U završnoj sceni još jedne strašno uzbudljive euroligaške sezone Kostas Sloukas pozvao je Ergina Atamana da zajedno podignu trofej prvaka kako bi moglo krenuti razuzdano zeleno slavlje u Berlinu pored detroniziranih i pomalo posramljenih Madriđana. Dvojica prekaljenih znalaca — jedan na terenu, a drugi na klupi — uistinu su najzaslužniji za fantastični Panathinaikosov uspjeh, dakako, uz kontroverznog vlasnika Dimitrisa Giannakopoulosa koji ih je i doveo u Atenu nakon što je odučio odriješiti kesu jer mu se konačno smučilo gledati konstantno srozavanje negdašnjeg straha i trepeta Eurolige.
Međutim, iako je Pao ove sezone utrošio čak 35 milijuna eura na slaganje kadra, to je svejedno bilo osjetno manje od poslovično najizdašnijeg Real Madrida (42 milijuna), ali nije samo zbog toga kraljevski klub bio u statusu velikog favorita uoči finala.
Dok je Realova ekipa krcata šampionskim iskustvom već duže vrijeme na okupu, čitava jezgra Zelenih ljetos se prvi put okupila, s tim da je najbolji strijelac ekipe Kendrick Nunn priključen tek početkom studenog. Dakle, Ataman je u Ateni zatekao ruševinu od momčadi koja je prošlu sezonu okončala kao pretposljednja u ligi, zbog čega je bio primoran graditi sasvim novu priču na čistim temeljima, a za to je inače potrebno prilično vremena. Redizajnirani Panathinaikos svakako je bio predodređen za velike stvari, ali ne ovako brzo.
Ataman je ovom prilikom nadmašio samog sebe — i dok je Efesovu dinastiju godinama strpljivo gradio, posrnulog je grčkog velikana vratio na prijestolje u ekspresnom roku, a kao šlag na tortu u samom je finalu preokrenuo osjetno vodstvo zahuktalog branitelja naslova, učinivši da to izgleda sasvim jednostavno, iako je u pitanju najteži izazov u europskoj košarci.
Najveća slava pripada Atamanu. Ispunio je obećanje i ekspresno vratio Pao u visine
Jer Real je u Berlin stigao u strašnoj formi. U polufinalu ga je čekao Olympiacos koji je tijekom sezone stekao status najbolje obrambene momčadi lige, ali Kraljeve se to nije nimalo dojmilo; dapače, pošteno su se narugali Djeci Pireja. Bio je to pravi Blitzkrieg — Mario Hezonja, Džanan Musa i ostatak družine radili su čuvenoj Olyjevoj obrani što god im se prohtjelo te su do poluvremena s postignutih 56 poena praktički već bili riješili pitanje pobjednika.
U finalu su, pak, krenuli još žešće: munjeviti Facundo Campazzo bio je nezadrživ u distribuciji lopte, Musa je nanjušio MVP titulu te je agresivnim prodorima razdirao Paovu obranu (inače drugu najbolju u ligi), a ostatak igrača, koga god da je Chus Mateo poslao na teren, koristio je i najmanji slobodni prostor da demonstrira vlastiti napadački arsenal. Izgledalo je to poput napada roja stršljenova: Grci naprosto nisu imali ideje kako da se odupru strahovitoj navali te su u prvoj četvrtini inkasirali 36 poena. Nisu, doduše, upali u ogromni zaostatak, ali i maksimalnih 14 razlike za Real doimalo se zaista teško dostižnim, prvenstveno zato što su Madriđani djelovali kao prejak, preširok, predobar suparnik — ne samo za Pao, nego za bilo koga u Europi, što su ustrajno pokazivali tijekom sezone.
Fatalna pogreška
Budući da je uza sve to Nunn već u prvoj četvrtini prikupio tri osobne pogreške, zbilja se činilo da se Pao našao u bezizlaznoj situaciji, ali Zeleni su pokazali da ne misle tek tako položiti oružje.
