Svaki trener s iole jačim ambicijama morao je jednom zamisliti sebe kako podiže najveći trofej u klupskom nogometu, tu Ligu prvaka. I vrtjeti u glavi sve te emocije, reakciju, ponašanje kad sudac odsvira kraj utakmice, a stožeri i igrači potrče jedni drugima u euforične zagrljaje. Ali kad to napravite šest puta onda tu više nema nikakvog prostora za improvizaciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Carlo Ancelotti najbolji je primjer toga.
Sinoć je rekordni šesti put u svojoj velikoj trenerskoj karijeri podignuo taj pobjednički pehar. Dok ga je kamera pratila u slavlju, isijavao je auru oca koji načelno i nije nešto pretjerano vješt u radu rukama, ali je upravo odradio neki popravak i sad u tišini korača po kući s onim zadovoljnim smiješkom. Osim što, naravno, don Carlo ovdje točno zna što radi, a radi to zaista jako dugo i možda i najbolje od svih.
“Mi smo obitelj”, odgovorio je Ancelotti sinoć na pitanje u čemu je tajna. “Real Madrid je nogometna obitelj; atmosfera u svlačionici je veoma zdrava i uredna, i to je sjajno za strukturu kluba. Raditi u obitelji poput ove nemjerljivo je bolje i važnije nego tek raditi u nogometu kao u industriji”.
Staloženost i figura Don Carla u njegovu pobjedničkom hodu uvijek će donijeti prijeko potrebnu dozu ljudskosti i prijemčivosti nogometu, čak i ovakvom
Za izvući uzorak, nit koja ga je vodila od samozatajnog pomoćnika Arrigu Sacchiju do jedinstvenog, serijskog pobjednika koji je oborio sve rekorde, potrebno je vratiti se u sad već dalju prošlost. Prvi superklub koji je dobio u ruke kao trener bio je Juventus, u kojem ga je, između ostalih, dočekao i Zinedine Zidane kao najveća zvijezda. Ancelotti je dotad u samostalnoj karijeri vodio Reggianu i Parmu; u Parmi je izbrusio svoju viziju Sacchijeva sustava 4-4-2, kojeg se toliko rigidno držao da je klub na kraju morao prodati i Gianfranca Zolu i Hristu Stoičkova kao dvije velike zvijezde, naprosto zato jer se nisu mogli prilagoditi njegovoj igri. Isto tako je stopirao i dolazak Roberta Baggija kao velike zvijezde jer je pretpostavljao da bi mu se mogla dogoditi ista sudbina i da nema smisla forsirati taj dolazak.
U Juventusu je isprva krenuo sličnim putem n, i to ne samo po pitanju taktičke rigidnosti, već i nametanja autoriteta. Ali jedna situacija iz tog perioda koju Carlo rado prepričava utjecala je na njega toliko da se može shvatiti kao prva pločica u domino-efektu koji ga je doveo do ovoga što je danas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon jedne utakmice klupski je autobus čekao baš Zidanea, koji je znao kakav status uživa i kao najbolji pojedinac u ekipi i kao zvijezda kluba. “Rekao sam vozaču da me ne zanima i da krećemo”, prisjetio se Ancelotti. “Ali ovaj se skamenio i nije htio mrdnuti, a kamoli upogoniti bus”. Tada se sa sjedala podignuo Paolo Montero kako bi nevoljko prišao Carlu i pokušao mu objasniti kako stvari stoje. “Rekao sam mu da možemo razgovarati u vožnji, ali Paolo mi je objasnio da moram razumjeti kako momčad bez Zizoua u busu neće nikamo. Tada sam zaista počeo razmišljati o tom kutu gledišta”.
Iz današnje perspektive, odluka da se Ancelotti u svom pristupu primarno fokusira na profil ekipe i na poseban odnos s hijerarhijom koju definira sama ekipa, a ne on, bila je potpuni pogodak. Ali taj put je na svom početku bio stravično ambiciozan, do te mjere da je i dalje iz vanjske perspektive teško predočiti koliku razinu znanja, osjećaja, a ponešto i sreće treba imati da karijeru gradi na taj način.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Juventusu je odbacio rigidnost sacchijevskog sustava i svoje razrade istog baš u ime Zizouova monolitnog utjecaja na zbivanja na terenu, ali je svejedno završio svoju epizodu ondje bez značajnijeg trofeja, s ranim ispadanjima iz Europe i prosipanjem solidnih bodovnih zaliha u utrci za scudetto. Ipak, lekcija koju je tog dana naučio u trivijalnoj situaciji u klupskom autobusu ostala mu je ukorijenjena kao vodilja od koje ne odstupa.
