Zlatko Dalić s Hrvatskom ima dvije medalje sa Svjetskih prvenstava. Odigrao je hrpu važnih utakmica i upisao nekoliko velikih pobjeda, ali okršaj s Rusima na kraju prethodnog kvalifikacijskog ciklusa možda je najbolja ilustracija njegova mandata na klupi reprezentacije.
Hrvatska je u toj utakmici pokazala nevjerojatnu mirnoću u jako stresnoj situaciji. Nije Dalić razvio neki revolucionarni taktički koncept niti je definirao komplicirani okvir igre, ali Hrvatska je u svakom trenutku točno znala što radi, kako planira doći do gola i nije paničarila. Čak i kada se drugo poluvrijeme počelo približavati kraju i kada je vrijeme lagano curilo u situaciji u kojoj je svima bilo jasno koliki je ulog u igri, Dalićeva je momčad zadržala koncentraciju. Samo je nastavila pritiskati i donositi loptu u kazneni prostor sve dok je Fjodor Kudrjašov nije ugurao u vlastitu mrežu. Hrvatska je morala pobijediti, ostala je mirna i na kraju je pobijedila.
Zato je ta utakmica s Rusima toliko simbolična. Dalić je na klupi reprezentacije imao i boljih utakmica i većih pobjeda. Međutim, ništa ne simbolizira to da će Hrvatska izvući utakmicu kad zatreba tako dobro kao što to simbolizira mirnoća na utakmici protiv Rusije. Dalićeva Hrvatska ima pobjednički mentalitet; karakter koji jako podsjeća na onaj koji pokazuje Real Madrid u Ligi prvaka. Znalo se dogoditi da Hrvatska spoji dva poraza — pogotovo u Ligi nacija, gdje je spajala utakmice protiv jakih suparnika — ali dosad se još nikad nije dogodilo da upadne u krizu i da spoji dva kiksa u kvalifikacijama. Kad god je bilo teško i kad se god trebalo čupati za opuštanja i pogreške, Hrvatska je isporučila. Možda nije briljirala, ali je redovito pobjeđivala.
Otprilike se ista stvar dogodila i s Turskom.
Turska je u dosta segmenata utakmice bila bolja momčad. Ali Hrvatska ju je prelomila na svoj karakteristični način, viđen toliko puta da to ne može biti slučajno
Hrvatska nije odradila sjajnu utakmicu u Bursi. Zapravo, protiv Walesa je u puno segmenata nogometne igre odradila puno bolji posao nego sinoć protiv Turaka. Međutim, upisala je sva tri boda u situaciji u kojoj je pobjeda bila gotovo imperativ. Još jednom je pronašla način kako slomiti utakmicu nakon kiksa i to možete pripisati kvaliteti kadra, karakteru, samopouzdanju, pobjedničkom mentalitetu, želji, pa čak i sreći, ali to je toliko puta viđen scenarij da nije slučajnost.
“Čestitam dečkima na sjajnoj pobjedi, po ne znam koji put su pokazali snagu, karakter i motiv”, započeo je Dalić svoju analizu utakmice nakon što je upisao tri boda na gostovanju u Bursi. “Svima nam je jako značila ova utakmica, kad se vratiš ovdje pred punim stadionom i pobijediš dobrog suparnika u dobroj utakmici. Livaković je imao sjajnih situacija u prvom poluvremenu. Nije lako doći ovdje pred 50.000 ljudi i pobijediti. Nije to bilo loše protiv Walesa, ali nije bilo sreće. Danas smo bili zaista kompaktni, čvrsti, bilo je i sreće, ali smo je zaslužili.”
Ključna Pašalićeva uloga
Dalić je napravio tri izmjene u odnosu na Wales. Promijenio je obojicu bekova, a naprijed je napravio rošadu; Andrej Kramarić je s desnog krila prebačen u vrh napada, a na njegovo mjesto je uskočio Mario Pašalić.
Međutim, nije bilo nekih suštinskih promjena. Fokus otvaranja napada ponovo je bio na lijevoj strani.
Trokut u sredini terena redovito se pozicionira u lijevu polovicu terena. Ondje je i Joško Gvardiol, tako da Hrvatska tu ima jako dobru kontrolu lopte. Protiv Turske su i Luka Modrić i Marcelo Brozović bili nekarakteristično loši u dodavanjima; teško su probijali suparnički pritisak, gubili su lopte i radili više problema svojoj obrani nego suparničkoj. No, Hrvatska s takvim igračima i takvim pozicioniranjem ima dovoljno strukture za stabilnost u posjedu, čak i kad svi redom imaju loš dan.
