Od devet knockout utakmica koje je Hrvatska igrala u mandatu Zlatka Dalića, šest ih je otišlo u produžetke. Nizozemska u Rotterdamu bila je 10. Dalićeva utakmica na ispadanje, a i ona je otišla u dodatnih 30 minuta. To je već postao hrvatski način: drama, stres i nevjerojatna mentalna snaga. Jer Hrvatska je od tih sedam utakmica koje su išle u produžetke izgubila samo jednu jedinu; onu protiv Španjolske na Europskom prvenstvu kad su Mislav Oršić i Mario Pašalić golovima na samom kraju susreta vratili stvari na početak da bi Španjolska ipak došla do rezultata u produžecima.
U ovih šest godina događalo se da Hrvatska bude taktički nedorečena ili da utakmica bude loše pripremljena. Dalić je povremeno radio pogreške, donosio je odluke koje su bile potpuno kontradiktorne onome što je ranije postavljao kao pravilo i ponekad je lutao. Ali kad god je bilo potrebno, Dalić je dobio reakciju momčadi koja se znala nositi sa psihološkim opterećenjem.
Čudno je to reći za momčad koja ima dvije medalje sa zadnja dva Svjetska prvenstva, ali najbolja ilustracija Dalićeva mandata na klupi reprezentacije je pobjeda protiv Rusije na Poljudu. Hrvatska je utakmicu dočekala kao favorit, ali nakon što se ozbiljno mučila u kvalifikacijama. Stanje nije bilo idealno, a Rusiji je bio dosta i remi za prolazak dalje. U takvim uvjetima Hrvatska je odigrala jednu od najboljih utakmica godinama unatrag. Dominirala je travnjakom, dolazila je pred suparnička vrata i stvarala je šanse. Lopta nije htjela u gol, ali nije bilo panike. Čak i kada se ušlo u zadnjih desetak minuta, Hrvatska je nastavila igrati. Pritiskala je, donosila je loptu u suparnički kazneni prostor i pratila je plan igre sve dok je Fjodor Kudrjašov nije ugurao u vlastitu mrežu.
Pogleda li netko sa strane samo rezultat, može zaključiti da je Hrvatska imala sreće jer je, eto, pobijedila autogolom u 82. minuti utakmice i tako otišla na SP na kojem je osvojila brončanu medalju. Ali kad se zakopa malo dublje ispod površine, onda je jasno da to nema veze sa srećom. Hrvatska je otišla na Svjetsko prvenstvo na kojem je osvojila brončanu medalju jer je momčad u vrlo stresnoj situaciji reagirala nevjerojatno mirno. Pokazala je mentalnu snagu, bila je stabilna i pružila je reakciju kakva je bila potrebna da se slomi utakmica. Dalić je na klupi reprezentacije imao i boljih utakmica i većih pobjeda. Na kraju krajeva, ima dvije medalje sa Svjetskog prvenstva. Međutim, ništa tako dobro ne simbolizira to da će Hrvatska izvući utakmicu kad zatreba kao utakmica protiv Rusije.
Bila je to tipična Hrvatska u tipičnoj utakmici na ispadanje. Ovo je Hrvatska koja zna da je ključna stvar preživjeti, biti stabilan i čekati svoju priliku
Dalićeva Hrvatska ima karakter koji joj omogućava da se nosi sa stresnim situacijama i da ne upadne u krizu. Kad god je bilo teško i kad se god trebalo čupati za opuštanja i pogreške, Hrvatska je isporučila. Možda nije briljirala, ali je redovito pobjeđivala. I nije slučajno pobijedila u šest od sedam navrata kad se našla u produžecima.
I zato ne treba čuditi to što je Hrvatska dobro reagirala nakon što je primila gol protiv Nizozemske u 96. minuti. Puno momčadi bi se rasalo nakon psihološkog šoka kakav nosi tako kasni gol, ali Hrvatska je nastavila igrati i potpuno je razbila suparnika.
Dalićev plan
Zašto Hrvatska nije ranije razbila Nizozemsku i zašto je ponovo bilo potrebno čekati produžetke da pokaže kakva je sila kad krene napadati? Zato što je Dalić postavio momčad vrlo oprezno; primarni cilj bio je limitirati rizik po vlastiti gol, što je automatski limitiralo i napadačke opcije. Ali i zato što se Dalić odlučio za eksperiment kojem je trebalo neko vrijeme da počne funkcionirati.
Hrvatska je u polufinale protiv Nizozemske krenula s Ivanom Perišićem na lijevom beku. Dalić je znao povremeno povlačiti Perišića na beka u situacijama u kojima je Hrvatska morala hvatati rezultat, ali nikad prije ga nije počeo s njim na beku u formaciji s četvoricom u zadnjoj liniji. Pogotovo ne s Lukom Ivanušecom na lijevom krilu.