Zizou mu je, godinama kasnije, postao i pomoćnik, onaj koji će i sam od tihe zvijezde na terenu preko Ancelottijeva podučavanja ući i u trenersku nogometnu povijest. Ali Zidane je svoj osvajački put s Real Madridom gradio kroz svojevrsnu drugu krajnost ancelottijevskih učenja tako što je postao, takoreći, post-trener. Poučen onime što je Ancelotti usvojio na njegovu primjeru, Zidane je znalački momčad vodio tako što je minimalno intervenirao u polje čistog menadžeriranja, umjesto toga osiguravajući da sami igrači kristaliziraju sustav koji im najviše odgovara, dok je on tu da im tek u tome pomogne.
S tim pristupom je onomad i slavio nad svojim učiteljem, porazivši ga s ‘njegovim’ Real Madridom u četvrtfinalnom dvomeču Lige prvaka 2017. Ancelotti je tada vodio Bayern, u kojem je potrajao jednu sezonu koju je — unatoč osvajanju Bundeslige, što je bio minimum s obzirom na razliku u kvaliteti — završio tako što su ga baš senatori u svlačionici poslali svojim putem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I ta je situacija slikoviti primjer činjenice da ne postoji univerzalnost u nogometu, pogotovo kad okolnosti ne dopuštaju iole suvisle predispozicije za neki tako specifičan pristup. Bayern je u tom trenutku izašao iz intenzivne trogodišnje suradnje s Pepom Guardiolom, koji je kao trener po mnogočemu Ancelottijev antipod. Pep je serijski osvajač kroz opsesivno, gotovo i luđačko nametanje svojih minucioznih ideja koje konstantno pomiče i tjera igrače na evoluiranje isključivo kroz njih. Bayernova uprava se odlučila za dijametralno suprotni pristup odabirom Talijana, vjerujući da je dovoljno da te zvijezde u ekipi učini opuštenijima, ali ta je rupa između dvaju pristupa za njih bila prevelika i prešokantna, pa su tražili neku sredinu između taktiziranja i mikromenadžeriranja te takve očinske figure.
I za razliku od Zidanea, koji si je priuštio luksuz biranja idealne sredine za svoj stil, Ancelotti kao njegov mentor ni u poznijim godinama nije bio obeshrabren činjenicom da u Bayernu nije uspio. Nije spektakularna bila ni njegova epizoda u Napoliju, gdje je sebi potpisao kraj suradnje nakon što se svrstao na stranu igrač u sukobu s vlasnikom Aureliom de Laurentiisom. A kad je njegova iduća destinacija bila Everton, mnogi su pomislili da se magija istrošila i da je don Carlo prema zalasku.
Ali evo ga opet, na tronu, opet u Madridu. Ancelotti ga je uspio formirati u ono što je i sam opisao kao “obitelji”, iako se radi o možda i najprominentnijem primjeru nogometne industrije. Kad je prvi put odlazio iz klub,a svi su igrači, od rotacijskih do onih kompliciranih, tvrdoglavih, pa i samodopadnih vođa svlačionice, slali najiskrenije litanje i zahvale njemu kao šefu. Neki od njih su ga ponovno dočekali da nastave ondje gdje su stali, među njima i Luka Modrić te Toni Kroos kao omiljeni ‘sinovi’ i produžene ruke. S druge strane, svoje nasljeđe u Madridu — mimo, jasno, trofeja — Ancelotti širi i na one koji ostaju i koji tek s vremenom trebaju vidjeti gdje im je točno plafon.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“On je sve učinio za mene”, opisao je Vinícius Júnior svoj odnos s trenerom. “Uvijek mi je davao golemo samopouzdanje, ali me i prekorio kada je to bilo potrebno. Stalo mu je do mene koliko je i meni stalo do njega”.
Novi trijumf Real Madrida u sinoćnjem finalu za mnoge je neutralce bio dovoljno frustrirajući novi dokaz da industrija nema milosti za lijepe priče i underdogove. No, staloženost i figura Don Carla u njegovu pobjedničkom hodu uvijek će donijeti prijeko potrebnu dozu ljudskosti i prijemčivosti nogometu, čak i ovakvom.
