga napravili da obojica imaju pravo reći da je konačno došao njihov red.
Da zavladaju ligom. Da se okite zasluženom krunom.