Igrala se 16. minuta utakmice Lige nacija protiv Austrije kad je Marcelo Brozović legao na travu, a liječnička služba signalizirala prema Zlatku Daliću da će trebati napraviti zamjenu, jer je ključni igrač hrvatske reprezentacije zaradio potencijalno jako ozbiljnu ozljedu samo 55 dana prije početka Svjetskog prvenstva.
Do tog trenutka sve je bilo sasvim normalno. Krajem 13. minute, Brozović se otvorio u poziciji trećeg stopera. Josip Stanišić je otišao naprijed, a Brozović se spustio desno od Dejana Lovrena na liniji polovice igrališta u situaciji u kojoj je ostalih sedam suigrača bilo ispred njega. Mateo Kovačić je s lijeve strane prišao Luki Modriću i Nikoli Vlašiću na desnu i njih su trojica prenijela loptu s centra do pred suparnički kazneni prostor, a Brozović je, samo 10 sekundi nakon što je bio u zadnjoj liniji s Lovrenom i Joškom Gvardiolom, postao najistureniji hrvatski nogometaš. Napao je prostor, Stanišić mu je gurnuo loptu u dubinu, a Brozoviću je nedostajalo pola metra terena kako bi je uhvatio i zavrnuo prema sredini.
Nakon toga je pokazao Stanišiću da mu treba dati lakšu loptu, otrčao natrag i, dok je Heinz Lindner ispucao loptu s peterca, Brozović je već bio u skoku s Michaelom Gregoritschem, najisturenijim suparničkim igračem.
Već u idućoj se akciji dogodila slična sekvenca. Brozović je napao prostor i doveo se u situaciju da, opet kao najistureniji hrvatski igrač, glavom spušta Modrićevu dugu loptu u suparničkom kaznenom prostoru, a desetak sekundi nakon toga je ponovo bio između Gvardiola i Lovrena kao zadnji čovjek obrane.
Stvara li Hrvatska malo prilika zato što Brozović ne dolazi u završnicu ili on ne dolazi u završnicu jer Hrvatska igra pragmatično i taktička je odluka da veznjaci ostaju nisko?
To da je bio odmah nazad je razlog zašto puno ljudi niti ne primijeti koliko Brozović obavi posla ili ne prepoznaje efekte toga. Ne napravi Brozović višak u svakom dolasku naprijed niti primi loptu, ali sama činjenica da je gore mijenja stvari za suparničku obranu. A onda se vrati natrag toliko brzo da vam se počne činiti da je stalno tu, da nije ni išao naprijed, a ne da je samo desetak sekundi prije nego što je stao između stopera bio u suparničkom kaznenom prostoru.
Iz te pozicije dodatnog stopera u koju se vratio čim je akcija završila, Brozović je dodao jednu sasvim običnu paralelnu loptu prema Gvardiolu. Nije bilo pritiska, nije bilo duela niti je bila situacija nekog ekstremnog napora. Brozović je bio sam, odigrao je rutinsko dodavanje u širinu kakvo se radi u zadnjoj liniji i samo se uhvatio za stražnju ložu lijeve noge. Sjeo je na travnjak i već tu je krenula utrka s vremenom hoće li se ključni igrač reprezentacije oporaviti do početka Svjetskog prvenstva. Dalić se suočio s potencijalno ogromnim problemom, a upravo su te vezane akcije u tih par minuta najbolji pokazatelj zašto je ključan i idealna su ilustracija Brozovićeve vrijednosti.
Fiksno mjesto u postavi
Brozović trenutno drži dva najbolja rezultata po pretrčanim kilometrima na Svjetskim prvenstvima. Prije četiri godine je u 120 minuta protiv Engleske prešao 16,4 kilometara i postavio rekord, a onda je sad protiv Japana popravio rezultat za dodatnih 300 metara.
Ti su rekordi u svojoj suštini obična trivijalnost. Svaki iole aktivni penzioner za dva sata običnog šetanja nekim standardnim tempom može prehodati 10 kilometara. Bilo koji vratar na Mundijalu sposoban je u 120 minuta trčanja jednoličnim tempom bez ikakvih problema prebaciti 20 kilometara. Da bi se nadmašilo Brozovićev rekord iz utakmice protiv Japana dovoljno je 120 minuta trčati brzinom od 8,5 km/h, a to je ritam koji može izdržati i velik broj rekreativaca. Međutim, nogomet nije jednolično trčanje na nekoj traci.
Dobar dio utakmice se hoda, lagano trčkara ili se stoji i drži pozicija, a manji dio strukture kretanja otpada na intenzivan ritam, sprintove i duele ili udarce. Zato kod Brozovića nije bitno koliko je istrčao, nego kako je to napravio — u kojim je zonama odradio tih svojih 15-16 kilometara, koliko brzo je izveo ta trčanja i koliko mu je trebalo da se oporavi između dviju akcija.
Osim motoričnosti i mogućnosti ponavljanja, ono što Brozovića odvaja od svih ostalih je specifičnost njegovih ruta. Stigne se kretati lijevo i desno ispred zadnje linije kako se kreće svaki klasični zadnji vezni i stigne pokrivati rupe, ali njegova je dodatna snaga u tome da se kreće i gore-dolje kao što to rade bekovi. U jednom trenutku je zadnji čovjek obrane, a već u idućem je ostavio Modrića i Kovačića nisko da kombiniraju s loptom i u punom je sprintu otišao u kazneni prostor kao najistureniji igrač momčadi. Onda se vratio natrag i za manje od dvije minute je ponovio istu kretnju, bez da mu je trebalo vrijeme za oporavak.
