Šampioni igraju šampionski
Zadrani su trijumfom nad Splitom uzeli još jednu titulu
Hrvatsko prvenstvo završilo je u skladu s očekivanjima — Zadrovom obranom titule i još jednom MVP titulom za Luku Božića. Međutim, malo je tko uoči finala pomislio da bi serija mogla potrajati sve do majstorice.
Split je u ovoj finalnoj seriji izgledao kao osoba s poremećajem ličnosti; zbilja je frapantno kako jedna momčad može na terenu pružiti toliko različitih izdanja u razdoblju od svega 10 dana. U prvoj utakmici Žuti nisu bili bogznakako nadahnuti, ali su bili maksimalno fokusirani te su spremno iskoristili mlak pristup Zadrana, iznenađujuće uzevši break na Višnjiku. Bio je to poziv na buđenje za branitelje naslova, koji su dva dana kasnije na teren istrčali posve angažirani, a Splićani kao da su se zadovoljili prethodno ostvarenim te su bez ispaljenog metka potpisali kapitulaciju.
Nakon što je serija preselila na Gripe, Žuti su u trećoj utakmici na teren istrčali u svom vjerojatno najžešćem izdanju u čitavoj sezoni: iako je Splitova igra bila na mahove kaotična, fanatičnim su pristupom od prve do zadnje minute izborili pobjedu nad Zadranima koji su, za razliku od prvog susreta, bili na prilično visokoj razini. I onda kad su Žuti došli na rub konačnog trijumfa, u četvrtoj utakmici na Gripama kao da su se pojavile samo sjene igrača iz prethodnog okršaja. Igrači Slavena Rimca bili su toliko ustrašeni i traljavi da ne samo da te večeri nisu mogli ni pomisliti na podizanje trofeja, nego su se usto i propisno osramotili. Dakle, nakon što smo vidjeli fokusirano, nemotivirano, fanatično i ustrašeno izdanje Splićana, nametalo se pitanje kakve ćemo Žute gledati u majstorici.
Zadrani, pak, nisu imali ni približno toliko problema s kontinuitetom. Istina da su u prvu utakmicu ušli sa stavom ‘lako ćemo’ zbog činjenice da su im Splićani tijekom sezone redovito predstavljali lagan zalogaj, ali nakon šamara otrežnjenja uslijedila je mobilizacija, pa smo u ostatku serije gledali onaj čvrsti i ustrajni Zadar koji fizičkim intenzitetom kroz svih 40 minuta polako lomi suparnika.
Zadrani su odigrali kako i priliči najboljoj momčadi u zemlji: samopouzdano, hrabro, čvrsto i povrh svega dominantno
Da, Zadar je predvidiv — svima je odavno poznat način na koji Zadrani igraju, ali dosad još nitko u Hrvatskoj nije uspio pronaći protuotrov za ovaj toksin. Rimac je imao gomilu vremena da pokuša smisliti nešto novo jer bilo je očito da Split bez poneke taktičke inovacije u ovom nadmetanju ne može ući u ozbiljnu šansu. Za početak, bilo je neophodno da Žuti u napadu što više teže tranziciji, iako im to tijekom abaligaške sezone nije bila jača strana. Međutim, u pozicijskoj košarci fizički nadmoćna Zadrova obrana predstavlja ‘beton’, stoga su Rimčevi igrači nastojali trčati u leđa makar na blef, a to je naročito u trećoj utakmici doista unosilo nered u zadarske redove.
Nadalje, u prvim je utakmicama serije kao faktor iznenađenja iskočio Boris Tišma, prvenstveno zbog kvalitetne individualne obrane na Božiću. Zahvaljujući visinskoj prednosti i širokom rasponu ruku, Tišma je osjetno prikočio Božića u prva tri susreta, baš kao što je to radio Andrija Slavković u četvrtfinalnoj seriji Zadra i Budućnosti u okviru ABA lige. Međutim, u četvrtoj je utakmici Danijel Jusup napravio prilagodbu te su Zadrani pomoću blokova provocirali preuzimanje nižih Splitovih igrača na Božiću, koje je on potom napadao leđima, dok je Tišmu, pak, mnogo uspješnije kažnjavao prodorima te naposljetku bravuroznom izvedbom upisao novi triple-double učinak (25 poena, 11 asistencija i 10 skokova).
