Igrala se 91. minuta utakmice protiv Lokomotive kad je Stefan Ristovski lošom reakcijom poklonio Arbëru Hoxhi priliku da poravna rezultat.
Dinamo se tog dana baš mučio s Lokomotivom; u prvom poluvremenu je imao jedan jedini pokušaj prema suparničkim vratima, a u drugom je pokušao otključati međuprostor s Lovrom Majerom i Lukom Ivanušecom iza Brune Petkovića, onda je utrpao naprijed još i Duju Čopa, da bi na kraju Mislav Oršić zabio za 1:0 iz situacije u kojoj je ostao nečuvan u kaznenom prostoru. Hoxhina je prilika bila još bolja. Ostao je sam s vratarom, lopta mu je došla na lijevu nogu, primio ju je i namjestio na desnu, a onda je sa sedam metara pogodio u prsa Dominika Livakovića na sredini gola.
Hoxhi je to bila tek druga utakmica za Lokomotivu. Debitirao je tjedan dana ranije protiv Istre, kad mu je Silvijo Čabraja dao zadnjih 20-ak minuta, a protiv Dinama je ušao u 86. minuti. Odigrao je još šest HNL utakmica i u svakoj je ulazio s klupe. Međutim, to nije bilo to. Nije imao kontinuitet, a nije se ni pokazao čak ni onda kad je imao priliku. Protiv Gorice i Hrvatskog dragovoljca našao se u zicerima i oba puta je mogao momčadi donijeti sva tri boda, ali je promašio.
Nakon samo šest mjeseci Hoxha i Lokomotiva su se razišli. Čabraja je na lijevom krilu imao Luku Stojkovića i Silvija Goričana kao klupske projekte, a veteransku je stabilnost pružao Josip Pivarić, koji je također oduzimao dio minutaže.
Ulagati skoro dva milijuna eura odštete u igrača starog 25 godina koji će ubrzo postati zamjena je suludo. Međutim, Dinamu su iduća četiri mjeseca apsolutno ključna
U Slaven Belupu je bila drugačija situacija. Nisu Hoxhi, doduše, odmah cvjetale ruže jer je Zoran Zekić igrao s trojicom u zadnjoj liniji i nije bilo pozicije klasičnog lijevog krila, tako da je u početku ponovo bio na klupi. Prvi start u početnoj postavi dobio je tek u 28. kolu, i to kao jedna od dviju polušpica iza napadača, a do kraja sezone je još samo triput ušao u startnih 11. Međutim, prvo je prodan Lovro Zvonarek, pa je otišao Zoran Kvržić, pa je prodan Ante Crnac, a onda je na kraju Zekić prešao na formaciju s četvoricom u zadnjoj liniji, tako da je Hoxha napokon došao na svoju prirodnu poziciju. A Slaven nema svoje goričane i stojkoviće koji svake godine iskaču kao dodatna konkurencija.
Zapravo, može se reći da je u Koprivnici baš Hoxha postao klupski projekt. Slaven ga je Hoxhu u fokus napadačke igre. Treneri nisu ni imali nekog prevelikog izbora nakon što su otišli Zvonarek i Crnac; Hoxha je ostao daleko najmoćnija preostala figura u igri jedan-na-jedan na koju se Slaven mogao osloniti kad je napadao prostor. Prošle je sezone imao 1,2 uspješna driblinga po utakmici i gotovo pet osvojenih duela s jako dobrim postotkom. Ove sezone je ostao na 1,2 uspješna driblinga, ali su postotci nešto malo pali, jer se broj duela osjetno povećao. Svi su znali da će Slaven Belupo ići preko Hoxhe i zato su ga čuvali. Najbolje to ilustrira činjenica da se broj prekršaja koje su suparnici napravili na Hoxhi povećao za 50 posto.
Kakav je zapravo igrač?
No, Dinamo nije Hoxhu kupio zbog toga što dobro dribla. Da, moćan je u duelima i njegovih 85 osvojenih duela na tlu je drugi najveći rezultat u cijeloj ligi, daleko ispred Marca Pašalića s 42, Mateja Vuka s 32, Kristijana Lovrića i Marka Pjace s po 31 osvojenim duelom na tlu ili Benedika Mioča, Mateja Šakote i Tomislava Štrklja, koji u praktički istim uvjetima imaju između 24 i 26 osvojenih duela na tlu u dosadašnjem dijelu sezone.