Tu specifičnu snagu dosad nismo vidjeli u Kataru, barem ne u onoj mjeri na koju smo od Brozovića navikli.
Ne znači to da Brozović igra loš turnir. Dapače, u sve četiri je utakmice odradio punu minutažu. U Rusiji nije bilo baš tako; ne računajući onu protiv Islanda u kojoj je Dalić odmarao igrače, Brozović je u dvije od preostalih šest utakmica bio izvan početne postave. Ivan Rakitić i Modrić igrali su zadnje vezne na otvaranju protiv Nigerije i u četvrtfinalu protiv Rusije te je Brozović prvih sat vremena u tim utakmicama proveo na klupi, dok je u osmini finala izašao vani u 71. minuti. Ovaj put je njegovo mjesto u početnoj postavi fiksirano i većina statističkih parametara je skočila.
U odnosu na 73,9 dodira s loptom po utakmici sa Svjetskog prvenstva u Rusiji, u Kataru lopta do Brozovića u prosjeku dođe 105,6 puta po utakmici. Broj točnih dodavanja mu je s 55,8 narastao na 80,9, a točnost dugih lopti je skočila s jako dobrih 74 posto na vrhunskih 83 posto, što je fantastičan rezultat s obzirom na volumen akcija i činjenicu da su više točnih dugih lopti od svih veznjaka na turniru lansirali samo Pedri i Pierre-Emile Højbjerg.
Figura viška
Usporedimo li to s učinkom u Rusiji, Brozović igra više minuta, češće je na lopti, ima više dodavanja, a podigao je — doduše, samo neznatno — postotak duela i broj uspješnih driblinga. Čak i obrambene brojke su bolje; Brozović je broj oduzetih lopti podigao s 1,8 na 2,2 po utakmici, a broj situacija u kojima je predriblan smanjio je s 2,5 na 1,4. Sve to sugerira da je Brozović jako blizu svoje prave razine te da mu je 48 minuta u Interu očito bilo dovoljno da uhvati natjecateljski ritam i formu.
Međutim, postoji jedan aspekt igre koji potvrđuje da ovo nije ‘pravi’ Brozović.
U odnosu na ono što je radio u Rusiji, Brozović značajno manje dolazi u zadnju trećinu terena. Kada brojke skaliramo na minutažu, njegovi dodiri s loptom u završnici su se gotovo prepolovili.
Brozovićeva dodatna vrijednost kao igrača nije suha trka. Trkački je moćan, ali to je trivijalnost. Njegov najveći plus je to da će osjetiti kad Modrić i Kovačić — ili Modrić i Rakitić u Rusiji, svejedno — mogu sami organizirati napad i podignut će se prema naprijed, do točke da bude najistureniji igrač svoje momčadi i figura viška u završnici napada te da to može ponavljati iz napada u napad bez da mu treba vrijeme za oporavak. To Brozović na ovom prvenstvu ne radi. Do utakmice s Brazilom je skupio tri udarca, od kojih je samo jedan bio iz suparničkog kaznenog prostora i to su sva tri bila upućena lijevom nogom.
Tu dolazimo do dvojbe bez pravog odgovora: stvara li Hrvatska relativno malo prilika zato što Brozović ne dolazi u završnicu jer još nije uhvatio pravu formu ili Brozović ne dolazi u završnicu jer Hrvatska igra pragmatično i taktička je odluka da veznjaci ostaju nisko?
U svakom slučaju, one dvije vezane akcije prije Brozovićeve ozljede ilustracija su njegove vrijednosti. On može biti dodatna taktička figura u završnici i faktor koji Hrvatsku čini opasnijom. Vrlo često je to bio jer su njegovi sprintovi iz zadnje linije u poziciju najisturenijeg čovjeka, tipičniji za beka nego za zadnjeg veznog, lomili suparničku obrambenu strukturu i otvarali Modriću dodatne opcije u zadnjoj trećini.
Takav Brozović nedostaje Hrvatskoj.
Najmanje će se to manifestirati protiv Brazila, gdje će mu prioritet ionako biti zatvaranje rupa ispred stopera i pomaganje bočnim igračima kad suparnička krila krenu driblati prema centralnim zonama jer Tite lijevo drži dešnjaka, a desno lijevaka i prirodno je da će se oni zabadati prema unutra. Brazil je takva utakmica u kojoj se stvarno može sebi priuštiti da se ne secira igra. Ali Brozović je protiv Japana natukao skoro 17 kilometara otvarajući se lijevo i desno. Naprijed gotovo da nije dolazio, a to onda objašnjava zašto Hrvatska nije bila toliko opasna. Da bi Hrvatska bila opasna, treba joj pravi Brozović; onaj koji može biti figura viška.
Figura viška koju mnogi ne prepoznaju jer je uvijek natrag na svom mjestu onda kad treba biti, ali koja je jedna od ključnih stvari da bi Hrvatska bila opasna.