Plan je, u teoriji, bio logičan. Vezni red ionako po navici igrača ostaje nisko, klasična krila nemamo nego je riječ o veznim igračima koje inercija vuče po sredini, pa onda širinu napadu moraju dati bočni igrači.
Ovdje vidimo strukturu napada, a posebno treba obratiti pozornost na to koliko su visoko pozicionirani i Perišić i Josip Juranović (označeni bijelim zvijezdama). Kao klasični bekovi u formaciji s četvoricom u zadnjoj liniji obojica su ispred lopte i zapravo su drugi i treći najistureniji igrači, odmah iza Marija Pašalića.
Vezna linija je kompaktna; Luka Modrić, Mateo Kovačić i Marcelo Brozović stoje usko, slično kao što su to radili na Svjetskom prvenstvu. Andrej Kramarić (označen crvenom strelicom) dobio je ulogu slobodnog napadača koji se često spuštao razigrati s trojicom veznjaka, a Ivanušec i Pašalić (označeni bijelim strelicama) ulazili su u sredinu kako bi otvorili prostor za bekove, s tim da je Pašalić u pravilu bio istureniji i napadao je prostor koji je Kramarić praznio, dok je Ivanušec više tražio loptu u noge u međuprostoru.
U suštini, Dalić je stavio igrače u njihove prirodne uloge.
Modrić, Kovačić i Brozović ionako imaju naviku držati se usko i rijetko se priključuju gore visoko, vole ostati oko centra i od tamo upravljati napadima. To je Dalić iskoristio da bi zatvorio sredinu i onemogućio Nizozemskoj da osvaja teren kroz centralne zone. Isto tako, Kramarić se voli spustiti i sudjelovati u igri, Pašalić voli napasti dubinu, a Ivanušec igra u međuprostoru bez obzira na to je li nominalno krilo, desetka ili centralni vezni.
Ostaje upitno zašto se Dalić odlučio za Perišića na lijevom beku — jer, kao što su to kasnije akcije pokazale, nije baš isto igrati bočnog kad su iza leđa trojica stopera i klasičnog beka — ali trebao je bočne igrače koji mogu dolaziti visoko.
Heroj Petković
Tijekom prvih pola sata u igri je bilo puno nedorečenosti. Nizozemska je kontrolirala sredinu terena usprkos tome što je Hrvatska ondje imala petoricu igrača, a često su se događali nesporazumi između linija. Hrvatska naprosto nikad nije igrala u ovom sastavu i trebalo je neko vrijeme da sve sjedne na svoje mjesto. Na kraju krajeva, i prvi gol pada jer je cijela momčad otišla desetak metara previše prema desnoj aut liniji, što je ostavilo ogromni prostor na suprotnom krilu bez ijednog veznog da pomogne.
Dugoročno još bitniji faktor su bili Mats Wieffer, Teun Koopmeiners i Frenkie de Jong, koji su zatvorili prijenos lopte iz sredine prema bočnim pozicijama, a samim tim je i Hrvatska imala probleme u izgradnji napada. Međutim, kako se Nizozemska u drugom poluvremenu povlačila i kako su Modrić i Kovačić ušli u bolji ritam, momentum utakmice je prelazio na hrvatsku stranu jer struktura je bila solidna i sve ključne zone su bile okupirane, što automatski nudi dobru poziciju za odigravanje obrane. U nekim fazama utakmice bilo je nemoguće zamisliti da Nizozemska uopće može doći do gola, osim na neko ludilo na samom kraju utakmice.
To se i dogodilo, Noa Lang je u 96. minuti zabio za produžetke. Tu je do izražaja ponovo došlo da je Hrvatska prekaljena turnirska momčad koja se može pouzdati u svoju mentalnu snagu i koja se zna čupati iz pogrešaka.
Ušao je Bruno Petković te svojom igrom leđima i lucidnošću pomeo umornu obranu suparničke momčadi, Perišić je pokazao da je još uvijek najprodorniji hrvatski igrač, a ulazak Josipa Stanišića promijenio je geometriju momčadi tako da je često ostajao nisko kao treći stoper, što je postalo važno nakon što je Kovačić izašao iz igre jer je davalo dodatnu stabilnost u posjedu koja na trenutak bila izgubljena.
Sve u svemu, bila je to tipična Hrvatska u tipičnoj utakmici na ispadanje.
Plan igre je bio drugačiji od onoga što smo do sada mogli gledati, Dalić je riskirao s Perišićem na beku i — premda je geometrijski sve bilo logično i struktura je bila dobra — stvari nisu funkcionirale od prve minute. Međutim, ovo je Hrvatska koja zna da je ključna stvar preživjeti, biti stabilan i čekati svoju priliku. Preživjela je, pokazala je mentalnu stabilnost, a priliku je nadahnutim nastupom u produžetku ovaj put iskoristio Petković, koji je Hrvatskoj donio finale Lige nacija.