Narativ plasmana hrvatske U21 reprezentacije barem u polufinale Europskog prvenstva, što bi onda donijelo plasman na Olimpijske igre, prvi je u javnost plasirao Igor Bišćan. Hrvatska je na prošlom Euru igrala četvrtfinale u kojem je nakon produžetaka ispala od Španjolske, a u rujnu se ponovo kvalificirala na Euro nakon što je izbacila Dansku u dodatnim kvalifikacijama. Nakon te utakmice Bišćan je pričao o tome da je Hrvatska bila jedna od najmlađih momčadi kvalifikacija, ali i o tome da je realno očekivati borbu za plasman na Igre. U međuvremenu je Bišćan preuzeo Dinamo, a na njegovo mjesto je uskočio Dragan Skočić, koji je prihvatio isti diskurs, ali i nekolicina igrača je javno komunicirala Pariz 2024. kao cilj ovog okupljanja.
Taj narativ, ako ćemo biti realni, nije imao uporište u realnosti.
Hrvatska nije bila među četiri najveća favorita niti krajem rujna kad su izašli prvi koeficijenti, a pogotovo nije bila favorit nakon što je više nositelja iz kvalifikacija otpalo iz kadra reprezentacije prije puta u Rumunjsku. Priča o Olimpijskim igrama naprosto se pojavila više kao projekcija neke želje da se Luki Modriću omogući prilika da povede reprezentaciju iduće godine u Parizu nego kao nešto objektivno.
Ali, na kraju krajeva, ni ta ideja nije imala neke realne temelje. Čak i ako potpuno zanemarimo činjenicu da je Hrvatska zapela već u grupi te da se nije niti približila cilju o kojem su pričali Skočić i neki igrači, cijelu priču treba pogledati iz Modrićeve perspektive. On će 26. srpnja iduće godine biti točno mjesec i pol udaljen od svog 39. rođendana. Odluči li nastaviti igrati u reprezentaciji, sredinom lipnja bi imao Europsko prvenstvo, a gotovo je nemoguće očekivati da čovjek na rubu 40. godine odigra dva reprezentativna turnira u jednom ljetu. A Euro je ipak puno bitnije natjecanje u nogometnom svijetu od OI, tim više što Modrić nema medalju s Eura.
Po svim kriterijima, a najmanje po onom onom rezultatskom, ekspedicija u Rumunjsku nije bila uspješna
Dakle, kad iz cijele priče o U21 reprezentaciji maknemo nerealni aspekt Olimpijskih igara, ostaje ono što je suština omladinskog reprezentativnog nogometa i što je puno važnije od trenutnog rezultata: pripremiti igračka rješenja za A selekciju.
U tom kontekstu, postoje dvije točke na koje treba staviti poseban naglasak. Jedna od njih je pozicija zadnjeg veznog na kojoj Marcelo Brozović nema nekog prirodnog nasljednika koji se nameće kao potencijalno dugoročno rješenje kao što je to svojedobno bio Nikola Moro, a druga od tih točaka je pozicija centralnog napadača. Sam Zlatko Dalić je na Svjetskom prvenstvu rekao da ne treba živjeti u oblacima i da više u seniorskoj reprezentaciji nemamo špice Juventusa i Atlético Madrida nego nam napad nose igrači Hajduka i Dinama. Prirodno bi onda bilo tražiti perspektivu u mladoj reprezentaciji.
Konfuzno, sporo i nedorečeno
Tu se kao glavni kandidat za potencijalno rješenje ističe Dion Drena Beljo. Prvi je napadač mlade reprezentacije, bio je član A selekcije na završnici Lige nacija, a standardni je napadač u Bundesligi otkako je ove zime potpisao za Augsburg. Poanta mladih reprezentacija je u tome da se u potrazi za napadačem A selekcija prvo pogleda na njega.
Beljo u dvije utakmice ovog turnira nije odigrao gotovo ništa.
Nije sve njegova krivica. Ovo je 2023. godina i napad se gradi iz obrane, a tu je Hrvatska bila značajno oslabljena.
Skočić je ostao ne samo bez Josipa Šutala i Marija Vuškovića koji su u ciklus krenuli kao prvi stoperi i koji su fantastični u organizaciji igre. Na stoperskoj su poziciji još otpali Boško Šutalo i Hrvoje Smolčić, a Nikola Soldo je zadnju utakmicu za 1.FC Köln odigrao još u veljači. To znači da su na Euru na stoperskim pozicijama startali Mauro Perković, koji kod Bišćana nije dobio niti minute u kvalifikacijskom razdoblju, te Bartol Franjić, koji je kao ljevak bio prisiljen igrati desnog stopera.
