* Da, čak i Ben Wallace, koji je pokazao da se utakmice mogu dobivati u defenzivi i koji je playoff okončao sa prosjecima od 10 poena, 14 skokova, dvije ukradene i dvije i pol blokade. Sedma utakmica protiv Netsa ostaje malo, zaboravljeno remek-djelo.

Nema čovjeka u rotaciji koji nije dao svoj obol. Xavier Tillman i Oshae Brissett dobili su par minuta u playoffu i odradili ih za svaku pohvalu. Luke Kornet je odradio brutalan posao u seriji protiv Cavaliersa mijenjajući ozlijeđenog Kristapsa Porziņģisa i onda mirno prepustio ulogu rezervnog centra Tillmanu i Brissettu kad su se Pacersi pokazali prebrzima za njegove spore noge. Payton Pritchard je odigrao strašnu seriju protiv Indiane i onda je bez njurganja sjeo na klupu u finalu, ulazeći tek da zabije trice s centra. Sam Hauser je bio grozan protiv Pacersa, jedini igrač koji je istinski podbacio, samo da bi u velikom finalu odigrao junački na oba kraja terena, hrvajući se i s velikim Lukom Dončićem kad je bilo potrebno, stavljajući tricu za tricom.

Porziņģis je nažalost propustio velik dio doigravanja, ali kad je bio na terenu, radio je nevjerojatnu razliku. To je jasno demonstrirao u prvoj utakmici finala, kad je zabijao šut za šutom, kao i u posljednjoj utakmici finala kad je na jednoj nozi, igrajući u teškim bolovima, tjerao Dallasove igrače da se predomisle pri ulasku u reket i izvuku se natrag plašeći se blokade. Veliki Al Horford, ljubljeni Al Horford, jedan od najpodcjenjenijih, najboljih i najmomčadskijih igrača zadnjih 20 godina, dokazao je svoju vrijednost odrađujući prljavi posao iz posjeda u posjed, iz utakmice u utakmicu, zarađujući svaki karat trofeja.

Jrue Holiday je tijekom ovog doigravanja izgledao poput Transformera — samo što se nije mijenjao iz automobila u robota, već iz igrača koji vam treba u igrača koji vam treba. Igrao je briljantnu obranu jedan-na-jedan na perimetru, samo da bi se kasnije spuštao u dropu i branio više igrače u postu. Razigravao je u tranziciji i u punom napadu, grabio skokove gdje je stigao. Gurao je protivničke bekove u reket, zabijao trice kad je bilo potrebno, odigrao pola finala u dunker spotu zabijajući poene iz reketa. Čovjek koji je u sva tri playoffa s Milwaukeejem gađao 39 posto iz polja za Kelte je zabijao preko 50.

Teško bi bilo izabrati tko je bio istinski treći igrač momčadi tijekom pohoda na naslov: Jrue sa svojom obostranom briljantnošću ili Derrick White sa svojom obostranom briljantnošću.

Holiday je uhvatio par skokova više, White zabio par poena više, Jrue je bio nešto precizniji jer je White uzimao gotovo duplo više trica, ali po svemu ostalom bili su gotovo pa identični. Što se vidjelo i golim okom. White je također preuzimao više igrače, radio pritisak, zabijao pravovremene trice, vukao kontre, donosio energiju, ali ono što će najviše ostati upamćeno vjerojatno su njegove blokade na znatno višim igračima. Čovjek je završio playoff kao prvi bloker momčadi (Porziņģisa ne računam jer je odigrao samo 165 minuta u doigravanju) s 1,2 blokade po utakmici, pokazujući da je tehnika uistinu važnija od veličine. Grizao je od početka do kraja i u konačnici doslovno ostavio zube na terenu.

Naravno, prvi među jednakima je dvojac koji je kroz godine pretrpio više kritika od prosječnog akcijskog glumca, kojem je srce slomljeno u teškim porazima više puta nego tinejdžerima u tinejdžerskim serijama, koje su razdvajali više nego zaljubljene parove u meksičkim sapunicama.

Jayson i Jaylen još jednom su pokazali da su kičma ove momčadi.