Ćaća
Talijanski trener sinoć je rekordni šesti put osvojio Ligu prvaka
Svaki trener s iole jačim ambicijama morao je jednom zamisliti sebe kako podiže najveći trofej u klupskom nogometu, tu Ligu prvaka. I vrtjeti u glavi sve te emocije, reakciju, ponašanje kad sudac odsvira kraj utakmice, a stožeri i igrači potrče jedni drugima u euforične zagrljaje. Ali kad to napravite šest puta onda tu više nema nikakvog prostora za improvizaciju.
Carlo Ancelotti najbolji je primjer toga.
Sinoć je rekordni šesti put u svojoj velikoj trenerskoj karijeri podignuo taj pobjednički pehar. Dok ga je kamera pratila u slavlju, isijavao je auru oca koji načelno i nije nešto pretjerano vješt u radu rukama, ali je upravo odradio neki popravak i sad u tišini korača po kući s onim zadovoljnim smiješkom. Osim što, naravno, don Carlo ovdje točno zna što radi, a radi to zaista jako dugo i možda i najbolje od svih.
“Mi smo obitelj”, odgovorio je Ancelotti sinoć na pitanje u čemu je tajna. “Real Madrid je nogometna obitelj; atmosfera u svlačionici je veoma zdrava i uredna, i to je sjajno za strukturu kluba. Raditi u obitelji poput ove nemjerljivo je bolje i važnije nego tek raditi u nogometu kao u industriji”.
Staloženost i figura Don Carla u njegovu pobjedničkom hodu uvijek će donijeti prijeko potrebnu dozu ljudskosti i prijemčivosti nogometu, čak i ovakvom
Za izvući uzorak, nit koja ga je vodila od samozatajnog pomoćnika Arrigu Sacchiju do jedinstvenog, serijskog pobjednika koji je oborio sve rekorde, potrebno je vratiti se u sad već dalju prošlost. Prvi superklub koji je dobio u ruke kao trener bio je Juventus, u kojem ga je, između ostalih, dočekao i Zinedine Zidane kao najveća zvijezda. Ancelotti je dotad u samostalnoj karijeri vodio Reggianu i Parmu; u Parmi je izbrusio svoju viziju Sacchijeva sustava 4-4-2, kojeg se toliko rigidno držao da je klub na kraju morao prodati i Gianfranca Zolu i Hristu Stoičkova kao dvije velike zvijezde, naprosto zato jer se nisu mogli prilagoditi njegovoj igri. Isto tako je stopirao i dolazak Roberta Baggija kao velike zvijezde jer je pretpostavljao da bi mu se mogla dogoditi ista sudbina i da nema smisla forsirati taj dolazak.
U Juventusu je isprva krenuo sličnim putem n, i to ne samo po pitanju taktičke rigidnosti, već i nametanja autoriteta. Ali jedna situacija iz tog perioda koju Carlo rado prepričava utjecala je na njega toliko da se može shvatiti kao prva pločica u domino-efektu koji ga je doveo do ovoga što je danas.
Nakon jedne utakmice klupski je autobus čekao baš Zidanea, koji je znao kakav status uživa i kao najbolji pojedinac u ekipi i kao zvijezda kluba. “Rekao sam vozaču da me ne zanima i da krećemo”, prisjetio se Ancelotti. “Ali ovaj se skamenio i nije htio mrdnuti, a kamoli upogoniti bus”. Tada se sa sjedala podignuo Paolo Montero kako bi nevoljko prišao Carlu i pokušao mu objasniti kako stvari stoje. “Rekao sam mu da možemo razgovarati u vožnji, ali Paolo mi je objasnio da moram razumjeti kako momčad bez Zizoua u busu neće nikamo. Tada sam zaista počeo razmišljati o tom kutu gledišta”.
Iz današnje perspektive, odluka da se Ancelotti u svom pristupu primarno fokusira na profil ekipe i na poseban odnos s hijerarhijom koju definira sama ekipa, a ne on, bila je potpuni pogodak. Ali taj put je na svom početku bio stravično ambiciozan, do te mjere da je i dalje iz vanjske perspektive teško predočiti koliku razinu znanja, osjećaja, a ponešto i sreće treba imati da karijeru gradi na taj način.
