U francuskom dvorištu
Mbappé je imao najmanje dodira s loptom na cijelom turniru i samo je u tri navrata došao u kontakt s loptom u kaznenom prostoru
Jedan od glavnih krivaca za to što je Engleska od momčadi koja je u prvom dijelu mandata Garetha Southgatea igrala atraktivan nogomet s najviše driblinga, progresivnih dodavanja i ulazaka u suparnički kazneni prostor postala momčad koja loptu drži u zadnjoj liniji i ne riskira u igri prema naprijed je, zapravo, Didier Deschamps.
Engleska je na Svjetsko prvenstvo u Rusiji možda i prvi put ikad otišla bez nekih velikih očekivanja. Javnost ju je ispratila kao autsajdera, ali nakon što su Englezi ušli u polufinale, svi su postali svjesni da ta momčad ipak nije bezveze i da ima potencijal za ozbiljne stvari. Kako bi taj potencijal ispunio, Southgate je zadužio svoje asistente da naprave opširnu analizu Francuske kao osvajača naslova. Želio je pripremiti Europsko prvenstvo koje je praktički igrao na domaćem terenu i zanimalo ga je koji su to detalji u Deschampsovu radu bili presudni da Francuska od europskog doprvaka 2016. dvije godine kasnije postane svjetski prvak.
Nekarakteristično za percepciju naše javnosti o bahatim Englezima, Southgate je istu stvar napravio i za Hrvatsku. Detaljno je proučio kako je Zlatko Dalić pripremao Hrvatsku kako bi pokušao nešto naučiti iz toga, a čak je poslao i jednog asistenta u Zagreb. Isto je napravio za Belgiju, te za Portugal i Španjolsku. Ali kada su ti inicijalni izvještaji bili gotovi, Southgate je najviše vremena posvetio proučavanju Francuske kako bi pokušao ponoviti Deschampsov recept.
Otud i nagli zaokret u filozofiji igre koji je Engleska napravila prije Europskog prvenstva. Southgate je shvatio da Francuska puno svojih uspjeha vuče iz pragmatičnog pristupa i da se takav stil često isplati na turnirima, tako da je odlučio eliminirati rizik i smanjiti suparnicima šansu da ga ubiju kontrama. Počeo je ostavljati sve više igrača iza lopte, a napadi više nisu išli toliko naprijed nego je dio posjeda prešao u jalovo kruženje oko zone s ciljem da se umrtvi suparnika.
Engleska je igrala dobro i vjerojatno je zaslužila pobijediti. Isto tako, ni Francuska nije zaslužila izgubiti
Southgate je uzeo plan s kojim je došao do polufinala u Rusiji i prilagodio ga je onome za što je zaključio da donosi najbolji rezultat u turnirskom formatu. I, na kraju krajeva, novi pristup nije zakazao. Polufinale je nadogradio finalom koje je izgubio na penale.
“Imali smo vjeru da možemo pobijediti”, rekao je engleski izbornik nakon utakmice protiv Francuske. “Mislim da smo to pokazali svojom predstavom protiv branitelja naslova, pokazali smo da imamo momčad koja je mogla pobijediti. Rekao sam igračima da ne mislim kako su mogli dati išta više. Igrali smo dobro protiv vrhunske momčadi i presudili su fini detalji na obje strane terena.”
Anti-Mbappé plan
Englezi nisu samo imali vjeru, nego je postojao i konkretan plan kako se nositi s Francuskom, nastao u svim onim analizama nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji. Southgate je odlučio zadržati isti sastav s kojim je izbacio Senegal u osmini finala i istu formaciju kao i u prve tri utakmice.
Međutim, struktura je bila sasvim drugačija.
U suštini, Engleska je igrala s trojicom stopera. Desni bek Kyle Walker ostajao je u liniji s Johnom Stonesom i Harryjem Maguireom, a Luke Shaw se s pozicije lijevog beka dizao visoko. To je značilo da Phil Foden (označen bijelom strelicom) može ući više prema unutra i tražiti prostor između linija, a širinu napadu je na drugoj strani davao Bukayo Saka. Zapravo, Engleska je u fazi posjeda lopte podizanjem igrača prelazila iz 4-3-3 u neku vrstu sustava 3-4-2-1 sa Shawom i Sakom koji su široko, Fodenom i Judeom Bellinghamom iza napadača te Jordanom Hendersonom i Declanom Riceom koji su baza veznog reda.
Bio je to jedan od onih planova za zaustaviti Kyliana Mbappéa koje je Southgate razrađivao od zadnjeg Svjetskog. Walker kao treći stoper ima dovoljno brzine da u utrci na otvorenom prostoru može parirati Mbappéu; neće tu utrku dobiti baš svaki put, ali neće je svaki put ni izgubiti. To je sasvim dovoljno jer bi protiv svakog drugog engleskog stopera — ali i većine drugih, uključujući Virgila van Dijka — Mbappé bio veliki favorit i uzimao bi barem 80 posto takvih duela. S Walkerom je na 50-50 i na tome se može graditi obrambeni plan.