Neupitni vođa
Rimac je shvatio da je pročitan, stoga je u majstorici iznova promiješao karte ostavljanjem Tišme na klupi, dok je u petorci osvanuo oporavljenik Tonko Vuko, ali i Vito Kučić i Lewis Sullivan, važni igrači koji inače ulaze s klupe. I dok je Kučić, koji je u trećoj utakmici šuterski briljirao, dobro reagirao na ulogu startera, Sullivan je u prvih pola minute napravio dva prekršaja i izbacio se iz utakmice, što je bio prvi vjesnik teške, jako teške večeri za Žute.
Jer Splićane se jučer baš ništa nije ni pitalo. ponovo su bili samo žrtveno janje na zadarskoj šampionskoj fešti, baš kao i u prethodnim dvjema finalnim majstoricama dalmatinskih rivala (2008. i 2021.).
Zadrani su u finale ušli posve samouvjereno, svjesni da se zapravo nemaju čega bojati zato što su naprosto mnogo bolji suparnik.
Strpljivo su leđnom igrom iskorištavali fizičku prednost (Božić, Marko Ramljak, Dario Drežnjak, Lovro Mazalin) u izolacijama, udvajanja su rješavali dodavanjima čovjeku koji utrčava na zicer ili onom koji bi ostao sasvim otvoren na perimetru, a ovaj put im ruka nije nimalo drhtala s distance; naprotiv, početkom drugog poluvremena su s pet ekspresnih trica (ukupno 14/26, 53,8 posto) razbili Rimčev pokušaj zonske obrane i odjurili na 30 razlike.
Zadrani su odigrali kako i priliči najboljoj momčadi u zemlji: samopouzdano, hrabro, čvrsto i povrh svega dominantno. Potpuno su nadskakali (38:28) i nadigrali (19:8 u asistencijama) svoje suparnike, pokazavši im što znači igrati sa šampionskim gardom.
Nakon treće utakmice čule su se poneke kritike na Božićev račun, u vezi njegova forsiranja u završnici, na što je Jusup samo odmahnuo rukom. Naravno da će Božić uzeti loptu kada zagusti — on je temelj i neupitni vođa ove momčadi i njegovo je puno pravo, pa i obveza, da povuče i donosi odluke onda kad je najteže; ponekad će to završiti neuspjehom, ali s tim se može i mora živjeti. Naravno da Jusupu nije bilo ni na kraju pameti da propitkuje odavno postavljeni sustav ovlasti nakon što je Zadar došao na rub eliminacije; umjesto toga je Božiću ukazao na taktičke pojedinosti koje će mu olakšati posao, što je Luka kao visokointeligentan igrač smjesta implementirao te suvereno poveo ekipu do naslova prvaka.
Dakako da je u tom poslanju imao svesrdnu pomoć svojih suigrača: neumornog kapetana Ramljaka, klasnog šmekera Drežnjaka, prepredenog snalažljivca Karla Žganeca, tihih ubojica Arijana Lakića i Lovre Mazalina, a svoj manji obol dali su i Juan Davis i Adem Mekić. Svi oni predstavljaju bitne karike u Jusupovu sustavu, ali tog sustava bez Božića nema i ne može biti. Bjelovarski ‘kiborg’ nije LeBron James, ali je igrač s lebronovskim značajem za ovu zadarsku generaciju koja je prvi put od ere Krešimira Ćosića (1974. i 1975.) uspjela povezati titule prvaka.
U sljedećim tjednima saznat ćemo je li zadarskoj bajci doista došao kraj. Kako god bilo, jedno je neosporno: Jusup, Božić i društvo napravili su vraški dobar posao u svojim zajedničkim trenucima.