Prvo izdanje Lige nacija bilo je malo konfuzno. Ni same momčadi ni njihovi izbornici nisu znali kako će to izgledati i što točno mogu dobiti, a sustav u najjačoj grupi je bio toliko sulud da je Hrvatska nakon teškog poraza u uvodu došla u situaciju da u zadnjem kolu može proći skupinu jer je uzorak utakmica bio toliko mali. UEFA je to promijenila, ubacila je četvrtu ekipu u skupinu i s dvjema dodatnim utakmicama su šanse za takve amplitude uvelike smanjene, a scenariji su dovedeni na predvidljiviju razinu.
Zbog toga Zlatko Dalić nije imao velikih problema s porazima od Portugala i Francuske. Izgubiti utakmicu nikad nije dobra stvar, ali znali smo da se Hrvatska neće boriti za prvo mjesto u skupini i Dalić je odlučio odmoriti Luku Modrića te Ivana Rakitića, koji se kasnije povukao iz reprezentacije. Bilo je jasno da će ključni dvoboji biti oni sa Švedskom i da je situacija puno drugačija u odnosu na grupu iz prvog izdanja Lige nacija koju smo dijelili s Englezima i Španjolcima.
Ne čudi, dakle, da protiv Švedske nije bilo poštede ni za koga. Ono što jest iznenadilo bila je promjena formacije.
Radilo se o eksperimentu ili o taktičkom iznenađenju za Švedsku koja igra predvidljivih 4-4-2, Dalić je na teren poslao momčad s rombom u sredini. Ono što je Dalićev romb razlikovalo od rombova koje je u svom mandatu znao koristiti Niko Kovač je to što je Kovač u svakoj toj utakmici koristio Marija Mandžukića kao centralnu točku napada, povremeno ga spajajući s Andrejom Kramarićem ili čak Nikicom Jelavićem. Dalić je odlučio napasti Šveđane s dvojicom krilnih igrača, bez napadača.
Bradarić je u drugom poluvremenu ušao u igru i u izravnom dvoboju ugasio Kuluševskog. To je Dalić napravio naslijepo
Ponekad ispravna i precizna terminologija može izgledati kao nepotrebno kompliciranje ili cjepidlačenje, ali ona je važan dio razumijevanja stvari na terenu. Hrvatska protiv Švedske nije igrala s lažnom devetkom jer pojam lažne devetke označava napadača koji se spušta prema veznoj liniji i traži loptu u noge, baš onako kao što to inače radi Bruno Petković. Ni Ivan Perišić ni Josip Brekalo nisu radili takve kretnje; oni su krilni igrači koji su bili postavljeni nešto uže kako bi okupirali prostor između suparničkog beka i stopera, a koji su konstantno tražili dubinu iza leđa švedskih stopera utrčavajući bez lopte.
Dalić je time dobio točno ono što je tražio. S četvoricom veznjaka je bez problema kontrolirao sredinu terena i fizički jakim centralnim veznjacima je stavio dvije figure viška kako bi tu lakše dobivao duele.
Doslovno čovjek viška
Međutim, u određenim situacijama je to stvaralo probleme u igri. Hrvatska je veći dio prvog poluvremena imala inicijativu koja se može nazvati i potpunom dominacijom na terenu. Kontrolirala je loptu i imala je 63 posto posjeda, bez problema je dolazila u zadnju trećinu terena, konstantno je stvarala pritisak na suparničku obranu, ali je dobrim dijelom bila ograničena na udarce s distance jer Perišić i Brekalo naprosto nisu dolazili u čiste šanse. Dobrim dijelom je za to bila kriva taktička postavka.
Ako igraš 4-4-2 s rombom u sredini, to automatski znači da napad nema širinu. To je naprosto cijena koju plaćaš za to što imaš čovjeka viška u veznom redu s kojim možeš kreirati ili kontrolirati druge lopte, a onda stvari kompenziraš tako što ovisiš o bekovima da dođu visoko i razvuku suparničku zonsku obranu.