U Juventusu je odbacio rigidnost sacchijevskog sustava i svoje razrade istog baš u ime Zizouova monolitnog utjecaja na zbivanja na terenu, ali je svejedno završio svoju epizodu ondje bez značajnijeg trofeja, s ranim ispadanjima iz Europe i prosipanjem solidnih bodovnih zaliha u utrci za scudetto. Ipak, lekcija koju je tog dana naučio u trivijalnoj situaciji u klupskom autobusu ostala mu je ukorijenjena kao vodilja od koje ne odstupa.
Zizou mu je, godinama kasnije, postao i pomoćnik, onaj koji će i sam od tihe zvijezde na terenu preko Ancelottijeva podučavanja ući i u trenersku nogometnu povijest. Ali Zidane je svoj osvajački put s Real Madridom gradio kroz svojevrsnu drugu krajnost ancelottijevskih učenja tako što je postao, takoreći, post-trener. Poučen onime što je Ancelotti usvojio na njegovu primjeru, Zidane je znalački momčad vodio tako što je minimalno intervenirao u polje čistog menadžeriranja, umjesto toga osiguravajući da sami igrači kristaliziraju sustav koji im najviše odgovara, dok je on tu da im tek u tome pomogne.
S tim pristupom je onomad i slavio nad svojim učiteljem, porazivši ga s ‘njegovim’ Real Madridom u četvrtfinalnom dvomeču Lige prvaka 2017. Ancelotti je tada vodio Bayern, u kojem je potrajao jednu sezonu koju je — unatoč osvajanju Bundeslige, što je bio minimum s obzirom na razliku u kvaliteti — završio tako što su ga baš senatori u svlačionici poslali svojim putem.
I ta je situacija slikoviti primjer činjenice da ne postoji univerzalnost u nogometu, pogotovo kad okolnosti ne dopuštaju iole suvisle predispozicije za neki tako specifičan pristup. Bayern je u tom trenutku izašao iz intenzivne trogodišnje suradnje s Pepom Guardiolom, koji je kao trener po mnogočemu Ancelottijev antipod. Pep je serijski osvajač kroz opsesivno, gotovo i luđačko nametanje svojih minucioznih ideja koje konstantno pomiče i tjera igrače na evoluiranje isključivo kroz njih. Bayernova uprava se odlučila za dijametralno suprotni pristup odabirom Talijana, vjerujući da je dovoljno da te zvijezde u ekipi učini opuštenijima, ali ta je rupa između dvaju pristupa za njih bila prevelika i prešokantna, pa su tražili neku sredinu između taktiziranja i mikromenadžeriranja te takve očinske figure.
I za razliku od Zidanea, koji si je priuštio luksuz biranja idealne sredine za svoj stil, Ancelotti kao njegov mentor ni u poznijim godinama nije bio obeshrabren činjenicom da u Bayernu nije uspio. Nije spektakularna bila ni njegova epizoda u Napoliju, gdje je sebi potpisao kraj suradnje nakon što se svrstao na stranu igrač u sukobu s vlasnikom Aureliom de Laurentiisom. A kad je njegova iduća destinacija bila Everton, mnogi su pomislili da se magija istrošila i da je don Carlo prema zalasku.
Ali evo ga opet, na tronu, opet u Madridu. Ancelotti ga je uspio formirati u ono što je i sam opisao kao “obitelji”, iako se radi o možda i najprominentnijem primjeru nogometne industrije. Kad je prvi put odlazio iz klub,a svi su igrači, od rotacijskih do onih kompliciranih, tvrdoglavih, pa i samodopadnih vođa svlačionice, slali najiskrenije litanje i zahvale njemu kao šefu. Neki od njih su ga ponovno dočekali da nastave ondje gdje su stali, među njima i Luka Modrić te Toni Kroos kao omiljeni ‘sinovi’ i produžene ruke. S druge strane, svoje nasljeđe u Madridu — mimo, jasno, trofeja — Ancelotti širi i na one koji ostaju i koji tek s vremenom trebaju vidjeti gdje im je točno plafon.
“On je sve učinio za mene”, opisao je Vinícius Júnior svoj odnos s trenerom. “Uvijek mi je davao golemo samopouzdanje, ali me i prekorio kada je to bilo potrebno. Stalo mu je do mene koliko je i meni stalo do njega”.
Novi trijumf Real Madrida u sinoćnjem finalu za mnoge je neutralce bio dovoljno frustrirajući novi dokaz da industrija nema milosti za lijepe priče i underdogove. No, staloženost i figura Don Carla u njegovu pobjedničkom hodu uvijek će donijeti prijeko potrebnu dozu ljudskosti i prijemčivosti nogometu, čak i ovakvom.