Hrvatska je u prvom poluvremenu, kad je Turska krenula u pritisak i kad je dobivala duel za duelom, imala dovoljno ‘praznog’ posjeda da otupi taj pritisak i preživi dok se Turci malo ne ispušu. Imala je i Dominika Livakovića koji je naslagao nekoliko zbilja impresivnih obrana, čime je spasio suigrače od pogrešaka koje su radili, ali taj trokut lijevo, plus Gvardiol, plus lijevi bek su baza plana igre.
Nadgradnja je prostor koji se otvara iza leđa suparničke vezne linije koja mora pritisnuti taj trokut. U Splitu je taj prostor koristio Kramarić ulazeći s krila u sredinu kao dodatna ‘desetka’, a ovdje je taj zadatak dobio Pašalić, uz Kramarića koji je bio lutajući napadač.
Pašalić nije tipični međulinijski igrač. Ne traži loptu u noge i za nekakvu dodatnu kreaciju je puno oportunije koristiti Lovru Majera ili Nikolu Vlašića koji mogu primiti loptu u uskim prostorima i razigrati suigrače. Međutim, Pašalić je među najkonkretnijim hrvatskim igračima i to je još jednom dokazao sudjelovanjem kod golova. Na kraju će mu se pisati asistencija koja je, realno gledano, bila slučajna, ali Pašalić je s desnog krila jednom došao na sredinu kaznenog prostora, a drugi put skroz na lijevu stranu i oba se puta sastao s loptom. Mateo Kovačić se u oba puta sjajno pridodao napadu i svojim je golovima riješio utakmicu, ali je za igru hrvatske reprezentacije koncepcijski ključno da desno krilo ulazi suparničkoj veznoj liniji iza leđa i da se nadopunjava s napadačem, a ne da isključivo traži loptu u noge.
Uhodani princip
A ako desno krilo ulazi unutra kao dodatna desetka, onda je važno da desni bek dođe naprijed i da širinu napadu. Josip Stanišić je to radio jako dobro.
Nominalno je imao samo jedan centaršut, ali jako dobro se pridodavao napadu i jako dobro je rješavao situacije ispred sebe. Ovdje vidimo situaciju prije prvog gola.
Pašalić je odvukao suparničkog lijevog beka i otvorio prostor za Stanišića. ‘Njegovo’ je krilo fokusirano na Modrića koji prilazi lopti i Stanišić je sam u situaciji otvorene lopte. Josip Šutalo bez ikakvih problema šalje dugu loptu naprijed, Stanišić je unosi u završnicu i u nastavku akcije pada gol za 1:0.
Hrvatska ima taktičke elemente na koje se može osloniti. Ovo je reprezentativni nogomet i treba biti realan oko toga koliko se kompleksna ideja uopće može razraditi. Hrvatska napade u pravilu otvara nisko lijevo, što otvara prostor za ulazak desnog krila iza leđa vezne linije i podizanje desnog beka. Napad se, dakle, gradi lijevo, a ključna uloga u realizaciji je s desne strane. Tu već možemo govoriti o uhodanom principu i prepoznatljivoj strukturi.
To i jest poanta taktike; dati momčadi strukturu koja može kompenzirati loš dan pojedinca. A protiv Turske je nekoliko njih imalo loš dan.
Brozović je odigrao svoju vjerojatno najlošiju utakmicu u reprezentaciji, Gvardiol je uzeo samo jedan od osam duela, a Modrić je bio debelo ispod svog standarda. Zapravo, samo su Livaković, Kovačić i Stanišić imali individualno dobre nastupe. Svi ostali su bili ili neinspirirani ili s hrpom kiksova koji su mogli poći krivo. Ali nisu. Dijelom zato jer postoji taktička struktura koja osigurava kakvu-takvu stabilnost, a dijelom zbog mirnoće koju Dalićeva Hrvatska pokazuje čak i onda kad stvari ne idu u zacrtanom smjeru.
Turska je u dosta segmenata utakmice bila bolja momčad. Agresivnost koju je pokazala i dominacija u duelima rijetko se viđa na ovoj razini nogometa. Ali Hrvatska je znala da treba preživjeti i da će dočekati svoju šansu, čak i ovako blijeda. Dočekala ju je i prelomila je utakmicu. Na rutinu, kvalitetu ili mentalitet, na kraju je svejedno.
Prelomila ju je na svoj karakteristični način, viđen toliko puta da to ne može biti slučajno. Nije briljirala, ali je na kraju pobijedila.