Kako je bilo i najavljivano preko medija, Hrvatska je u srijedu protiv Nizozemske u polufinalu Lige nacija počela s Ivanom Perišićem na poziciji lijevog beka. Ne znamo je li kod te odluke Zlatka Dalića ključno bilo to što Borna Sosa nije bio spreman za nastup ili se naprosto radilo o taktičkoj zamisli koju je izbornik imao za ovu utakmicu, ali u svakom slučaju takva je postavka naznačila smjer u kojem se kreću njegova promišljanja.
I premda Sose nije bilo u toj utakmici, Dalićev odabir Perišića na ‘njegovu’ poziciju nije nužno loša vijest za njega, koji je dosad u neku ruku bio žrtva sustava, odnosno imao je ulogu u kojoj njegove najjače karakteristike nisu dolazile do izražaja onoliko koliko je to slučaj kad igra za Stuttgart.
U svoje posljednje tri sezone Sosa u 79 bundesligaških nastupa bilježi čak 24 asistencije. Ove sezone ima i čak 2,7 ključnih dodavanja po utakmici i jedino Jonas Hofmann iz Borussije Mönchengladbach ih ima više u cijeloj ligi. Za Sosu često kažu da je bek sposoban ispunjavati zahtjeve suvremenog nogometa, ali u reprezentaciji je njegova igra znatno drugačija nego u klubu. Za Hrvatsku je debitirao u rujnu 2021. i dosad u 14 nastupa nije imao niti jednu asistenciju, a i općenito su njegove ofenzivne brojke u reprezentaciji osjetno slabije nego one klupske. Zašto?
Usporedimo li Sosu s ostalim bekovima u ligama Petice, vidjet ćemo da je u pojedinim kategorijama među najboljima u Europi. Prema FBrefovim podacima je po broju asistencija i očekivanih asistencija (xA) bolji od 98 posto bekova u ligama Petice te bolji od 90 posto njih po broju progresivnih dodavanja po utakmici. Odličan je u igri prema naprijed, posebno ako govorimo o centaršutu i proigravanju suigrača.
Perišić je prema naprijed odigrao solidno. Problem se javio u obrambenoj fazi
Stuttgartova igra mu pritom savršeno odgovara i iz njega izvlači ono najbolje što ima za ponuditi. Momčad je pod trenerom Pellegrinom Matarazzom, pa nakon toga Sebastianom Hoeneßom često igrala u formacijama s trojicom stopera (3-5-2 ili 3-4-3); Sosa na poziciji lijevog bočnog ima slobodu kretanja prema suparničkoj trećini terena, a njegovo glavno oružje su ubačaji s lijeve strane kojima najčešće gađa Stuttgartova centralnog napadača.
Međutim, problem s njegovim uklapanjem u Dalićevu momčad nije samo u činjenici da u klubu najčešće igra krilnog beka u sustavima s trojicom u obrani, što je po prirodi stvari ofenzivnija pozicija nego ona klasičnog bočnog braniča koji je član obrambene četvorke. Stuttgart je ove sezone igrao i s četvoricom u posljednjoj liniji, a svejedno bi Sosa odlazio visoko i upućivao svoje ubačaje, kojih ove sezone iz otvorene igre ima više od bilo kojeg drugog igrača u Bundesligi. Stvar, dakle, nije toliko u poziciji i odabiru rasporeda koliko u konkretnoj ulozi. Kad bi Sosa dosad igrao za reprezentaciju, uloga lijevog beka bila je sasvim drugačija od one na kakvu je navikao u Stuttgartu.
Sosa ispašta
Glavna razlika između klupskog nogometa i onog reprezentativnog je u slaganju kadra. Reprezentacije su veoma limitirane svojim igračkim kadrom te ne mogu, kao klubovi, jednostavno kupiti igrača za poziciju koja im je deficitarna. Hrvatska nema pravo desno krilo te Dalić mora raditi kompromise u igri kako bi to kompenzirao; u posljednje vrijeme smo u formaciji 4-3-3 na desnom krilu najčešće gledali Marija Pašalića i Andreja Kramarića koji bi se uvlačili u sredinu terena, gdje njihova igra više dolazi do izražaja. Upražnjenu poziciju na desnoj strani popunio bi desni bek (najčešće Josip Juranović) koji bi se podignuo visoko. Kako bi Hrvatska u ovakvoj postavci imala dobru prevencijsku obranu te bila manje ranjiva u tranziciji, Dalić bi odlučio da lijevi bek bude postavljen niže nego desni.
Zbog ovakvog sustava igre, Sosa nije mogao toliko često raditi ono što radi najbolje; odlaziti visoko na suparničku polovicu i upućivati ubačaje u kazneni prostor.