Za razliku od Olympiacosovih igrača koji su u jednom dijelu polufinala po govoru tijela djelovali posve obeshrabreno, Atamanovim momcima ni u jednom trenutku nije padao moral — usprkos Realovu strahovitom naletu uporno su se borili, čupali i grizli u svakom posjedu, malo pomalo grickali razliku te naposljetku ušli pod kožu Kraljevima, koji kao da su u glavama već bili podigli šampionski trofej.
Ovdje svakako treba istaknuti Paove igrače uloge koji su strašnim intenzitetom u oba smjera otupljivali Realovu oštricu: Jerian Grant, Juancho Hernangómez i Panagiotis Kalaitzakis plijenili su energijom, a predvodio ih je Mathias Lessort, koji je ostavio srce i dušu u reketu kako bi eliminirao gorostasnog Waltera Tavaresa kao značajnijeg faktora u Realovoj igri (četiri poena i četiri skoka), dok je ujedno sam bio izrazito produktivan (17 poena i šest skokova).
Kad su se najednom našli u zaostatku, Madriđani kao da nisu mogli vjerovati brojkama koje vide na semaforu. Onaj besprijekorni stroj za koševe naletio je na protutenkovsku minu i u hipu se raspao; ispočetka je svima ulazilo sve, a onda više nikome nije ulazilo ništa. Mateo je čitavu utakmicu strpljivo čekao Hezonju da se aktivira i u svojih par rapsodičnih minuta prelomi susret, ali ovaj put ga nije dočekao (osam poena, trica 1/7). Onda je ponovo sve palo na leđa Sergija Llulla, ali ni to nije prolazilo.
Unatoč velikoj krizi, možda bi se mentalno posrnuli Real nekako i dovukao do neizvjesne završnice da Mateo nije bio počinio fatalnu pogrešku sredinom posljednje četvrtine.
Španjolski je stručnjak u očajničkom času odlučio postaviti zonsku obranu nadajući se da će dobrim starim asom iz rukava reprizirati lanjski pohod na titulu, ali pokazalo se da je testiranje vanjskog šuta protiv Atamanove petorke koja obiluje sjajnim tricašima značilo smrtnu presudu za Realove ambicije. Sloukas, Nunn i Konstantinos Mitoglou serijom su trica nemilice zatrpali suparničku mrežicu (naposljetku sjajnih 12/22) i time ne samo dokrajčili branitelje naslova, nego ih i posve razbili.
Fantastični Nunn je usprkos manjoj minutaži (24 minute) zbog problema s prekršajima stigao spakirati 21 poen te pokazao da prije dva mjeseca nije uprazno pričao kada je pred novinarima izjavio da se smatra najboljim igračem u ligi kad je u pitanju napadačka raskoš. Njegova individualna kvaliteta nikad nije bila upitna, ali zbilja je impresivno koliko brzo se prilagodio na europski stil košarke; riječ je o vrhunskom pojedincu potpuno uklopljenom u Atamanov sustav, pokazao je sijaset krasnih rješenja kojima je sinoć demolirao Kraljeve.
Međutim, prva zvijezda večeri bio je Sloukas.
Genijalnost ovog grčkog maestra nikada nije dovođena u pitanje; uostalom, ovo mu je već četvrta osvojena titula prvaka s trećim klubom (dvaput Olympiacos pa Fenerbahçe). Ipak, Sloukasa se dosad nije stavljalo u isti koš s njegovim slavnim sunarodnjacima Dimitrisom Diamantidisom i Vassilisom Spanoulisom, koji su se štovali kao božanstva na terenu, dok se na njega gledalo kao na svevideći mozak momčadi koji iz pozadine vuče sve konce, ali neće sam silovito razbiti suparnika. Jučer je u briljantnoj izvedbi ubacio 24 poena uz besprijekorni šut iz igre te u 35. godini konačno pokazao puni sjaj svog talenta, za što je nagrađen MVP titulom kao krunom fantastične karijere.
Ali najveća slava pripada Atamanu. Karizmatični je stručnjak na koncu susreta u svom tipičnom stilu obje šake trijumfalno vinuo u zrak. Ispunio je obećanje i ekspresno vratio Pao u stare visine.