A onda je Southgate nekad u pripremi prošlog Europskog prvenstva spustio prekidač i pretvorio Englesku u sporu i dosadnu momčad koja prvo gleda da ne primi gol, a tek onda na to što će napraviti prema naprijed.

Nevjerojatna je individualna kvaliteta kojom Engleska raspolaže u napadačkim linijama. Jude Bellingham je proteklu sezonu završio kao najbolji strijelac Real Madrida. Harry Kane je za Bayern zabio 44 gola u 45 utakmica, uz 12 asistencija. Phil Foden je bio najbolji igrač Manchester Cityja, a Bukayo Saka najbolji u Arsenalu, koji se s tim Cityjem naganjao tijekom cijele sezone i završio dva boda iza njega. Njima leđa čuvaju Trent Alexander-Arnold koji za Liverpool cijelu sezonu igra kao dodatni vezni igrači i koji je kreirao 17 velikih prilika, Declan Rice koji je podigao Arsenal u sredini terena te Kieran Trippier i Kyle Walker.

Takva je momčad je u 90 minuta utakmice protiv Srbije prema suparničkim vratima pucala pet puta, a od tih su pet udaraca samo dva bila unutar kaznenog prostora — Bellinghamov gol glavom i Kaneov pokušaj glavom koji je Predrag Rajković skrenuo u gredu.

Nije problem u strancima

Najbolja ilustracija toga kako je Engleska igrala je to što je Kane — inače kapetan reprezentacije i prvi strijelac u povijesti Gordog Albiona s 63 gola u 92 nastupa — u prvom poluvremenu utakmice protiv Srbije dvaput dotaknuo loptu.

Nije problem u Kaneu. Čovjek je u Bundesligi imao prosječno 34,2 dodira po utakmici, a u Premier ligi je znao imati i puno preko 40 dodira s loptom po utakmici jer je Tottenham godinama cijelu igru temeljio na njemu. Kane je u sezoni 2020./21. bio prvi strijelac Premier lige, ali je istovremeno bio i njen prvi asistent s više asistencija od Kevina De Bruynea i Bruna Fernandesa. Kane je napadač koji će se spustiti prema veznoj liniji, primiti loptu i razigrati suigrače. Ne kampira u suparničkom kaznenom prostoru nego se kreće i traži suradnju sa suigračima, a najefikasniji je kad u kazneni prostor dolazi iz drugog plana. E, pa takav je igrač je u 45 minuta igre protiv Srbije dvaput dotaknuo loptu.

Engleska naprosto nije igrala prema njemu. Suigrači su ukupno triput uputili loptu u njegovu pravcu. Kane ju je jednom prihvatio i spustio Bellinghamu, drugi put ju je prihvatio u duelu i nije je uspio točno predati suigraču jer je Nikola Milenković imao dobru obrambenu reakciju, a treći put je lopta bila previsoka, pa je Kane u borbi za loptu napravio prekršaj. I to je bilo to za prvo poluvrijeme.

Engleska je u prvih 45 minuta držala loptu 55 posto vremena, ali radilo se o praznom posjedu pri kojem je lopta išla na sigurne opcije. Od 298 točnih dodavanja iz prvog poluvremena samo je 22 posto bilo upućeno tako da osvoji više od 10 metara terena, a gotovo da se nije pokušavalo ostvariti progresiju kroz centralne zone; 41 posto napada išlo je preko desnog boka, 33 preko lijevog i samo 26 posto kroz sredinu, a onda je logično da je lopta puno češće završavala kod Sake nego kod Kanea.

Znači li to da je Engleska prenapuhana i je li stvarno problem u tome što u engleskim klubovima glavne uloge imaju stranci, kao što se često ponavlja u hrvatskim medijima?

Istina je da su u engleskim klubovima strani igrači važan faktor. City ovisi o Rodriju, Liverpool o Mohamedu Salahu, Arsenal o Martinu Ødegaardu, a najbolji igrač Manchester Uniteda je Bruno Fernandes. Međutim, Cityjevi su nositelji i Foden, Walker i John Stones, jednako kao što Liverpool ovisi o Alexander-Arnoldu, a Arsenal o Riceu i Saki. Nijedan od članova prve postave engleske reprezentacije nije sporedni glumac niti grije klupu. Svi oni su ključni igrači svojih momčadi.