Filip Uremović je ispratio jednu kontru i završio je visoko na suparničkoj polovici. Kada se napad stabilizirao, njegovo mjesto u je zauzeo Marcelo Brozović. Naši bekovi (označeni krugovima) ostajali su nisko jer su Šveđani igrali u 4-4-2, pri čemu su na bočnim pozicijama imali po dvojicu igrača i hrvatski bekovi se nisu zalijetali previsoko kako Šveđani ne bi iskoristili situacije dva-na-jedan u tim zonama. Kad bi jedan od njih otišao, Brozović (označen zvjezdicom) bi preuzimao njihovu poziciju i davao stabilnost momčadi.
To je razlog zašto je Švedska bila toliko bezopasna u prvom poluvremenu. Premda je Hrvatska imala figuru manjka u bočnim zonama terena, jako dobro je kontrolirala suparničke opcije i eventualno podizanje bekova pratila spuštanjem Brozovića kako bi uvijek ostala četvorka u liniji spremna na reakciju. Švedska je u prvom poluvremenu imala šest udaraca, ali čak pet izvan kaznenog prostora jer bi hrvatska obrana u povlačenju formirala zid kojim bi suparniku oduzela opcije odigravanja u prostor i natjerala ga na relativno bezopasan udarac izdaleka s postavljenim blokom.
To je i razlog zašto je Hrvatska imala relativno malo čistih velikih šansi, s obzirom na to koliko je dominirala igrom. Naš vezni red (označen strelicom) je fin i kreativan, s čovjekom viška mu je Dalić još olakšao kontrolu duela i drugih lopti. Čovjek viška ima doslovno značenje i to najbolje pokazuje podatak da je Mateo Kovačić imao 15 točnih dodavanja u 61 minutu igre; naprosto nam nije trebao u organizaciji napada. Međutim, problem nije u tome, nego u tome što su i Brozović i Modrić i Kovačić i Nikola Vlašić generalno slični igrači, koji traže loptu u noge.
Maltretiranje Darija Melnjaka
Ovakav vezni red nudi premalo dinamike u igri bez lopte. Zbog toga su se događale ovakve situacije u kojima je cijela centralna zona terena prazna i zbog koje Dejan Lovren jednim dodavanjem ne može izbaciti obojicu napadača jer nitko se ne spušta na Brozovićevo mjesto.
Zbog toga je Hrvatska lagano dolazila do zadnje trećine terena, ali ondje je imala problem stvoriti čistu situaciju jer nije bilo kretnji koje bi razvukle ovaj blok u kojem su Šveđani držali osam ljudi ispred lopte. Kako nije bilo bočnih igrača koji bi ih raširili i kako vezni igrači nisu davali dinamiku utrčavanjima iz drugog plana kojima bi povukli svoje čuvare, tu su zonu relativno jednostavno držali, pa je prvo poluvrijeme je podsjećalo na rukomet i napadanje zone 6-0. Hrvatska je bila osjetno bolja i donosila je loptu pred suparnički gol, ali nedostajalo je konkretnosti u samoj završnici i to ne zato jer nije bilo centarfora, nego zato jer je izostala prijetnja iz vezne linije ulaskom iz drugog plana.
Međutim, ova slika gore i Brozovićevo postavljanje daje i odgovor na daleko najvažnije pitanje u cijeloj utakmici — zašto je Švedska u drugom poluvremenu bila toliko opasnija nego u prvom i hoće li se to ponavljati, odnosno mogu li to iskoristiti suparnici na Euru.
Odgovor je dijelom u tome što se Hrvatska ispuhala. Nije više bilo toliko agresivna u sredini terena, nedostajalo je intenziteta u duelima zbog kojih je Dalić i odlučio igrati s četvoricom veznjaka, tako da je Švedska počela kontrolirati dio drugih lopti i stavljati pritisak na našu obranu. Drugim dijelom, i to onim većim, odgovor je u tome što je švedski izbornik Janne Andersson dosta podigao svoje krilne igrače.