Drugi dio anti-Mbappé plana bio je drugačije Hendersonovo pozicioniranje. Kao što vidimo na slici, on se izvlačio na desnu stranu; često toliko desno da je dolazio do aut linije i onda je Saka morao zauzimati poziciju u desnom halfspaceu kako bi Engleska zadržala ispravnu strukturu po zonama.
Henderson je to radio zato jer je i Francuska fluidna u svojoj formaciji. Deschamps na travnjak šalje momčad koja je nominalno u 4-2-3-1. Međutim, kada se Francuska brani, Mbappé ima dozvolu da se odmara i ostaje gore visoko s Olivierom Giroudom koji odrađuje veći dio defenzivnih zadataka. Kako bi popunili rupu na lijevom krilu, Francuzi onamo s pozicije zadnjeg veznog pomiču Adriena Rabiota, a onda se Antoine Griezmann s desetke spušta popuniti rupu kraj Auréliena Tchouaménija i Francuska u fazi obrane stoji u 4-4-2 s Giroudom i Mbappéom naprijed, Ousmaneom Dembéléom i Rabiotom u bočnim zonama te Tchouaménijem i Griezmannom u sredini.
To znači da je Mbappé (označen zvjezdicom) standardno bio u ovoj zoni polu-lijevo i da je Engleska željela tu imati još i Hendersona kako bi pomogao Walkeru zatvarati najopasnijeg suparničkog igrača. Fiksacija je išla do te mjere da je Southgate podredio otvaranje napada tome da u trenutku izgubljene lopte ima strukturu kojom će zaustaviti Mbappéa i da je otvorio suprotnu stranu na kojoj je Dembélé imao izolaciju protiv Shawa. Najvažnije je bilo zaustaviti Mbappéa.
Igra finih detalja
Engleska je u tome uspjela. Mbappé je imao najmanje dodira s loptom na cijelom turniru i samo je u tri navrata došao u kontakt s loptom u kaznenom prostoru. Samo je jednom pobjegao u otvoreni prostor i bio je jako dobro kontroliran, koliko igrač njegove klase to može biti.
Southgate je taj pragmatični uspjeh platio time što je bio prisiljen podignuti Bellinghama 20-ak metara više i što je dečko s brojem 22 udaljen od pozicije u kojoj može kreirati igru i diktirati tempo utakmice. Sa svog prosjeka od 50-ak dodavanja s preko 90 posto uspješnosti, što je karakteristično za organizatore igre, pao je na 36 dodavanja i 78,3 posto točnosti, tipičnih za igrače koji igraju između suparničkih linija gdje su više pod pritiskom i gdje je broj opcija ograničen.
Engleska je bez Bellinghama na svojoj poziciji sporije organizirala napade i imala je problema spojiti Harryja Kanea s ostatkom momčadi. Kad su Bellingham i Foden u toj zoni između suparničkih linija, onda nema smisla da se tu spušta još i Kane te je pretvoren u klasičnog napadača bez pravih zadataka u organizaciji napada i uključivanja suigrača nakon okomite lopte.
Međutim, čak i takva Engleska, koja je napravila pragmatične prilagodbe zbog Mbappéa te žrtvovala dio Kaneove i Bellinghamove kreativnosti kako bi dobila Hendersona koji može pomoći u obrani od kontre, stvorila je dovoljno prilika. Engleska je na gol pucala 16 puta, Francuska osam. Engleska je imala osam udaraca u okvir plus jednu pogođenu stativu, a Francuska je bila precizna pet puta. Engleska je imala više kornera, dodavanja, ali i osvojenih duela (52-43 za Englesku), oduzetih lopti (16-10) i presijecanja (8-5), što pokazuje da je bila jako dobra u presingu.
Engleska je igrala dobro i vjerojatno je zaslužila pobijediti. Isto tako, ni Francuska nije zaslužila izgubiti.
Osim dva naivna kaznena udarca i potencijalnog trećeg od kojeg ih je dijelilo tek nekoliko centimetara, Francuzi su držali zavidnu razinu koncentracije i povjerenja u plan igre. Griezmann je ponovo odradio nevjerojatnu utakmicu s hrpom dobrih odluka i ‘nevidljivog’ posla, a Rabiot je zatvorio cijelu lijevu stranu na kojoj je čuvao leđa Mbappéu i stalno morao pomagati Theu Hernándezu koji je odradio prilično klimavu obrambenu partiju. Njih dvojica su bili možda i ključni elementi u tome da igra finih detalja ode na stranu Francuske — momčadi koja je imala za nijansu više rutine, mirnoće i mentalne čvrstine.
Baš kao i Hrvatska, Francuska zna kako proći u ovakvim egal utakmicama. U takvim se situacijama Francuska osjeća ugodno kao u vlastitom dvorištu, a Engleska, očito, tu barijeru tek treba probiti.