Hrvatska naprosto nije dovoljno dobro iznosila loptu sa svoje polovice. Nije bilo uigranosti, nije bilo ritma u odigravanjima i lopta je preko centra prelazio toliko sporo da su suparnici imali dovoljno vremena postaviti se u obrambenu formaciju i zatvoriti sve kritične zone. Skočić je možda imao ideju, ali nije uspio naći način kako tu svoju ideju prenijeti na igrače i u ograničenom vremenu na klupi nije uspio naći način kako filtrirati igrače koji tu ideju mogu najbolje ispunjavati. Posljedica svega je da je Hrvatska na Euru izgledala konfuzno, sporo i nedorečeno, a tu se nijedan napadač ne može istaknuti.
Međutim, Beljo je u utakmicama protiv Ukrajine i Španjolske imao jedan jedini osvojeni duel od devet u koliko ih se našao. Za čovjeka njegove građe je to puno premalo. S tako lošim učinkom u duel igri nemoguće je očekivati da Beljo zadrži loptu kad je leđima okrenut golu, a kada već ne funkcionira posjed u prvoj fazi distribucije lopte, onda momčad ovisi o tome da se nekako spoji preko napadača na kojeg će napucati koju loptu.
Beljo nije spajao u posjedu, nije dao ništa u fazi obrane (nula oduzetih lopti, nula presječenih i tek povremeno dobra pozicioniranja kojima je branio prilaz sredini terena) i nije prolazio jedan-na-jedan kada bi mu se ukazala prilika. Imao je tri udarca protiv Ukrajine čime je dokazao da ima instinkt za naći se u šansi, ali je, generalno gledano, odradio turnir ispod očekivanja.
Jesu li očekivanja bila prevelika? Možda i jesu. Ali Beljo je igrač koji ima kontinuitet u Bundesligi.
Kontinuitet i iluzija
S druge strane, za Španjolsku su na stoperima igrali Jon Pacheco i Aitor Paredes, koji su za Real Sociedad i Athletic Bilbao odigrali manje od trećine minuta i obojica su ispodprosječni duel igrači. A nisu djeca, Paredesu su 23 godine, a Pacheco će toliko navršiti u siječnju.
Razlika je u tome što Španjolska konstantno igra u istom sustavu. Santi Denia je svoju momčad posložio tako da je u prvih 15 minuta vodila 1:0 uz još šest udaraca i s posjedom lopte od 78 posto. Španjolska je igrala svoju igru u kojoj je svaki igrač točno znao gdje mu je mjesto i koji su mu zadaci, što se očekuje od njega i što on može očekivati od svojih suigrača. Pacheco i Paredes nisu neki ekstremno talentirani stoperi, ali su bez ikakvih problema držali Belju pod kontrolom i vodili igru svoje momčadi. Zašto? Zato što im se ništa nije promijenilo još otkako su ušli u sustav španjolskih omladinskih reprezentacija. Španjolska od U15 do seniora igra isti nogomet.
Na kraju krajeva, Denia je klupu U21 reprezentacije naslijedio nakon što je Luis de la Fuente preuzeo seniorsku reprezentaciju, a prije toga je vodio U19, U18, U17 i U16 selekcije. Baš kao što je De la Fuente prije seniorske i mlade reprezentacije vodio U19 i U18.
Kod nas Skočić uskače na mjesto Bišćana ili Siniša Oreščanin na mjesto Josipa Šimunića. Sigurno je iluzija očekivati da će Hrvatska imati toliko prepoznatljiv sustav kao što ga ima Španjolska jer naša baza je neusporedivo manja, ali logično je da izbornici barem otprilike imaju sličan trenerski profil kako bi se igračima olakšao prijelaz između generacija. Da je Perković kod Šimunića imao sličnije zahtjeve onima koje je tražio Skočić ili da je u U21 reprezentaciji postavljen izbornik čija se filozofija nastavlja na Bišćanov rad, možda bi organizacija prve faze napada bila bolja i možda bi se Beljo na kraju uspio istaknuti u vrhu napada.
Jer ovako Hrvatska na Europskom prvenstvu nije napravila puno. Nije se plasirala na Olimpijske igre, što ionako nije bilo realno, ali nije odradila ni ono što je suština omladinskih reprezentacija — ponudila igračko rješenje za A selekciju. Prvenstveno kroz Belju za kojeg su postojala očekivanja da se uključi u kombinacije za seniorskog napadača, pa onda i kroz druge.
Po svim kriterijima, a najmanje po onom onom rezultatskom, ekspedicija u Rumunjsku nije bila uspješna.