Uostalom, to je bilo logično. Hrvatski bekovi se ionako nisu podizali i Anderssonu krilni igrači nisu toliko trebali u fazi obrane. Nije imao tko švedske bekove razvući do aut linije i oni su mogli sa stoperima i centralnim veznjacima zadržati blok, pa su Emil Forsberg i Dejan Kuluševski u drugom poluvremenu postavljeni dobrih 20-ak metara poviše na terenu. Forsberg je ostajao više u sredini, a Kuluševski je bio pozicioniran više prema aut liniji i maltretirao je Darija Melnjaka, koji se nije mogao nositi s njegovom kvalitetom u fazi napada. S njima dvojicom postavljenim ofenzivnije i s dvojicom napadača, Šveđani su imali kome gurati svaku odbijenu ili osvojenu loptu u veznom redu i to se vidjelo na statistici. Od 37 posto u prvom poluvremenu, Šveđanima je posjed lopte skočio na 55 posto, a s jednog su došli na pet udaraca iz kaznenog prostora.
Međutim, na kraju je Kramarić zabio gol kod kojeg se Perišić iznimno dobro snašao; iako je Šveđanin pogriješio i promašio loptu, trebalo je na onakvom terenu onu loptu ograditi, prilagoditi položaj tijela i poslati je Kramariću koji se otvorio u petercu.
Ćaleta-Car nije Van Dijk
A bio je to iznimno važan gol, jer pobjeda protiv Šveđana čini poraze protiv Francuske i Portugala puno manje važnima. Biti bolji od Švedske znači ostanak u najjačem razredu Lige nacija, a prvi dio posla je obavljen, iako je u jednom trenutku bilo ozbiljnih problema. Kad eliminiramo one najočitije razloge koeficijenata koji nam omogućavaju lakše kvalifikacije i bolje grupe na velikim natjecanjima, Liga nacija je važna zbog toga što daje priliku da se testiraju opcije.
Najbolji primjer je Domagoj Bradarić, koji je u drugom poluvremenu ušao u igru i u izravnom dvoboju ugasio Kuluševskog. To je Dalić napravio naslijepo jer, pisali smo o tome poslije utakmice protiv Švicarske, nije ga testirao u obrani nego mu je dao priliku da se pokaže na krilu. Bradarić je u Lilleu pokazao koliko je napredovao u obrambenoj fazi, ali to u reprezentaciji nismo vidjeli i dvojba Melnjak-Bradarić je donekle bila racionalna. Možda ne Dalić, ali neki drugi izbornik će se sutra pitati Boško Šutalo ili Uremović, Nikola Moro ili Toma Bašić.
Liga nacija je najbolji poligon za provjeru takvih stvari. To je natjecanje koje se mora igrati, a Francuska, Njemačka i Engleska u prvom razredu će na ta pitanja dati puno bolje odgovore od Islanda, Rumunjska i Finske u drugom šeširu, bez obzira na rezultat.
Recimo, Duje Ćaleta-Car je protiv Švedske uputio 7/9 točnih dugih lopti, imao je jedno ključno dodavanje, a baš njegovu loptu je Perišić spustio Kramariću. Kad smo ga izdvojili kao najveći odgovor utakmice protiv Švicarske, dobili smo puno kritika jer je pogriješio kod gola Marija Gavranovića.
Nisam siguran da je Ćaleta-Car bolji partner za Lovrena od Domagoja Vide. Pogreška koju je napravio protiv Švicarske je nešto što Ćaleta-Car u svom klubu radi redovito ili dovoljno često da bi se vidio uzorak. Ali, Ćaleta-Car nije Virgil van Dijk. S njim nešto dobiješ, a nešto izgubiš i Dalić — ili sutra netko drugi — mora odlučiti vrijedi li njegova stabilnost na lopti i iskakanje u međuprostor kojim štiti leđa veznjacima, što je navika koju je donio iz Red Bull Salzburga i što nijedan drugi naš stoper ne radi, dovoljno da bi se te greške istrpjele. To je realno pitanje na koje izbornik treba naći odgovor jer Ćaleta-Car nije najbolji vezni igrač na svijetu koji će riješiti sve probleme i ne treba gajiti iluziju da će to postati. Ali je dobar igrač s jasnim kvalitetama koje nam mogu ili ne moraju koristiti.
Zbog takvih dvojbi je pobjeda protiv Šveđana toliko važna. Kad u Ligi nacija riješiš takva pitanja, onda na Europsko prvenstvo dolaziš spreman i s jasnom vizijom.