Zašto ga je onda kupio? Upravo zato što Hoxha više ne promašuje situacije u kojima se nađe oči u oči s vratarom, kao što se našao s Livakovićem prije dvije i pol godine kad je tek došao u HNL. Hoxha ove sezone ima pet postignutih golova i samo jednu promašenu veliku priliku, a ta jedna je kazneni udarac protiv Osijeka kad je pri rezultatu 1:6 pogodio vratnicu. Prošle je sezone zabio sedam golova i promašio tri velike prilike, a broj udaraca mu je konstantno rastao kako se Slaven sve više oslanjao na njega.
Dinamo ne treba kreaciju. Dublje u veznoj liniji ima Josipa Mišića, gore više ima Martina Baturinu, naprijed ima Petkovića, sada i Frana Brodića, a na krilima Takura Kaneka, Gabriela Vidovića, pa i Stojkovića u nekoj široj perspektivi. Svi oni primarno traže loptu u noge i gledaju kako stvoriti višak s njom. Hoxha nije krilo koje je primarni kreator s loptom, niti za sebe niti za druge.
Nije sporno da je moćan je u situacijama jedan-na-jedan, pogotovo na otvorenom prostoru. Može dobiti duel i dobro koristi fizikalije, ali nije baš Kaneko, kojem je prvi instinkt staviti loptu pod sebe i pokušati izbaciti suparnika kroz dribling u uskim situacijama. Da Dinamo traži takvog igrača, vjerojatno bi više šansi dobili Antonio Marin i Gabrijel Rukavina ili ne bi tražio dalje od Vidovića.
Nije sporno ni to da je Hoxha igrao u momčadi koja se fokusirala na kontre, pa se nije otvaralo puno opcija za kombinatoriku. Slaven Belupo je predzadnja momčad lige po postotku posjeda lopte, u velikom broju utakmica ima duboko postavljenu obranu i rijetko se otvara prilika za dupli pas na suparničkoj polovici ili neku pozicijsku rotaciju. Međutim, Hoxha nije igrač koji se nudio za kombinatoriku ili koji je pokušavao dodavanja kakvima bi kidao suparničke obrane. Nije ni igrač poput Kristijana Lovrića, pa da volumen napada koji ide preko njega koristi kako bi zasuo suparnički gol pokušajima s distance, što je treći oblik kreacije.
Ono što Hoxha radi je napadanje dubine i traženje realizacije ondje gdje — za razliku od epizode u Lokomotivi u kojoj je promašivao zicere — ima impresivnu konverziju šansi. To je točno ono što je Dinamu treba. Sergej Jakirović želi stvoriti momčad koja je okomita i agresivna u traženju prostora, a odgovorna u obrani. Jedini igrač iz uže rotacije koji odgovara takvom opisu je Dario Špikić, čije karakteristike i jesu slične Hoxhinima, uz tu razliku da se Hoxha pokazao mirniji u realizaciji i opasniji pred golom.
(I)racionalan potez
Vrijedi li to 1,2 milijuna eura koji se kroz vrlo lako ostvarive bonuse mogu pretvoriti u gotovo dva milijuna? Pogotovo ako se uzme u kontekst da Dinamo u nekoj dugoročnoj slici već ima Stojkovića, a da se u kratkoročnoj nameće pitanje Vidovićeva otkupa i želja da se dovede Josip Brekalo?
Lokomotiva se prije dvije godine odlučila osloniti na Stojkovića. Naprosto je bolji igrač i ima neusporedivo veći potencijal od Hoxhe. Ulagati skoro dva milijuna eura odštete u igrača starog 25 godina koji će ubrzo postati zamjena je suludo. Čak i da iznad Hoxhe ne postoji upitnik oko toga kako će se snaći u većem klubu, svejedno je Stojković prioritet i dati oko pet posto godišnjeg budžeta za njegovu zamjenu u tom je kontekstu iracionalan je potez.
Međutim, Dinamu su iduća četiri mjeseca apsolutno ključna. Iz te perspektive, ciljati Hoxhu kao metu za lijevo krilo ima smisla. Na travnjak donosi točno one aspekte igre koji Jakiroviću nedostaju da izgradi model igre; u moru opcija koje traže loptu u noge, Hoxha je fizički moćan igrač koji traži prostor, napada dubinu i igra obranu.
Ako ništa, ima smisla i zato jer i Dinamova izravna konkurencija za naslov traži igrača istih predispozicija — nekoga tko će iskoristiti postojeću fokalnu točki napada na koju ide svaka lopta i na koju se suparnici fokusiraju, napasti prostor iza njenih leđa, realizirati prilike koje se stvore i pokriti prostor u obrani. Točno onako kao što to radi Hoxha.