Brojke jasno pokazuju razliku u njegovim partijama za reprezentaciju i za klub. Usporedimo li Sosinu statistiku na Svjetskom prvenstvu u Kataru s ovosezonskim podacima iz Bundeslige, vidimo da za Hrvatsku centrira triput rjeđe, a ima i gotovo sedam puta manje ključnih dodavanja po utakmici. U reprezentaciji njegove ofenzivne brojke drastično padaju, a rastu one obrambene: u Kataru je oduzimao dva i pol puta više lopti i otklanjao dvije opasnosti više po utakmici nego u Bundesligi.
Vidljivo je da Sosine ofenzivne sklonosti i kvalitete ispaštaju u Dalićevim postavkama igre, ali to ne znači nužno da je izbornik nešto krivo učinio ili da griješi sa Sosom. Igra je imala smisla, a polučila je i rezultat, što je najvažnije. Sasvim je normalno, pogotovo kad pričamo o reprezentativnom nogometu, da neki igrači u određenoj mjeri moraju ispaštati kako bi se dobila odgovarajuća momčadska ravnoteža na terenu, jer nemoguće je pronaći takav sustav u kojem bi se sve njih uklopilo na idealan način, u idealnu poziciju i idealnu ulogu.
Sosa je ispaštao, ali Dalić je u srijedu dao naslutiti da bi se to uskoro možda moglo i promijeniti.
U pobjedi nad Nizozemskom Perišić je zaigrao lijevog beka, a njegovo mjesto na krilu popunio je Luka Ivanušec. Iako je to na papiru opet bilo 4-3-3, promjene u načinu igre su postojale. Kramarić je igrao napadača, odnosno ‘lažnu devetku’, te se često spuštao po loptu; trojka centralnih veznjaka (Marcelo Brozović, Luka Modrić i Mateo Kovačić) već je po navici stajala nisko i usko, a oba krila (Pašalić i Ivanušec) zavlačila su se u sredinu i tako na sebe navlačila nizozemske bekove. To je otvaralo prostore na bočnim pozicijama koje u takvoj postavci moraju dati širinu, pa su sad obojica bekova (Juranović i Perišić) odlazili visoko.
Kako protiv Španjolske?
U fazi napada je ova taktička prilagodba veoma dobro izgledala. Juranović je odlazio visoko kao što smo ga i inače gledali da radi, ali sada je i lijevi bek napokon dobivao prostora u napadu, a Perišić je prema naprijed odigrao solidnu utakmicu.
Problem se javio u obrambenoj fazi igre, osobito u prvom poluvremenu.
U Tottenhamu je Perišić pod Antoniom Conteom igrao lijevog bočnog u sustavu 3-4-3. Imao je obrambene zadatke, ali ta se uloga značajno razlikuje od one kad igrate lijevog beka u formaciji s četvoricom u posljednjoj liniji. Protiv Nizozemske je tek drugi put u karijeri započeo službenu utakmicu kao klasični bek — prvi put smo to vidjeli u utakmici za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu protiv Maroka — i u nekoliko je situacija u prvome poluvremenu ispadao iz svoje pozicije te loše reagirao.
Manjak iskustva u igranju na ovoj poziciji najbolje se vidio kod pogotka koji je zabio Donyell Malen: lopta je s desne strane hrvatske obrane dolazila prema lijevoj, a Perišić je, umjesto da zadrži strukturu posljednje linije i ostane bliže Malenu, odlučio spustiti se ‘u krilo’ Dominiku Livakoviću i čuvati prvu stativu. Malen je imao dovoljno vremena i prostora da primi loptu i postigne gol u daljnji kut.
U drugom poluvremenu je Hrvatska lovila rezultat i više napadala. a tu su do izražaja došle Perišićeve kvalitete u igri prema naprijed. Nakon što je Hrvatska povela, Nizozemci su odlučili slati duge lopte prema naprijed i to je Perišiću odgovaralo jer je u zračnim duelima ponajbolji Dalićev igrač. U produžecima se utakmica otvorila te je, još jednom pokazavši svoju vrlo dobru fizičku spremu, u potpunosti iskoristio ono što su domaći ponudili.
Kad se sve zbroji i oduzme, Perišić nije odigrao loše protiv Nizozemaca. Kako je utakmica odmicala, njegov nastup je bio sve bolji.
Problem je sad u tome što Hrvatsku u finalu čeka Španjolska, koja će svojom igrom potencirati sve probleme koje je Perišić imao u obrani tijekom prvih 45 minuta s Nizozemskom. Također, Španjolska posljednja linija je veoma visoko postavljena, što Hrvatska sigurno može iskoristiti, a Perišić je jedan od najokomitijih hrvatskih ofenzivaca te bi više smisla imalo da u toj utakmici zaigra na krilu umjesto na beku, barem ako Sosa bude spreman za nedjelju.
Starta li Sosa kao lijevi bek, on bi u ulozi kakvu je Perišić imao u polufinalu mogao pokazati svoj puni potencijal. Vrati li, međutim, Dalić Perišića na krilo, vraća se i stari problem njihove (ne)kompatibilnosti i ‘žrtvovanja’ Sose radi bolje ravnoteže na terenu, što znači da pitanje lijevog beka dugoročno i dalje ostaje neodgovoreno.