Tatuma nije išao vanjski šut, ali zato je sve drugo odradio perfektno. Prometnuo se u prvog plejmejkera ekipe, s Holidayom i Whiteom u momčadi, gradeći otvorene šutove za suigrače i penetracijom i drive and kick igrom i pravovremenim dodavanja s perimetra. Igrao je izuzetnu help obranu te je u tom segmentu došao jako blizu najelitnijih igrača, što je dokazao čuvajući Dallasove centre, često oduzimajući lob prijetnje, bez žrtvovanja pomoći na ulazima.

Ne bih se složio s tim da je Tatum žrtvovao svoje brojke u korist momčadi — uzeo je najviše šutova od svih, dapače, tijekom playoffa je šutirao više nego u regularnoj sezoni — nego bih rekao da je u ključnim trenucima podigao one dodatne aspekte svoje igre od kojih momčad profitira. Za igrača koji je imao minus utakmica u doigravanju kad ga šut nije išao sad nije dopuštao da klone, nego je to kompenzirao podizanjem svojih sekundarnih karakteristika na najvišu moguću razinu. Onako kako to rade pobjednici.

Nitko to nije demonstrirao kao Jaylen Brown.

Čovjek kojeg su kritizirali i više od Tatuma, kojeg su ismijavali nakon lanjske serije protiv Heata kad su ga Miamijevi igrači blitzanjem tjerali u lijevo i krali mu lopte kako su htjeli, ove je godine napravio ogroman iskorak u svojoj igri. Brown se dokazao kao pouzdan strijelac koji može kreirati za sebe kroz dribling, ali i igrati bez lopte kao slasher i cutter koji zakucava preko drugih i lomi momentum na svoju stranu. Dokazao se i kao obrambeni igrač, često preuzimajući ponajbolje suparničke krilne igrače, igrajući intenzitetom kakav do ove godine nismo baš vidjeli.

Brown, koji je kroz karijeru prošao bez većih nagrada, sa svega dva All-Star nastupa i jednim plasmanom u drugu najbolju petorku lige, okončao je playoff s titulom MVP-ja finala Istočne konferencije i titulom MVP-ja velikog finala. Pisao sam nedavno o njemu, a u velikom finalu potvrdio je apsolutno sve napisano. Ovo je momčad koja možda nije imala klasičnog najboljeg igrača, kao što ga imaju, na primjer, Mavericksi, ali Brown je odradio najsličniju ulogu i apsolutno zasluženo podigao pokal koji pripada najboljem.

Sve njih u momčad je uobličio Joe Mazzulla, najmlađi trener osvajač naslova od Billa Russella, uz pomoć svojih pomoćnika među kojima je i veliki Sam Cassell, meni uvijek dragi Amile Jefferson te Jeff Van Gundy, koji nije mogao u bolji trenutak dobiti otkaz na ESPN-u. Mazzulla je također pokazao velik rast u odnosu na lanjski playoff kad je znao kasniti s reakcijama, te je ovog puta bio pravovremen i u zvanju time-outa i u izmjenama na parketu. On i Brad Stevens, koji je impresivno nadogradio roster čiji su temelji položeni u eri Dannyja Aingea, jednako su zaslužni za ovaj naslov kao i igrači.

Pitanje je mogu li Kelti postati prva ekipa koja će obraniti naslov od 2018., kad su to napravili Warriorsi.

Neće im biti lako. Istok ove godine nije bio u punoj snazi zbog ozljeda, a neke ekipe poput Philadelphije, Indiane, New Yorka i Orlanda imaju načina kako unaprijediti svoj roster. Kolosalna prednost Celticsa u odnosu na prijašnje prvake je to što ne moraju ništa mijenjati. Biti će preko druge porezne pregače, to nije sporno, ali svi najvažniji igrači ostaju u momčadi bar još jednu sezonu. Zadnja momčad koja je imala takvu situaciju bili su Bucksi koje je ubila ozljeda Khrisa Middletona, ali ovi Celticsi trenutno izgledaju kao da mogu izgurati gotovo bilo koju seriju čak i da ostanu bez najboljih igrača. Izgradili su momčad.

Bez obzira na to što napravili za godinu, dvije ili pet, postali dinastija ili ne, obranili naslov ili ne, u ovom trenutku mogu i moraju slaviti. Nitko im ne može oduzeti ono što su napravili i način na koji su to napravili. Boston Celtics dokazali su da su najbolja ekipa lige. Boston Celtics su NBA prvaci.