Engleskoj polako prolazi vrijeme

Engleska je u prvom poluvremenu uzela 70 posto duela, što je primjer za to koliko su ti igrači individualno dominantni. Dominirala je na tlu s 18 osvojenih duela iz 27 u kojima se našla, imala je 5/6 dobivenih zračnih duela, pa čak i 6/9 uspjelih driblinga. Kad god bi se u individualnom dvoboju našli engleski i srpski igrač, prednost je bila na strani Engleza. Naprosto postoji velika razlika u kvaliteti kod igre jedan-na-jedan, bilo to u obrani ili u napadu.

Problem je u tome što je Southgate tu kvalitetu odlučio kastrirati svojim taktičkim zahtjevima.

Odličan primjer za to je situacija iz 67. minute, kad je Engleska bila na svojoj polovici sa svih 11 igrača i kada je Srbija preko dvije minute u kontinuitetu gradila napad. Dragan Stojković je već bio izvadio Aleksandra Mitrovića i Sašu Lukića, a uveo Luku Jovića i Dušana Tadića, tako da se Sergej Milinković-Savić spustio na zadnjeg veznog. Kane i Bellingham bili su pozicionirani prema desno i branili su liniju dodavanja prema Tadiću, a Milinković-Savić je ostao sam i na njega je iskočio Rice, koji je prije toga pogledao otvara li mu se itko iza leđa.

Kamera je jasno uhvatila Southgatea koji je davao uputu da ostane na poziciji i pusti Milinkovića-Savića na miru, a kad je par minuta kasnije ulazio Conor Gallagher, Southgate je pozvao Ricea na dodatne konzultacije kako bi mu objasnio da ne želi iskakanje, nego zonsku obranu.

U suštini, Engleska je rutinski obranila prednost s početka utakmice. Srbija je imala pokušaj Dušana Vlahovića i nije bilo drugih pravih opasnosti. Southgate je, valjda, dobio što je htio. Vidio je kako prolaze turnirska natjecanja i okrenuo se filozofiji po kojoj je najbitnija stvar smanjiti prostor za velike pogreške koje suparnik može iskoristiti kako bi lansirao kontranapad i došao do laganog gola.

Koliko god Engleska bila individualno moćna, vrijeme joj lagano prolazi. Walkeru su 34 godine, Trippieru 33, a Kaneu i Stonesu po 30. Vrhunac karijere polako prolazi, a nije baš da se svaki dan rađaju kompletni napadači poput Kanea ili defenzivna čudovišta poput Walkera. A vrijeme joj prolazi sa Southgateom, koji ne želi da se igra na Kanea nego gura loptu uz aut liniju kako bi bio sigurniji kad je izgubi, a Walkera drži na 20-ak metara od vlastitog gola, gdje njegova brzina uopće ne dolazi do izražaja. Kada neki drugi izbornik bude htio nešto i igrati, neće imati takvog napadača niti će moći dignuti zadnju liniju na centar jer neće imati Walkera koji može pokriti prostor iza leđa.

Southgateov potpis

Njihov će vrhunac Gareth Southgate potrošiti svojim kukavičlukom.

Jer ovo što Engleska igra je traćenje resursa. Napadački kapaciteti su kastrirani, ne igra se kroz sredinu nego uz aut liniju, a i tu je predvidljivo, jer na lijevoj strani nema pravih opcija; Trippier krpa poziciju lijevog beka, a nema ni klasičnog lijevog krila koje će dati širinu, nego tu poziciju popunjava Foden.

Od momčadi koja je dominirala driblingom i udarcima, Engleska je došla do toga da je u kvalifikacijama za aktualno Europsko prvenstvo bila 10. momčad po kreiranim velikim prilikama, 12. po ulascima u završnu trećinu i 19. po progresivnim dodavanjima. Po udarcima je katastrofalna 24. i ispred nje su Armenija, Grčka i Izrael, a nekadašnjih 18,8 driblinga je palo na 11,1 po utakmici. U zadnjih 20 utakmica Englezi imaju samo jedan poraz, ali nisu ni odigrali ništa atraktivno.

Zato ovakva utakmica kakvu je Engleska odigrala protiv Srbije nije iznenađenje. To je Southgateov potpis u zadnje tri godine i slične stvari smo mogli gledati na proteklom Svjetskom prvenstvu, ali i na Europskom prije toga. Engleska ima individualnu kvalitetu, ali Southgate je u ime defenzivne stabilnosti ubio napadački potencijal i taktikom je kastrirao moć koju ova momčad ima u igri prema naprijed.

Može li Engleska daleko? Možda i može, jer ima igrače koji mogu riješiti utakmice kad su u egalu, ali Southgate je od Engleske napravio momčad koju je teško gledati.